Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Knjige

Recenzija – ‘Ruska trilogija’ (Pavlov, O.): Tri romana o ludilu, smrti i Rusiji

30.04.2016. Filip DračaFoto: fraktura.hr

Cijelokupni kanon (ako je ta riječ danas primjerena) ruske književnosti nam govori jednu stvar, i od samih ju je početaka govorio: rusko društvo je ispod sve te hladne neosobnosti zapravo prožeto tragikomedijom koju nigdje drugdje ne možemo doživjeti. Rusija je u očima zapadnog svijeta uvijek bila enigmatična; ona nije sasvim dio zapadnoeuropskog svijeta, ali nije ni posve azijatska. Europljani nisu toliko impresionirani (na primjer) Kinezima, jer Kinezi sasvim očito nisu Europljani. Rusi, međutim, i jesu i nisu, što je mnogo zanimljivije. Iz tog je polu-orijentalističkog razloga ruska književnost najpopularnija upravo na zapadu; ona je s jedne strane prozor u ‘misterij’, ali je u isto vrijeme nešto što humanizira to rusko Drugo.

Ruska je povijest posve izraziva u jednoj polurečenici: ‘…a onda je sve krenulo po zlu’. Tragikomične satire ruskog društva nikad ne zastarjevaju jer je supstancija ruskog života kroz stoljeća ostala ista, i sami Rusi pružaju velik otpor njenom mijenjanju jer su shvatili da, na kraju krajeva, malo tko na svijetu trpi ono što stoljećima trpi Rus, pa se tragikomedija ruskog života pretvara u tradiciju i identitet; dakle, nešto što je potrebno čuvati. Bilo kako bilo, rusko je društvo sa svim svojim kontradikcijama uspjelo proizvesti još jednog oštećenog čovjeka sa talentom za pisanje, i donijelo nam Rusku trilogiju Olega Pavlova.

Pavlov je bivši pripadnik Crvene Armije, i svi su njegovi romani jednim djelom autobiografski. Prikazuju, uvjerljivošću nekoga tko je iz prve ruke vidio što se nalazilo ispod površine, nakaradnu i apsurdnu narav svakodnevnog života ruskog vojnika. Uvid u ruski oružani stroj se može smatrati uvidom u samu bit ruskog društva. Riječima cara Aleksandra I, Rusija na cijelom svijetu ima samo dva prijatelja – svoju vojsku i svoju ratnu mornaricu. Pavlovljeva Trilogija, čije hrvatsko izdanje dugujemo Frakturi, se sastoji od sljedeća tri romana: Državna bajka, Matjušinov slučaj, te Karagandinske devetine ili povijest posljednjih dana. Sva su tri inspirirana iskustvima Pavlovljevom službom u Crvenoj Armiji kasnih 80-ih godina, te su ‘posljednji dani spomenuti u naslovu trećeg romana aluzija na eshatološki fatalizam sovjetskog i ruskog društva u razdoblju u kojem su svi osjećali da se jednoj legendarnoj i neponovljivoj epohi ruske povijesti bliži kraj.

Počinjemo sa prvim romanom trilogije, i ujedno s prvim romanom kojeg je Pavlov ikad objavio kao čovjek s navršene 24 godine života, ali godine u kojima je vidio mnoge stvari koje drugi nisu. Državna bajka je smještena u Kazahstanu, u jednoj kaznionici duboko izoliranoj u zabačenim stepama i pustošima SSSR-a. Pavlovljevi su opisi hladnoće, gladi, mukotrpnog rada, neispavanosti, usamljenosti, izolacije, ali i alkoholizma – jedine stvari koja čini takav život izdrživim – na nekim mjestima stravično uvjerljivi, i ovaj bi roman bio veoma depresivan da nije začinjen redovnim dozama crnog humora. Ono što Nijemci zovu Galgenhumor (humor vješala) ili crni humor koji olakšava bolnu situaciju smijanjem istoj je glavni element ove satire.

Zbog ovog je romana bio uspoređivan sa svjetski slavnim ultrareakcionarom Aleksandrom Solženjicinom, samo što postoji jedna važna razlika Državne bajke spram Solženjicinovih djela, a to je perspektiva. Solženjicin je pisao o sovjetskim kaznionicama iz perspektive samog zatvorenika, dok Pavlov – i ovo je vrhunac ironije – piše kroz pogled vojnika koji tamo stražare, a sami su zatvorenici jedva spominjani. Dakle, sav ovaj užas koji je ispripovjedan u Državnoj bajci, užas je onih koji su sudjelovali u samom kaznenom sustavu.

Narativ priče prati kapetana tog vojničkog garnizona, Ivana Jakovljeviča Habarova, u jednostavnom zadatku – jedino što njegovi vojnici jedu su pokvareni krumpiri koje im šalje država, i Habarov je došao na ideju da posadi polje krumpira kako bi njegovi ljudi imali što za jesti. Međutim, to će ga dovesti u očiti konflikt sa sovjetskim vlastima, i tu kreće apsurdna borba, u kojoj čak i glava dolazi u pitanje, oko toga hoće li Habarovljevi vojnici imati krumpira koji nije iz prošlogodišnje berbe.

Trilogija se nastavlja djelom koje je bilo uspoređivano sa svima poznatim klasikom Zločin i kazna Fjodora Dostojevskog. Slično kao i u Državnoj bajci, radnja je smještena u crvenoarmijskom ambijentu, s jednim pripadnikom dotične armije kao glavnim likom. Grigorij Iljič Matjušin je očiti alter-ego samog Pavlova, i Matjušinov slučaj ima najizraženije autobiografske elemente od triju romana. Knjiga prati njegov težak život prije vojske, koji se u vojsci samo dodatno pogoršao i poslao ga u ludilo i zločin.

Mogla bi se povući, ilustracije radi, jedna paralela između Matjušinovog slučaja i jedne sporedne priče u filmu Full Metal Jacket Stanleyja Kubricka: Prva polovina tog filma prati trening budućih američkih marinaca, te tešku i na kraju tragičnu transformaciju jednog čovjeka tokom njega. Leonard Lawrence je čovjek pomalo sporije pameti koji se nije sposoban samostalno ni zakopčati, loše fizičke kondicije i nježnog karaktera; savršeno promašen materijal za vojnika. Njegov zapovjednik utilizira sve drakonske mjere vojne discipline ne bi li od njega napravio dobrog marinca. Malo kasnije u njegovom treningu, otkrije se da zna precizno pucati i počinje se činiti da su od nesretnog Lawrencea uspjeli napraviti dobrog vojnika, ali prekasno je; svo disciplinarno maltretiranje kojemu je bio podvrgnut ga je psihički slomilo, i on u momentu ludila ubija svojeg zapovjednika, pa potom sebe. Pouka cijele pripovijesti – željeli su stvoriti dobrog vojnika, ali su napravili luđaka koji ubija a da niti jednom ne promisli, i naravno, ne može se povući precizno razgraničenje između jednog i drugog.

Ta je pouka duboko antiratna, i prisutna je u Matjušinovom slučaju sa iznenađujućim poklapanjem; izražena je kroz život Grigorija Matjušina, koji je već započeo teškoćama koje su mnogim ljudima strane. On je siroče kojega su kao novorođeno dijete ostavili na groblju da umre; Matjušin je na neki način čovjek koji je unaprijed mrtav. A onda je sve krenulo po zlu. Od lošeg početka nadalje, prema napretku iz jedne tragedije u iduću, još veću i traumatičniju, koja kulminira Matjušinovim odlaskom u vojsku gdje se odvija vrhunac njegove kalvarije. Ova se knjiga tumači kao jedan uvid u užas cijelokupne ruske povijesti prikazan u životu jednog vojnika, koji je ujedno i život inspiriran autorovim. Oleg Pavlov ovdje ekstrapolira svoja izluđujuća iskustva u vojsci na ukupnu rusku povijest. I kao u Kubrickovom filmu, ruska je povijest priča o pokušajima realiziranja jedne stvari, i potom realiziranja nečeg sasvim drugog, što zapravo i nije nešto drugo već organska posljedica toga što je pokušano. Svi režimi koje je Rusija prošla, od autokracije do sovjetskog socijalizma do oligarhijsko-mafijaškog kapitalizma su upravo to, a Matjušinov slučaj je književni izričaj toga u životu jednog slomljenog vojnika.

Trilogija se okončava djelom Karagandinske devetine, ili povijest posljednjih dana. Devetine su bolan i istovremeno komičan prikaz zadnjih trenutaka SSSR-a, kada više nijedan ideal Oktobarske revolucije nije nikome značio ništa i kada je svima izgledalo da promjena, i to možda na nešto još gore, uskoro dolazi. Prolaznost i strah od nje je glavna tema koja se provlači kroz Karagandinske devetine, i u njima viđamo ponavljanje mnogih motiva koji su bili prisutni u prva dva romana: radnja je ponovo smještena u stepama Kazahstana, i glavni je lik ponovo vojnik Crvene Armije.

Ovaj dio trilogije ima snažne kafkijanske elemente, poput sprdnje sa neučinkovitom birokracijom; jedan od likova se doslovce preziva Institutov, jer mu kao blijedom i bezličnom birokratu nikakvo drugačije ime nije ni potrebno. Takvim imenovanjem likova  Pavlov vuče jednim djelom i inspiraciju od Dostojevskog, za čije se likove zna da imaju imena koja govore nešto veoma očito o njima. Avantura kroz koju prolazi glavni lik priče, Aljoša, je potraga za truplom jednog vojnika koje bi trebalo biti transportirano u Moskvu, pri čemu se Aljoša mora nositi sa besmisleno kompliciranom i korumpiranom birokracijom umirućeg SSSR-a, u kojoj svaka usluga ima cijenu usprkos tome što se dotični državni činovnici predstavljaju kao sluge naroda.

Postoji možda jedna stvar koju bismo mogli reći o Trilogiji općenito: inspirirana je iskustvima SSSR-a, i glavni motiv koji se kroz nju provlači jest komična nesreća života u posljednjim danima te države. Olega Pavlova su zbog toga mnogi procijenili kao nastavljača Solženjicinova djela, ali ipak je potrebno ‘iščupati’ Pavlova iz sovjetskog perioda i postaviti njegovo djelo pred cijelu rusku povijest; on je u mnogo većoj maniri nastavljač Dostojevskog i Gogolja, koji su pisali o tragikomičnosti života u Ruskom Carstvu za kojim je Solženjicin licemjerno lio suze, te je ujedno i pisac koji nam pruža dobar uvid u današnje rusko društvo premda je sam bio inspiriran sovjetskim iskustvima. Možda je upravo to glavni razlog zbog kojeg se govori da ruska književnost od 90-ih naovamo doživljava renesansu; unatoč svim ‘promjenama’, problemi stari stotinama godina i dalje stvaraju dobru književnost.

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(6 votes, average: 4.167 out of 5)

Komentari