Recenzija – “Ja sam glasnik”: Velika priča o malim ljudima
„Obično hodamo svijetom vjerujući sami sebima. „Okej sam“, govorimo si. „Posve sam dobar.“ Ali katkad nas dostigne istina i ne možeš je se više otresti. Onda shvatiš da istina katkad nije odgovor – nego pitanje. Čak i sada pitam u kojoj je mjeri moj život zabluda.“
Markus Zusak, ime koje trenutno napokon dobiva zaslužen prostor u medijima zbog ekranizacije svojeg najvećeg hita „Kradljivice knjiga“, skovao je još jedan malen, ali sladak književni dragulj. Iako, je napisan još davne 2002. godine tek smo ga od prošle godine imali zadovoljstvo čitati u izdanju nakladničke kuće PROFIL.
Radnja se, za razliku od „Kradljivice knjiga“ ne bavi teškim, velikim temama iskonskog straha, nade i preživljavanja u vrijeme nacističke Njemačke već običnim čovjekom. Ako ga se uopće može nazvati čovjekom.
Prije je to maloljetni zgubidan, izgubljen u svojim željama i nadama, bez planova za budućnost koji sežu dalje od dogovaranja uobičajenog kartanja Sekirancije. On je Ed Kennedy i njegov se život svodi na vožnju taksija, maštanje o svojoj najboljoj prijateljici Audrey i brigu oko nepodnošljivog smrada kojeg njegov pas Vratar ostavlja iza sebe. Nije posebno dobar u ljubavi, prijateljstvu, odnosu s obitelji. Čak ni u kartama ne pobjeđuje. Cijela je atmosfera prožeta krajnjom bezizlaznošću, spletom navika koje ga ne ispunjavaju i nemogućnošću kretanja naprijed.
„Taksist – još sam pritom morao muljati o godinama. (Mora se imati navršenih dvadeset.) Bez prave karijere. Bez poštovanja u društvu. Bez ičega. Postalo mi je jasno da ljudi posvuda nižu velike uspjehe dok ja slijedim upute proćelava poduzetnika po imenu Derek i petkom uvečer budno pazim na pijance koji bi mi mogli povraćati u taksiju ili zbrisati ne plativši.“
Ipak, u trenutku kada, iako nehotice, uspješno spriječi pljačku banke, sve se iz temelja mijenja. Nakon tog slučajnog herojstva u poštanskom sandučiću pronalazi svoj prvi as.
Kroz aseve u sandučiću Ed dobiva novo zvanje, on postaje glasnik. Glasnik za sve nezbrinute, u nevolji ili problemima. Probijanjem kroz kartaške boje njegovi zadaci postaju zahtjevniji i teži te mora pronaći uvijek nove načine kako pomoći (ili čak ozlijediti) one za koje je zadužen. S vremenom se čak i počinje miriti sa svojom sudbinom, prihvaćajući svoju novu ulogu. Ali, još uvijek mora pronaći odgovor na najvažnije pitanje – tko je tajanstvena osoba koja mu ostavlja poruke? I zašto baš njemu?
Zusakov je stil, iako na prvi pogled pomalo ogoljen i previše pojednostavljen, izniman u svojem krajnjem rezultatu. Polagano gradi priču i napetost, usredotočujući se na sitne detalje i jednostavne, kratke dijaloge. Vješto je svladao umjetnost izricanja velikih stvari u malo riječi. Likovi, početno jednodimenzionalni i plošni s vremenom otkrivaju svoju pravu prirodu: oni su kostur oko kojeg Zusak spretno plete cijelo mnoštvo ljudskih sudbina, ljubavi, tuga i radosti. Sam autor nam kroz oči izgubljenog Eda jednostavno i konkretno pokazuje kako istina ponekad može biti i odgovor jer: „Nije smisao u riječima. Nego u blistavim svjetlima i malim stvarima koje su zapravo velike.“
