Preporuka – Elijahova stolica: Roman koji bi mogao postati klasik
Elijahova stolica (2006.), drugi roman Igora Štiksa, sarajevskog autora međunarodne znanstvene i književne karijere, jedan je od onih romana o kojima sam godinama slušao, što zbog kazališne adaptacije Darka Lukića u režiji Borisa Liješevića, što zbog njegovog ugleda u književnim krugovima i brojnih nagrada. Nemam predrasuda prema hrvatskoj književnosti (budući da su neki od mojih najdražih romana upravo domaćih, suvremenih autora poput Olje Savičević Ivančević i njenog Adio kauboju), ali prema nagrađivanim literarnim hitovima uvijek prilazim sa određenom skepsom. Elijahova stolica Igora Štiksa, priča o potrazi za identitetom Richarda Richtera, fiktivnog pedesetogodišnjeg austrijskog pisca, u potpunosti je srušio skepsu.
Igor Štiks u prvom licu piše ispovijest austrijskog pisca Richarda Richtera, koji se nakon dugo vremena vraća u bečki stan svoje tete koja ga je odgojila i slučajno otkriva mračnu istinu – njegov pokojni otac nije bio njegov biološki otac, a njegov pravi otac bio je sarajevski Židov Jakob Scneider. U početcima opsade Sarajeva, koja će potrajati mnogo duže nego što se protagonisti romana nadaju, Richard Richter hrabro kreće u potragu za ocem pod izlikom ratnog novinarstva, na koje se Štiks u ime Richtera kritički osvrnuo. Ratne novinare prikazuje kao svojevrsne lešinare, ratne profitere koji zarađuju od nečije tragedije, a pritom su potpuno dezineteresirani za stvarne ljudske tragedije. Richter se ubrzo odmeće od međunarodnih krugova u Sarajevu i seli u stan mladog intelektualca Ivora, čije je roditelje rat zatekao na jadranskoj obali.
Metatekstualnost i intertekstualnost se provlače kroz čitav roman – tekst koji čitamo je zapravo roman koji je Richter ostavio u nasljedstvo mladom Ivoru, a autor svoje sarajevske doživljaje pripovjeda iz perspektive usamljeničke bečke hotelske sobe, u kojoj će naposljetku i okončati svoj život. Osim poigravanja s mitom o Edipu, o kojem pišem nešto kasnije, Štiks se poigrava i motivima romana Homo Faber Maxa Frischa, koji u roman uvodi kroz susret s glumicom Almom Filipović. Alma Filipović je, naime, odlučila dramatizirati taj roman i u predstavi igra glavnu ulogu, a Richter se prepoznaje u motivima tog romana koji se od prvog susreta s Almom provlače do samog kraja romana.
Tragička krivnja kao nemogućnost protagonista da sam spozna svoju grešku
Uspostavljanje veze između Beča i Sarajeva zanimljivo je i u kontekstu obilježavanja stote godišnjice od početka Prvog svjetskog rata, koja je završila sa zadnjim danima prošle godine, ali i poveznice između Drugog svjetskog rata, u kojem je Richard Richter rođen, i ratova koji su se vodili na području bivše Jugoslavije. Prikaz multikulturalnog Sarajeva, u kojem se ispreplela otomanska tradicija s onom austrougarskom, čime je Sarajevo također ušlo u prostor mitske Mitteleurope, može se smatrati općim mjestom, ali svatko tko je posjetio Sarajevo i danas može osjetiti relikte tog duha u gradu. U tom kontekstu, najzanimljiviji lik je svakako Simon, sefardski Židov koji poput slijepog proroka Tiresije u grčkim tragedijama (također intertekstualna igra, budući da se Štiks višestruko referira na mit o Edipu) vodi Richarda Richtera do spoznaje o vlastitom identitetu govori o suživotu, ratu kao prokletstvu i apokalipsi čovječanstva. Neki teoretičari tragičku krivnju, pojam kojeg se tek površno dotiču srednjoškolski udžbenici, definiraju kao nemogućnost protagonista da sam spozna svoju grešku i tragediju vide upravo u tom momentu spoznaje, a vjerujem kako se isto može primjeniti i na Richarda Richtera.
Naposljetku, Štiks je u svom romanu uspio oživjeti atmosferu ratnog Sarajeva kroz prikaze underground intelektulanih okupljališta, odlazaka u kazalište kao ostataka normalnog života, kaosa bolnice na Koševu, tajnih noćnih pogreba, tržnice na kojoj su ljudi prodavali sve vrijedno što su mogli naći u svojim kućama te stalne opasnosti od granatiranja. Čak i bez svih gore spomenutih poigravanja tekstom, ovaj roman mogao bi funkcionirati i kao uspomenu na jednu od najdužih okupacija u povijesti čovječanstva.
Jagna Pogačnik u svojoj je kritici utvrdila kako je gotovo nevjerojatno da je ovakav roman napisao dvadesetdevetogodišnji autor, a ja bih poentirao time kako je Elijahova stolica samo dokaz kako za veliku umjetnost, pa tako i književnost, nije bitna dob autora, a ni njegovo podrijetlo (srednje- ili istočnoeuropsko). Roman koji u sebi obrađuje jednu od najvećih tema (moderne) književnosti, potragu za identitetom, na način na koji bi mu mogli pozavidjeti i veliki europski pisci, svakako vrijedi pročitati, uvesti u školsku lektiru i o njemu dalje razgovarati. Roman je to koji ima sve predispozicije da postane suvremeni klasik.
