Istaknuto
18.06.2017.

Ako tijekom ljeta ostanete u Zagrebu, ili ga pak namjeravate posjetiti, zasigurno se nećete dosađivati. Istražili smo koji vas sve koncerti, predstave, radionice i festivali očekuju u hrvatskoj metropoli narednih tjedana, a nudi se sve - od klasične glazbe do suvremene umjetnosti.

15.06.2017.

Vrijeme je da saznate sve važne informacije vezane uz ovogodišnji festival, od popisa stageova i rasporeda nastupa do prijevoza i dodatnih festivalskih sadržaja. Čak i ako ste redoviti posjetitelj INmusica, festival je ove godine uveo neke novitete.

Izvedbene umjetnosti

“Mizantrop” (HNK Zajc): Kad nam istina makne osmijeh s lica

29.05.2017. Karla DolenčićFoto: HNK Zajc

U srijedu, 24. svibnja u riječkom HNK Ivana pl. Zajca premijerno je odigrana posljednja ovosezonska predstava – Moliereov “Mizantrop” u režiji Igora Vuka Torbice. Ovaj mladi redatelj za sobom već ima mnogo iskustva i nagrada, od kojih su posljednje one na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci. Za ovu je predstavu napomenuo da će izreći ono što je u Moliereovo doba moralo ostati neizrečeno. Ako je kralj tvoj sponzor, smije li se on prepoznati u jednom od likova?

U Moliereovom predlošku Alceste (Jerko Marčić), glavni lik, ne voli laži. Ne voli pretvaranje, licemjerje, obmane, dvoličnost, ogovaranje. On cijeni istinu iznad svega, no ipak se zaljubljuje u ženu koja predstavlja suprotnost toga. Na kraju odluči udaljiti se od društva i neiskrenosti. Mizantrop je, naposljetku, svevremenska komedija; iako je od njezine praizvedbe prošlo gotovo četiri stoljeća, ljudi se i dalje pretvaraju, društvo je još uvijek puno laži i prevara, a ako nemaš minimalno dva lica ne možeš uspjeti u svijetu. Motivi su tu da se koriste još naredna četiri stoljeća. Iz tog vrtloga obmane uvijek će iskočiti jedna iskrena i istinoljubiva duša. No kakva je sudbina takve duše u ovakvom svijetu?

Istina u prvom planu

Redatelj Igor Vuk Torbica i dramaturginja Nataša Antulov pobrinuli su se da tema čitave predstave bude ogoljena, jasna istina, a sve su aspekte same izvedbe podredili upravo tome. Uvodne riječi Alcestea upućene su direktno publici. Riječi kojima on govori istinu nisu rimovane ni u stihovima, umjetne kao one njegovih kolega, pa je u tim trenucima jasno da on govori nešto dublje i profinjenije.

Foto: HNK Zajc

Ono što vidimo nam direktno poručuje da je ovdje riječ o predstavi u predstavi, od samog početka kada Alceste uzima knjigu u ruke pa čita Moliereove stihove, do kraja kada Celimeni kaže da ona mora završiti s drugim jer je tako napisano, čime Torbica razbija kazališnu iluziju. Scenografija pogoduje poanti djela pa tako nema ležernih i raskošnih francuskih salona, već ogoljena i prazna pozornica ispunjena tek ponekom stolicom, a ističu se jedino veliki reflektori i zvuk bubnjeva. Upravo su te dvije stvari pridonijele napetosti kakvu možemo osjetiti kada gledamo neki psihološki triler – u trenucima kad istina postane razorna, igra svjetlosti nam daje jedan sasvim drugačiji pogled na pozornicu, dok u pozadini čujemo kapi vode kako udaraju po bubnjevima.

Istina nam ovdje otkriva i da pobožna Arsinoe (Olivera Baljak) ima homoseksualnih sklonosti, da je sve rađeno po književnom predlošku i da je stoga unaprijed određeno kako predstava mora završiti, te najvažnije od svega: da je i Alceste zapravo slabić kojeg istina može uništiti. Baš zbog toga on odbija prihvatiti činjenicu da ga Celimene (Katarina Bistrović Darvaš) zapravo voli. On uporno traži dokaze koji će potvrditi njezinu prijevaru i dvoličnost. Nije to jedna od onih “istina” koje sluša od svojih prijatelja, iza ove istine stoji jedna jako opaka emocija – ljubav. Spoj navedenog uplaši Alcestea te ga pretvori u čudovište koje uništava sve pred sobom.

Ako je Moliere za sebe rekao da se poistovjećuje s Alcesteom na mnogo načina, nisu li njegove drame trebale biti pune prijezira i satire, a naročito ova o jednom istinoljubivom čovjekomrscu? U ono vrijeme, teško. Znamo da i danas dolazi do velikih skandala kad se netko osjeti prozvan predstavom. Vjerojatno se zbog mogućnosti uspjeha i kraljevske cenzure satira u “Mizantropu” sakrila pod plašt komedije, no Torbica i Antulov odlučno su ga maknuli. Istina je ovdje nadređena svemu, a ona diktira da se nije poželjno samo smijati onome što kvari današnje društvo.

mizantrop

Foto: HNK Zajc

Kad komedija naglo stane

Kao i u predstavi “Hinkemann”, Torbica prvu polovicu drame slijedi književni predložak. Vidljive su naznake modernizacije, no ipak se čini kao da ćemo gledati klasičnu komediju. U trenutku kad Alceste odluči “počastiti” Arsinoe dozom istine, smijeh na licima gledatelja iznenada nestane i pretvara se u pogled zbunjenosti. Kao da njegove riječi same po sebi nisu bile dovoljno okrutne, ranije spomenuti audio-vizualni elementi dovode do stanja horora na pozornici. Je li nam žao Arsinoe? Nije. Svima nama padne barem jedna osoba na pamet kad je riječ o lažno pobožnoj, licemjernoj osobi punoj predrasuda koja voli diktirati ljudima kako da žive. Kako biste se osjećali kad biste dobili priliku toj istoj osobi reći sve što mislite i osjećate, ravno u lice? Vjerojatno dobro. Istina oslobađa no može biti i kobna.

Ono što slijedi je oaza motiva i alegorija. Predstava se nikad zapravo ne “oporavi” od tog trenutka pa je, premda nam na lice povremeno stigne neki osmijeh, ostatak predstave baziran isključivo na govorenju teške i razorne istine. Mijenja se atmosfera, mijenja se ponašanje glumaca, mijenja se sama publika. Neke od likova, poput Philintea (Leon Lučev) i Eliante (Marija Tadić), ta istina u potpunosti uništi. No valja se tu zapitati čija je to zapravo istina? Iako je nadređena svemu u ovoj predstavi, jedna je osoba nadređena njoj: Alceste. On je jedini koji je izgovara, jedini koji utječe na druge likove – on zapravo upravlja i samom predstavom. Istina je, naposljetku, različita od osobe do osobe i svatko ima svoje viđenje stvari. Imajući to na umu, ima li on uistinu pravo kad govori Arsinoe da je jadna i licemjerna? Što ako je to samo njegovo viđenje?

mizantrop

Foto: HNK Zjac

Pitanja bez odgovora

Torbica nam stavlja puno toga na razmatranje, a ono što nas nakon predstave najviše muči su pitanja vrijednosti same istine. Je li ona zbilja dobra opcija ako može uništiti toliko života? Je li ponekad bolje prešutjeti nešto ili se pretvarati? Najvažnije od svega, bi li istina imala tako opasne posljedice da je čitavo društvo već naviklo na nju? U svijetu spletki i laži teško je pronaći nekog Alcestea. Ako ga pronađemo, vidjet ćemo da ga ljudi ne vole i da ga izbjegavaju, no je li on sam za to kriv ili je krivo društvo? Dolazimo do jedne od onih frustrirajućih situacija “no što bi bilo ako bi bilo”, a upravo ćete se tako osjećati nakon gledanja ove predstave. Istinu je teško objektivizirati, što Torbica dokazuje ovom predstavom.

Jerko Marčić naprosto briljira u kojoj god da se predstavi pojavi pa ako je netko bio idealan za ulogu Alcestea, to je onda bio on. Njegova jaka ekspresivnost i stapanje s likom samo su neki od razloga zbog kojih ovu predstavu valja pogledati. Najviše žaljenja u ovoj predstavi posvećeno je liku Philintea, a Leon Lučev veoma uspješno prikazuje njegov slom i nemoć. Iz Zagreba je stiglo pojačanje u obliku Katarine Bistrović Darvaš, a tu su i sjajna Olivera Baljak, Marija Tadić, Jasmin Mekić, Dražen Mikulić i Davor Jureško. Boris Blidar je oblikovanjem svjetla pridonio značajnosti pojedinih situacija, a kostimografkinja Manuela Paladin Šebanović zavila je glumce u suvremenu odjeću. Koreografkinja je Ivana Kalc, scenograf Branko Hojnik, a skladatelj Josip Maršić.

Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(7 votes, average: 4.286 out of 5)

Komentari