Istaknuto
25.03.2020.

Vrijeme čitanja: 3 minute Što raditi online dok ste u samoizolaciji? Srećom, virus nije zahvatio online kulturu!

25.03.2020.

Vrijeme čitanja: < 1 minuta Novih sedam domaćih i regionalnih singlova u borbi za tjednu pobjedu našlo se i ovog tjedna u Ziherovoj Novoj glazbi srijedom.

Intervju

Zvjezdan Ružić: “Nastupio sam na najljepšoj pozornici na svijetu – u Maksimiru”

10.02.2020. Vedran GrizbaherFoto: Simone Di Luca
Vrijeme čitanja: 6 minute

Zvjezdan Ružić etablirao se kao pijanist koji izlazi iz svoje zone komfora, što nam je i prikazao na maksimirskom jezeru u sklopu proslave 225. obljetnice parka Maksimir. Tamo je predstavio svoj samostalni projekt, no proizvedeni zvuk dočarava orkestralnu izvedbu.

Razgovarali smo s njim upravo o tom projektu, ali smo se i prisjetili internacionalnih nastupa na nekima od najznačajnijih svjetskih pozornica.

Koju poruku šalješ svojom glazbom? U čemu nalaziš inspiraciju?

Prije svega, kroz svoju glazbu pokušavam prenijeti svoje poglede na život. Glazba je ono što živim, samo izrečeno u nekom drugom ritmu i nekim drugim riječima, odnosno tonovima. Nepopravljivi sam romantik, zaljubljenik u prirodu i neke old school vrijednosti. Inspiraciju pronalazim isključivo u svojim životnim pričama. Ne mogu komponirati ukoliko nisam inspiriran nekim susretom, razgovorom, događajem, pričom, osjećajem…

Nikad nisam znao komponirati samo da bih pisao neke tonove i nikad me takav pristup nije zanimao. Mnogi glazbenici napišu neku skladbu, a zatim joj pridodaju ime. Kod mene je proces obrnut. Ja prvo doživim priču, a tek taj osjećaj veže me za klavir i potakne da uopće napišem nešto. Zbog toga moje skladbe možda ponekad i zvuče jednostavno, ali, kao što sam već spomenuo, ne bojim jednostavnosti jer tako živim pa čemu uljepšavati priču, odnosno glazbu koju pišem.

Zapravo, čitavi album “Delightful F” upravo je zbir mojih priča sažetih u projekt Pianotron; od priča o fascinaciji djevojkom koja se krije iza skladbe Delightful F pa sve do priče iza skladbe Ikebana, koja je vezana uz moje djetinjstvo. Točnije, vezana je uz mene i mog brata Vedrana kada smo u vrijeme adventa prodavali ikebane. On ih je izrađivao, a budući da sam ja imao malo više menadžerskih vještina uzeo sam tatinu staru aktovku i po susjedstvu prodavao njegove ikebane. Biznis nam je dvije – tri zime super išao! Zaradu smo dijelili napola, naravno, što baš i nije bilo povoljno po njega sada kad gledam, ali tako je to bilo! I tako vam mogu prepričati priču iza svih svojih skladbi zapisanih ne samo na posljednjem albumu, već i na tri prethodna albuma.

Nastupao si i izvan granica države. Gdje si sve nastupio i na koji si nastup najviše ponosan?

Imao sam čast nastupati u brojnim gradovima i državama od kojih bih istaknuo nastupe u Velikoj Britaniji, Švicarskoj, Finskoj, Austriji, Milanu, Parizu.

U Los Angelesu sam imao čast nastupiti u Schoenberg Hallu na prestižnom univerzitetu UCLA u Kaliforniji. Zatim sam održao dvije velike kineske turneje sa svojim sextetom gdje sam nastupio u čak petnaest kineskih gradova, od kojih je najmanji grad imao 9 milijuna stanovnika, a najveći – Shanghai, 26 milijuna stanovnika.

U Shanghaiu sam održao i prvu službenu promociju svog trećeg autorskog albuma pod imenom “Pandaland”. Koncert sam održao u najstarijoj koncertnoj dvorani u Shanghaiu, “Cadillac Shanghai Concert Hall” pred dvoranom prepunom kineske publike koja je iznad svih očekivanja prihvatila moju glazbu. Taj osjećaj ne mogu vam opisati riječima, ali svakom glazbeniku želim da ga doživi.

Kada u tako maloj Hrvatskoj napišete skladbu inspiriranu pričom iz vašeg života, vašeg podneblja i onda otputujete na drugi dio planete gdje dijelite svoje priče s nekim ljudima koji vas tek upoznaju, a koje uspijete dotaknuti, rasplakati, usrećiti svojom glazbom, nema ljepše nagrade, vjerujte mi!

Surađivao si i s 2 Cellos. Kako je došlo do suradnje i je li ti pomogla u vlastitoj karijeri?

S 2 Cellos imao sam prilike održati jednomjesečnu turneju koja je počela u Japanu, a završila na Novom Zelandu. U Japanu smo nastupili u areni Budokan koja je san svakog glazbenika. U toj areni snimljeni su legendarni koncerti brojnih svjetskih zvijezda. Doista je poseban osjećaj kročiti u dvoranu koja nosi toliku tešku povijest, odnosno toliko lijepih priča i velikih ličnosti koje su ostavile dio svoje energije upravo u toj dvorani.

Turneja se nastavila u Australiji, gdje smo održali koncerte u 6 gradova. To je također bilo predivno iskustvo. Onda je uslijedio Novi Zeland za kojeg su riječi suvišne. To je takva čarolija od zemlje, od prirode do čitave atmosfere koja je tako mirna i opuštajuća. Čitava zemlja izgleda kao neka putujuća razglednica. Nestvarno lijepo, a tako stvarno i opipljivo. Smatram da je svaka osoba koja je prošla kroz moj život i svaka glazbena suradnja koju sam ostvario ostavila traga na mene i kao čovjeka i kao glazbenika. Sigurno su ti dečki utjecali na mene. Iako gradim neku potpuno drugačiju priču, sretan sam što sam imao prilike nastupiti sa svjetskom senzacijom i osjetiti tu energiju i strast prema glazbi koju ti ljudi doista daju u svojoj glazbi.

Foto: Simone Di Luca

Koje ti je najmagičnije mjesto na kojem si nastupio?

Nastup na koji sam najviše ponosan je koncert Pianotrona na Maksimiru, prije svega, zato što Maksimir smatram svojim dnevnim boravkom. Tamo provodim gotovo svaki dan. Ako zbog nedostatka vremena ne napravim čitavi krug šumom, prošetam barem do Trećeg jezera i nakratko uživam u onom spokoju koji mi ta priroda i ta voda daju. To je neopisivo!

Priča o plutajućem koncertu Pianotrona vezana je upravo za moje šetnje parkom. Prije otprilike godinu dana svakoga dana dok bih prolazio pored jezera maštao sam kako ću imati plutajuću pozornicu na sredini jezera i tamo održati koncert. Naravno, za mene kao glazbenika to se činilo neizvedivo po svakom pitanju. No, meni kao nepopravljivom sanjaru nada uvijek umire posljednja; i dalje sam u prolazu maštao kako bi to bilo lijepo napraviti. Šest mjeseci kasnije, na neobaveznom druženju ispričao sam tu ideju svom prijatelju Emilu Kirbišu, koji je odmah krenuo u akciju i odlučio mi pomoći da ostvarim svoju “suludu ideju”. Samo par dana kasnije došli smo na sastanak u park, gdje je ravnatelj parka Luka Čuljak također odmah prepoznao moju priču i krenuli smo u realizaciju ovog tehnički nimalo lako izvedivog događaja. Tako sam na 225. obljetnicu Parka Maksimir održao premijeru svog novog albuma “Delightful F” te pred gotovo 3.000 ljudi zagrebačkoj publici predstavio projekt Pianotron. Ja vam na to mogu samo dodati da sam nastupio na najljepšoj pozornici na svijetu, svirajući svoju glazbu na plutajućoj pozornici na sredini Drugog jezera, u parku koji mi je drugi dom. Eto, nakon svih dvorana i gradova – to je priča koja mi je ipak najdraža!

Kako je publika reagirala na tvoj nastup?

Kritika i publika tu su priču proglasili koncertnim spektaklom. Najviše me razveselila činjenica da su u publici bili ljudi od 7 do 77. Bilo je predivno vidjeti sve uzraste koji su odlazili s koncerta uz riječi oduševljenja. Ponajprije zato što je moja glazba instrumentalna, tako da je Pianotron razbio predrasude o tome da je instrumentalna glazba teško slušljiva i samo za odabrane.

Ljudi iz organizacije pričali su mi kako su djeca plesala na neke moje izvedbe, kako su ih brojne obitelji došle pitati gdje mogu nabaviti album i pronaći moju glazbu. Sretan sam što u publici na svojim koncertima vidim sve više mladih ljudi koji uživaju u mojoj glazbi i što “Delightful F” osvaja srca publike, što mi ljudi nakon koncerta kažu da su sa mnom bili zaljubljeni, ronili, doživjeli svoja djetinjstva, plakali, sjetili se lijepih uspomena. Što ih moja glazba dotakne u srce. Nema većeg komplimenta od toga da ste nekome svojom glazbom barem na tih 90 minuta koncerta uljepšali život, svijet.

Tamo si predstavio i svoj projekt Pianotron, što je ujedno i tvoj prvi solistički projekt. O čemu je točno riječ?

Pianotron je moj prvi solistički projekt. Uvijek sam tražio svoj zvuk pa tako i sa Pianotronom. Sve je krenulo od moje fascinacije mellotronom – prvim analognim sintesajzerom iz 1962. godine kojeg su proslavili Beatlesi, a kasnije su ga koristili David Bowie, Elton John, King Crimson te brojni drugi britanski rock bandovi.

Ja sam mellotoron odlučio koristiti na jedan posve drugačiji način – kao zamjenu za orkestar, kao zamjenu za bubnjeve te sve ostale zvukove koje sam odabirao, ovisno o atmosferi koja mi je u skladbama nedostajala. Nisam se ustručavao koristiti zvukove koliko god neozbiljno i razigrano zvučali. Opet napominjem, ja samo tražim atmosferu kojom mogu prenijeti u glazbu – svoju igru. Pianotron je savršeni opis mog karaktera; od moje ozbiljne strane koju mi daje koncertni klavir, kao neki stari mudrac, pa sve do moje dječačke razigranosti koju nikad ne želim izgubiti, a koju savršeno dočarava upravo taj zvukovno razigrani mellotron! Tako da je Pianotron spoj koncertnog klavira i mellotrona: dok lijevom rukom sviram mellotron, desnom sviram klavir. Nogom sviram još jedan instrument za kojeg sam napravio svoje zvukove; od zvukova bubnjeva do raznih atmosferičnih zvukova koji mi daju treću dimenziju čitavoj Pianotron priči.

Bilo je vrlo izazovno stvarati Pianotron jer takvo što još nikad nitko na svijetu nije napravio. Bilo je teže to što nisam imao nikakve reference, no s obzirom na to da uvijek tražim svoj zvuk i ne volim kopirati nikoga, bio sam, zapravo, presretan da stvaram nešto novo, drugačije. Nešto za što tek treba odlučiti u koji stil pripada i što publika tek treba definirati što je. S obzirom na reakcije publike i kritike, čini se da je ono što je meni sviralo u glavi i što sam prenio na svoje dvije najveće ljubavi – klavir i mellotron, a zatim spojio u Pianotron – bio pun pogodak!

Koji su nadolazeći projekti na kojima radiš? Je li na pomolu novi album s tvojim sekstetom ili ćeš se fokusirati na vlastite projekte?

Zasad sam se u potpunosti posvetio Pianotronu i promociji novog albuma “Delightful F”. Očekuju me koncerti na koje sam fokusiran i trenutno želim biti samo tu i sada, surfati na valu koji mi je upravo ovaj projekt donio, a donio je jako puno lijepih stvari. Između ostalog, Pianotron je prepoznala i tvrtka Yamaha, te sam jedni iz čitave regije postao službeni artist za Yamaha Europe, predstavnik za njihov najveći koncertni klavir Yamaha C7, što mi je izuzetna čast! Također postoji interes za Pianotron iz inozemstva, no o tom potom. Zasad nastavljam putovati i pričati svoje priče uz melodije albuma “Delightful F” te i dalje pokušavati uveseljavati ljude i inspirirati ih da može sve biti i ljepše, mekše, romantičnije i iskrenije. Ono što svi često zaboravimo, a što je ipak bitnije, zapravo, najbitnije – Ljubav.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

(Visited 164 times, 6 visits today)

Komentari