Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Glazba

Recenzija – ‘Dark Bird Is Home’ (The Tallest Man on Earth): Pjesme o ljubavi, prirodi i prijateljstvu

28.06.2015. Filip KušterFoto: www.thetallestmanonearth.com

Prije nešto više od mjesec dana Kristian Matsson, poznatiji pod scenskim imenom The Tallest Man on Earth, izbacio je četvrti studijski album kojim se ne odmiče daleko od temelja postavljenih s prijašnjim izdanjima. Svibanj se činio kao savršen mjesec za izdavanje jer svojom se atmosferom album savršeno uklapa u dane koji nam slijede. Osim što je album vrlo protočan, ono što ga čini drugačijim od prethodnika je produkcijska kompleksnost te činjenica da većinu pjesama Kristian izvodi s bendom. To ga je ponešto udaljilo od stila koji je njegovao, ali nikako nije unazadilo njegov folk izričaj koji se još uvijek nalazi u prvom planu. Iako kod nas nema popularnost jednog Bona Ivera, Bena Howarda ili Sufjana Stevensa, nikako ga se ne smije podcijeniti ili umanjiti njegov rad u onome što se danas naziva folk glazbom/scenom.

Na albumu kojeg je nazvao „Dark Bird Is Home“ svira gotovo sve instrumente kojih se u ovom trenutku možete sjetiti (banjo, bass, bubnjeve, akustičnu i električnu gitaru, harmoniku, perkusije, piano, rog, sintesajzer…), pjeva sam sebi prateće vokale (da poboljša vlastitu vokalnu harmoniju), a u cijelu priču oko ovogodišnjeg izdanja uključeno je još desetak instrumentalista.

Album se sastoji od deset pjesama u sveukupnom trajanju od 42 minute, što na kraju ispadne savršeno odmjereno vrijeme za ono što Matsson ima za reći. Odmah na prvoj pjesmi Fields of Our Home možemo čuti kako mu glas više nije toliko „dylanovski“ kao na prethodnim albumima. Umjeren, pomalo uplašen glas, uz pratnju akustične gitare i perkusija, priča univerzalnu priču o tome što znači dom za njega. Doza melankolije i sjete možda je baš najizraženija na toj prvoj te na posljednjoj pjesmi koja nosi naziv albuma. Dark Bird is Home pruža drugačiji pogled na život, točnije govori o životu nakon života i kako ustvari smrt ne može biti kraj: „No this is not the end and no finale tears, that we need to show, I thought that this would last for a million years, but now I need to go“. Te dvije pjesme ističu se kao vrhunci albuma i razumljivo je zašto su stavljene ovim redoslijedom.

Kako ne bi utonuli u stalnu sjetu, tempo albumu daju vrlo dobre Darkness of the Dream i Sagres koje nam donose bendovski štih. The Tallest Man on Earth ipak najviše talenta pokazuje u Little Nowhere Towns i Timothy. Zadnje navedena  je osobni favorit, što ne mora značiti da je objektivno najbolja, ali savršeno odgovara kao uvod u posljednju trećinu albuma te daje dodatnu znatiželju i postavlja pitanja u kojem će smjeru album otići. S obzirom na velik broj instrumenata i nešto glasnijim vokalima, perkusijama, bubnjevima i violinom, na trenutke podsjeća na glazbu Mumforda & Sonsa, ali Matsson ostaje dovoljno svoj, bez potrebe da ga se uspoređuje s nekim suvremenicima koji pokušavaju raditi folk glazbu.

Ako pogledamo ljestvice i postotak prodaje albuma, vidimo kako The Tallest Man on Earth svakim novim izdanjem održava na životu stare fanove te proširuje krug slušatelja i stvara nove sljedbenike. Ne odmiče daleko od svojeg stila, a po live nastupima već je odavno stekao odličnu reputaciju (npr. puno bolje kotira od Of Monsters and Men koji su daleko popularniji, ali i daleko više dosadnjikavi uživo).

Čini se da je „najviši čovjek na zemlji“ uspio u svojem naumu. Može se svrstati u izvođače koji predvode današnju scenu u kojoj je bitno imati gitaru u ruci i sjetne poglede na okolinu. Čak bih rekao da usporedbe s Dylanom ili Youngom nikad nisu bile pretjerane. Istina, nedostižnost koju su ti autori desetljećima imali (i još uvijek imaju!) neće se otopiti, ali s trudom i konstantnošću koju Matsson isporučuje, melodijski će samo napredovati te se pokušati približiti uzorima.

Kompleksnost stihova ne može se usporediti s navedenim veteranima žanra. Na trenutke zadire u problematiku društva, no više se koncentrira na vlastite doživljaje ljubavi, prirode i prijateljstva. Ciljevi današnje folk muzike promijenili su se, što je sasvim prirodan slijed događaja i percepcije onoga što umjetnik povezan s ovakvim izražajem može ponuditi. O revolucionarnim idejama čovječanstva pjevaju neki drugi ljudi, bendovi vode neke svoje bitke, a ono iskonsko i naizgled jednostavno ostalo je u rukama folk izvođača koji će emocije lako prenijeti svojom gitarom i glasom. The Tallest Man on Earth jedan je od njih, a albumom u kojem je on ta ptica, vraća se u svoje gnijezdo s dozom sumnjičavosti, ali bez straha gleda u budućnost i u ono što će ga snaći možda već sutra.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 4.000 out of 5)

Komentari