Istaknuto
22.04.2018.

Iza imena Tyger Lamb stoji zagrebačka četvorka čiji je prvijenac "Born Into This" na putu. Album još nije vani, no mnoga vrata već su im otvorena. Upoznajte se s njima dok su još polu-anonimni i nepoznati, prije koncerta 3. svibnja u Vintage Industrial Baru.

13.04.2018.

The Gentleman novo je ime na našoj glazbenoj sceni, no osoba koja se skriva iza tog imena već je duže vrijeme poznata publici. Iza pseudonima krije se Marko Lucijan Hraščanec, školovani i talentirani glazbenik koji svoj istoimeni album prvijenac promovira 13. travnja u kazalištu Mala scena. Povodom toga saznali smo koliko je dugo radio na projektu The Gentleman, zašto album promovira u kazalištu i još mnogo toga.

Knjige

Preporuka – Elijahova stolica: Roman koji bi mogao postati klasik

24.01.2015. Hrvoje Korbar
Foto: fraktura.hr

Foto: fraktura.hr

Elijahova stolica (2006.), drugi roman Igora Štiksa, sarajevskog autora međunarodne znanstvene i književne karijere, jedan je od onih romana o kojima sam godinama slušao, što zbog kazališne adaptacije Darka Lukića u režiji Borisa Liješevića, što zbog njegovog ugleda u književnim krugovima i brojnih nagrada. Nemam predrasuda prema hrvatskoj književnosti (budući da su neki od mojih najdražih romana upravo domaćih, suvremenih autora poput Olje Savičević Ivančević i njenog Adio kauboju), ali prema nagrađivanim literarnim hitovima uvijek prilazim sa određenom skepsom. Elijahova stolica Igora Štiksa, priča o potrazi za identitetom Richarda Richtera, fiktivnog pedesetogodišnjeg austrijskog pisca, u potpunosti je srušio skepsu.

Igor Štiks u prvom licu piše ispovijest austrijskog pisca Richarda Richtera, koji se nakon dugo vremena vraća u bečki stan svoje tete koja ga je odgojila i slučajno otkriva mračnu istinu – njegov pokojni otac nije bio njegov biološki otac, a njegov pravi otac bio je sarajevski Židov Jakob Scneider. U početcima opsade Sarajeva, koja će potrajati mnogo duže nego što se protagonisti romana nadaju, Richard Richter hrabro kreće u potragu za ocem pod izlikom ratnog novinarstva, na koje se Štiks u ime Richtera kritički osvrnuo. Ratne novinare prikazuje kao svojevrsne lešinare, ratne profitere koji zarađuju od nečije tragedije, a pritom su potpuno dezineteresirani za stvarne ljudske tragedije. Richter se ubrzo odmeće od međunarodnih krugova u Sarajevu i seli u stan mladog intelektualca Ivora, čije je roditelje rat zatekao na jadranskoj obali.

Metatekstualnost i intertekstualnost se provlače kroz čitav roman – tekst koji čitamo je zapravo roman koji je Richter ostavio u nasljedstvo mladom Ivoru, a autor svoje sarajevske doživljaje pripovjeda iz perspektive usamljeničke bečke hotelske sobe, u kojoj će naposljetku i okončati svoj život. Osim poigravanja s mitom o Edipu, o kojem pišem nešto kasnije, Štiks se poigrava i motivima romana Homo Faber Maxa Frischa, koji u roman uvodi kroz susret s glumicom Almom Filipović. Alma Filipović je, naime, odlučila dramatizirati taj roman i u predstavi igra glavnu ulogu, a Richter se prepoznaje u motivima tog romana koji se od prvog susreta s Almom provlače do samog kraja romana.

Tragička krivnja kao nemogućnost protagonista da sam spozna svoju grešku

Uspostavljanje veze između Beča i Sarajeva zanimljivo je i u kontekstu obilježavanja stote godišnjice od početka Prvog svjetskog rata, koja je završila sa zadnjim danima prošle godine, ali i poveznice između Drugog svjetskog rata, u kojem je Richard Richter rođen,  i ratova koji su se vodili na području bivše Jugoslavije. Prikaz multikulturalnog Sarajeva, u kojem se ispreplela otomanska tradicija s onom austrougarskom, čime je Sarajevo također ušlo u prostor mitske Mitteleurope, može se smatrati općim mjestom, ali svatko tko je posjetio Sarajevo i danas može osjetiti relikte tog duha u gradu. U tom kontekstu, najzanimljiviji lik je svakako Simon, sefardski Židov koji poput slijepog proroka Tiresije u grčkim tragedijama (također intertekstualna igra, budući da se Štiks višestruko referira na mit o Edipu) vodi Richarda Richtera do spoznaje o vlastitom identitetu govori o suživotu, ratu kao prokletstvu i apokalipsi čovječanstva. Neki teoretičari tragičku krivnju, pojam kojeg se tek površno dotiču srednjoškolski udžbenici, definiraju kao nemogućnost protagonista da sam spozna svoju grešku i tragediju vide upravo u tom momentu spoznaje, a vjerujem kako se isto može primjeniti i na Richarda Richtera.

Naposljetku, Štiks je u svom romanu uspio oživjeti atmosferu ratnog Sarajeva kroz prikaze underground intelektulanih okupljališta, odlazaka u kazalište kao ostataka normalnog života, kaosa bolnice na Koševu, tajnih noćnih pogreba, tržnice na kojoj su ljudi prodavali sve vrijedno što su mogli naći u svojim kućama te stalne opasnosti od granatiranja. Čak i bez svih gore spomenutih poigravanja tekstom, ovaj roman mogao bi funkcionirati i kao uspomenu na jednu od najdužih okupacija u povijesti čovječanstva.

Jagna Pogačnik u svojoj je kritici utvrdila kako je gotovo nevjerojatno da je ovakav roman napisao dvadesetdevetogodišnji autor, a ja bih poentirao time kako je Elijahova stolica samo dokaz kako za veliku umjetnost, pa tako i književnost, nije bitna dob autora, a ni njegovo podrijetlo (srednje- ili istočnoeuropsko). Roman koji u sebi obrađuje jednu od najvećih tema (moderne) književnosti, potragu za identitetom, na način na koji bi mu mogli pozavidjeti i veliki europski pisci, svakako vrijedi pročitati, uvesti u školsku lektiru i o njemu dalje razgovarati. Roman je to koji ima sve predispozicije da postane suvremeni klasik.

(Visited 396 times, 1 visits today)

Komentari