Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Glazba

Recenzija – Coldplay: ‘Ghost stories’ ili Oda Gwyneth?

19.06.2014. Lucija Jakelić
Foto:

Foto: facebook.com

Otkako smo upoznali Chrisa Martina, lead vokala britanskog alternativnog rock benda Coldplay, znamo da je on s ostatkom benda melankolični čuvar emocija.  Ali što se dogodi kada Chris više nema nekog za kog bi pisao? “Ghost stories“, šesti studijski album Coldplaya izašao je samo dva mjeseca nakon prekida Chrisa i glumice Gwyneth Paltrow nakon desetljeća braka. Rezultat toga je album potpuno drugačiji od svih dosadašnjih. Umjesto širokih, neodoljivih, uzdizajućih himni ili jednostavnijih, lakših klavirskih ostvarenja, pjesme se u ovom albumu obavijaju jecajima i nemoćnošću. Martin je duh, ostatak dima cigarete koji lovi zvuk leta ptica na noćnom nebu. Ko-producent albuma Paul Epworth pomogao je Coldplayu da ovo studijsko ostvarenje bude minimalistički stvarno. Ghost stories smješten je negdje između depresije i prihvaćanja.

Bolna A sky full of stars  prihvaća mučenje / I don’t care,  go on and tear me apart ‘cos in a sky full of stars I think I see you/, klupski slična nespojivoj (s Coldplayom) We found love  uspješnici Rihanne i Calvina Harissa. Upravo se zato osjeti aranžmanska pomoć švedskog DJ-a Aviciija u cupkajućem ritmu. Strumiranje gitare zagrljeno je s mekanim klavirskim dionicama u pozadini, a tema falsetnog samoglasnika  u provlači se kroz cijelu pjesmu kao i album, tanko režući bubnjiće i potičući trnce.

Foto: Ziher.hr

Foto: Ziher.hr

Tužna Another’s arms  kao da je poziv u pomoć,  vraćanje u majčine ruke u očaju. Chris bi u nečije ruke, da ga drže, spase, vrate. / Used to be you here beside me, is there someone there to reach me? Or someone there to find me?/ Upbeat šaputanje prekinuto je sopranskim jecanjem. Depresivno sjedeći u sofi u mraku sobe, silueta zamišlja, silueta pati. / Late night watching tv, wish that you were here beside me, wish that your arms were around me, your body on my body/

Jedan od prvih izdanih singlova s ovog albuma, Magic prihvaća bol, ljubavno sljepilo koje, iako nas uništava, prihvaćamo ga. Prihvaćamo ljubav koju mislimo da zaslužujemo. Zovemo je čarolijom, dopuštamo da nas reže na pola balansirajući osjećajima čarolije i nemoći. Nemogućnost preboljenja nekog kog volimo i dalje zovemo čarolijom. Zamrljana lovica gitarskih dionica, bubnjeva i glazbenih efekta, kao kaljuža je iz koje se pokušavamo izvući, a ne možemo. Upbeat i miješanje niskih i visokih registara vraća nam uspomene na dosadašnje studijske uspješnice Coldplaya (Parachutes, A rush of blood to the head, X&Y, Viva la Vida ili Death and All His Friends). Gradacijski rast od čistog vokala popraćenog gitarom i bubnjevima proširen je paletom instrumenata koji dovode do eksplozivne završnice. Chris je upravo slomljen. /I just got broken, broken into two, still I call it magic when i’m next to you./

Slijedi je sjetna Always in my head, prošarana zrakama sunca, piri jugom i lupanjima defa poput brzih treptaja očiju koje tako trepću kad gledaju slike kroz automobilski prozor. To su oči koje nisu spavale, zaokupljene siluetom u koju su zaljubljene, konstantno razmišljajući o njoj. / I think of you, I haven’t slept, I think I do, but I don’t forget, you’re always in my head…/

Upbeat gitarske dionice, pomiješane hrapavim kopftonovskim vokalom Chrisa, u pjesmi Ink  tjeraju ga da shvaća da je izgubljen samo sada, kad je ona otišla. Kao naziv albuma, pjesma Ghost story slična je prijašnjem radu Coldplaya. Sporim uvodom i miješanjem beltanja i falsetovskog jecanja, gitarom koja se poigrava ritmom, udaraljkama i fade in fade out bubnjevima, efektima.

Iako na prvi prizvuk veselija,True love zavarava nas, zamaskirana, obavijena najvećom boli. Zavarava nas nakratko da Coldplay ili sam Chris imaju kontrolu. Zavaravaju nas ponekim durskim tonovima, govoreći si da je u redu, a unutar duše jedva čekaju da puknu i vrište. Još jedan posljednji put reci mi da me voliš, ako ne, laži mi. Zavaravajmo se do kraja, izmišljajmo pravu ljubav da se ne suočimo s teškim asfaltom nakon slijepog letenja bez krila. Strings, violine i gitare se ovdje drže za ruke, nespojivo spojive, baš kao i ljubavnici kojima nije suđeno. /For a second, I was in control, I had it once, I lost it though. Tell me you love me, if you don’t then lie to me./

Oceans jednostavnim otkucavanjem 12-žičane gitare, bubnjevima i synthe elementima dočarava otkucaje srca,  bijući polako, kao slow motion  stvaranje krugova nakon što kapljica kiše padne u lokvu. Vokalno slična pjesmi Sparks s albuma Parachutes. Pjesma slika otkucavanje sata čekajući poziv koji nije stigao, telefon koji ne zvoni (mora da si ti). Prihvaćanje na promjenu, suočavanje svijeta u samoći, sam sa sobom. Zvukovi vjetra i polakih valova na kraju uz prigrljene psihodelične zvukove pružaju slatku samoću u kojoj se oslanjaš samo na sebe.

čistim, nevinim klavirom, bez progresivnih teških dodataka kao da slika let ptica, koje kao i ljubav — nekad su tu, nekad nisu. Ovisi kad odlučimo pogledati u nebo. /Sometimes they arrive, sometimes they are gone. / Jednostavno nježna, a opet odaje osjećaj nemoći, ali i nade u bolje sutra, u ljepše nebo, u kojem će netko možda letjeti, biti kraj nekog koga voli. Uz nju, početak O part 2 snažno podsjeća na početak Mylo Xyoloto. Nerazumnim vokaliziranjem koje se proteže od visina do dubina, u samo minutu i 32 sekunde opisuje cjelokupni feeling albuma – gubitak voljene osobe, ali ostajuće primjese nade da će se ona vratiti.

All your friends pak, sličnih basovskih dionica kao Magic, twirling zvukovima, pomalo ljuta odlučuje na koju će stranu tko, dok svi prijatelji koji nas okružuju plove u zalazak sunca bez briga, bez težine koju osjeća pojedinac pogođen prekidom.

Midnight najavljuje dozu novih materijala – psihodeličnost i primjesu  opsjedajućeg „Bon Iver stila“. Vodeni elektro-folk, u izmiksanim višeglasjima i odličnom baratanju kopftonom  Martina može se prepoznati usko, propuhano, a zbog toga i uhu lagodno vokaliziranje slično onom u uspješnici Hide and seek pop/dance/elektroničke Britanke Imogen Heap. /Leave a light on/ da ga odvede na pravi put ako se promijenio, ili ga jednostavno ostavi da ga ne bude strah kad odeš. Sad kad si otišla. Pomalo podsjeća na islandskog pjevača melodic-folka Asgeira Traustija Einarssona i njegovu uspješnicu Kings and cross.

Novi album skloniji je misterioznosti i zagonetnosti. Androgeni, izvanzemaljski aranžmani prepleteni su jecajima, nadom, samoćom, uzdasima, snovima, mirisom slomljenog srca.  Martin „plače“ u seriji metafore vječne ljubavi, prvi put ne pokušavajući popraviti stvari kao u prošlim albumima /and I will try to fix you/, već se predaje boli i usamljenosti, duhovima koji ga proganjaju ostavljajući time album upravo proganjajuć, krhak.  Neobičan glazbeno, običan emocijom. Intiman. Stvaran.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 4.667 out of 5)

Komentari