Recenzija – “A Head Full of Dreams” (Coldplay): Puno vike nizašto
Nekoliko dana nakon izdavanja novog albuma Coldplaya “A Head Full of Dreams” zaredale su se negativne kritike popularnih glazbenih stranica. Iako ih revno čitam, nisam mogao vjerovati takvim naslovima (album Coldplaya loš, ma koješta) stoga sam odbio pročitati članke kako bih ovu recenziju pisao neopterećen tuđim mišljenjima i zabilježio svoje impresije o albumu.
Chris Martin je “A Head Full of Dreams” najavio kao njihov posljednji, čak sedmi (referirajući se na sedam knjiga Harry Pottera) i kako je album sniman s namjerom da nas raspleše uz šarolike i vedre pjesme, pa da vidimo kako im je pošlo za rukom. Glave pune snova obavili su album magijom uz konferenciju ptica na vrhu svijeta i proučavanje svijetla bore se do kraja za sreću, ni krivi ni dužni osim za geografiju. U tako okrutnom svijetu on kao ptica neustrašivo bježi, u tom bijegu je našao anđela i napokon našao sreću uz plavu nju koja je zasjenila piramide, Babilon i Tanzaku.
Martin puno osjeća na ovom albumu (kao i na svakom, zbog čega smo ga nekada i voljeli), ali ovaj put je taj spektar osjećaja usko vezan uz očigledno Martinov novi hobi – ornitologiju i korištenje jeftinih fraza. Međutim, njega to ne sputava, zabavlja se s Ikarom, ima sjajne dane, a kad osjećaji nadmaše ljepotu pisane riječi on posegne za urlanjem vokala i time nas potpuno osvoji jer tu nema mjesta za krivu interpretaciju, pogađa direktno u srce! Sreću je teško opisati, ali ovo je definitivno najbliže tome, jao onome koga ovo majstorsko stihotvorstvo ne razoruža na mjestu – oh oh oh oh oh i la la la la, uz još pokoji oh oh oh i my heart pa bum bum bum bum?!
Od svih silnih osjećaja, izgubio je osjećaj za mjeru. Čini se da im prelazak iz Capital Recordsa u Atlantic nije pretjerano urodio polodom, iako je pored ovog albuma “Ghost Stories” sjajno postignuće vrijedno divljenja. Parada gostiju duža je od popisa pjesama, a broj osoba koji su radili na albumu je toliko velik i impresivan da je čudo kako apsolutno nitko nije imao snage reći ono što su svi članci o albumu i izostanak s vrha top lista (tobože zbog Adele) potvrdili. Ovaj album nije sranje (kako se piše) ili ako vam je draže beznačajna/bezvrijedna stvar, baš suprotno. Od ovog albuma se može mnogo naučiti, prvo da novac nikako ne olakšava stvari ako iza njih nema ideje. Šteta svake kune koju su potrošili na sate masteriranja i rada na pjesmama, još kada pogledate priložen instruktivan video modernih plesova za djecu sve će vam biti jasno. Manja šteta bila bi baciti novce u vjetar i snimiti 45:45 minuta tog pothvata.
Treba imati mjeru, u njihovom slučaju – znati kada stati. Realno su mogli prestati snimati albume nakon “Viva La Vida” još 2008. godine, ali što ih je tjeralo da bace sjenu na sve dobro što su napravili samo nebo zna. Nadam se da će svi mladi i perspektivni bendovi imati na umu ovaj album kada požele napraviti nešto šaroliko i zabavno kako nikada ne bi zastranili poput Coldplaya.
Jednom svima ili barem većini drag bend nema pjesme s prva tri albuma koja nije bila na repeatu u nekom trenutku života (priznali ili ne), a sad se na njihovo ime štrecnemo i ne izgovaramo ga glasno (poput Voldemorta, da ih i ja povežem sa ranije spomenutim serijalom). Uvijek im se nešto moglo zamjeriti, ali to je uglavnom išlo njihove ujednačene opravice (kao razna izdanja legića).
Volio bih napisati nešto lijepo o albumu “A Head Full of Dreams”, ali to je teže nego što sam mislio. Od prvog takta nije me napustio osjećaj kako su snimali ovaj album zamišljajući kako će sve odjekivati na stadionu, zaboravljajući da glazbu konzumiraju ljudi u svakodnevnim rutinama, privatnim trenucima, kasneći na obaveze, odmarajući, plešući, uživajući, tugujući ili što već rade. I naravno da nisu prvi sastav koji je snimio takve albume ili pjesme, ali kod njih je razina površnosti i plitkih emocija dosegla vrhunac. Očigledno je ponestalo magije, a sada su i oni toga svjesni. To je možda i najsvjetlija točka ovog albuma, saznanje da je posljednji.
Nebitno što radili nakon ovog albuma, sve što im ja mogu poručiti je: Coldplay dragi, vrati se kući.
