“Trilogija o hrvatskom fašizmu” (HNK Zajc): Tri čina jedne tužne stvarnosti
Rijetki su trenuci u kojima u kazalištu možete doživjeti koncertnu atmosferu u kojoj publika oduševljeno ovacijama nagrađuje aktere upravo viđenog spektakla, a ti isti akteri jednako euforično uzvraćaju toj istoj publici. Rijetki, ali mogući, a jedan se takav dogodio tijekom nedavne izvedbe “Trilogije o hrvatskom fašizmu” redatelja Olivera Frljića i dramaturga Marina Blaževića u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. Više no trosatna “Trilogija”, koju čine nekad zasebne predstave “Bakhe”, “Aleksandra Zec” i “Hrvatsko glumište”, bila je rasprodana obje večeri (15. i 16. travnja), a izvedbe su prošle bez ikakvih incidenata i napuštanja kazališta, pred publikom koja očito želi gledati još takvih i sličnih kazališnih komada.
Prvi dio “Trilogije” čine „Bakhe“, predstava koja je prvotno bila zabranjena, a onda ipak odigrana na Splitskom ljetu 2008. godine. Euripidova tragedija u Frljićevoj režiji zadržala je temeljnu ideju – u nekom trenutku bogovi ljudima pomute razum i ljudi ljudima, kako je rekao Krleža, postanu zvijeri. “Bakhe” ne koriste previše teksta, verbalni je dio sveden na proglas Glasnika o ubojstvu koje se dogodilo izvan našeg vidnog polja. Djelo koje se, kao i većina ostalih Frljićevih, uklapa u okvire političkog, angažiranog kazališta govori o zločinima počinjenima tijekom rata u Hrvatskoj protiv osoba koje nisu bile hrvatske nacionalnosti. “Bakhe” tako zapravo postavljaju tematske temelje cijele “Trilogije” koja se u svojoj suštini bavi ratnim zločinima, ignoriranju, nepreuzimanju i skrivanju odgovornosti za njih, a onda i maskiranjem takve ideologije u ideju čistog nacionalizma i mistificiranjem vlastite povijesti.
“Bakhe” počinju bez okolišanja. U trenucima kada je publika počela ulaziti u kazalište, na pozornici su već bile crne vreće u kojima su bili ljudi: Aleksandra Zec, Milan Levar, Reihl Kir i neimenovani branitelj. Već se dakle u prvome činu pojavljuje lik Aleksandre Zec, lik koji se zapravo jedini pojavljuje u sva tri dijela trilogije te ih tako i povezuje. Predstava upečatljivih prizora nastavlja se vješanjem četiriju žrtava u maskirnim uniformama koje u rukama imaju vreću, ali i hrvatsku zastavu. Od njih četvero samo branitelj preživi, ali ostaje u invalidskim kolicima na koja, jednog po jednog, diže ostala tri leša.
Jezu izaziva sve ono neizgovoreno i simbolički prikazano na pozornici – glumci u „kaputima“ od sirovog mesa (kostimografkinja je Manuela Paladin Šabanović), to isto sirovo meso koje pada na pozornicu kao oznaka općeg pokolja, crne vreće, maskirne uniforme, beživotna tijela i agresivne geste Bakha odnosno glumaca. Česte su izmjene potpune tame i svjetla (oblikovatelj svjetla je Alan Vukelić), prisutna je glazba, umetanja raznih auditivnih isječaka poput govora Ive Sanadera na Rivi u kojem je Mirka Norca proglasio herojem ili izvješća suđenja za ratne zločine u Lori. Riječ je o predstavi koja obiluje metatekstualnim elementima i koju nose glumci Nika Mišković, Jasmin Mekić, Jerko Marčić i Dean Krivačić. Uz sve spomenute, na „Bakhama“ su još radili i asistentica redatelja Barbara Babačić te inspicijentica Sandra Čarapina.
Impresivan je i sam kraj “Bakhi” kada, od razbacanoga mesa prethodno samljevenog u stroju za mljevenje simboličnog izgleda koji reprezentira zagrebački HNK, glumci slažu golemu svastiku. Gašenjem svijetla predstava brutalnih i jakih scena završava. Što se same razumljivosti i lakoće praćenja tiče, “Bakhe” su uvjerljivo najkompliciranija predstava u trilogiji. Predstava je to koja nije i ne nastoji biti za svakoga, koja traži svojevrsnu upućenost, predznanje i čitanje između redaka. Ako u kazalište idete jer se želite odmoriti ili ne previše misliti, “Bakhe” nisu naslov koji bi vas trebao oduševiti.
Drugi je čin trilogije “Aleksandra Zec”. Kada bi nekim slučajem ova predstava bila knjiga, ne bih je ispustila iz ruku dok ne bih pročitala zadnje slovo. U dahu, bez predaha. Točno takva je i predstava. Koncentrirana, jaka, jasna i upečatljiva. Ni u jednom trenutku ne pada vam na pamet pogledati na sat, zazujati okolo ili živcirati se jer nešto na razumijete. Tijekom cijele predstave jednostavno ste obuzeti tužnom sudbinom nedužne djevojčice, a do kraja se doista osjećate i krivo što se takvo što dogodilo Aleksandri i brojnoj drugoj djeci.
Posebno je dojmljivo samo otvaranje predstave u kojem Aleksandra (tumači je briljantna Jelena Lopatić) ironično i sarkastično napada Frljića te mu postavlja pitanje zašto je jedna Aleksandra Zec, ubijena djevojčica srpske nacionalnosti, važnija od mnogih hrvatskih djevojčica ubijenih u ratu da se baš o njoj radi predstava. Umetanje autora u djelo, osim što je izuzetno zanimljivo dramaturško rješenje, vjerojatno je i unaprijed smišljeni odgovor na brojne kritike upućene predstavi, a koje su uglavnom navodile kako Frljić pljuje po Hrvatima, zatomljuje podatke o hrvatskim žrtvama, kako je on srbofil, jugonostalgičar i ino. Da su ti kritičari pogledali predstavu shvatili bi da ovo nije predstava samo o Aleksandri Zec, dvanaestogodišnjoj djevojčici. Ovo je predstava o svakom nedužnom djetetu, žrtvi rata, koje je zbog onih odraslih koji su ga trebali štititi i odgajati u zajedništvu, izgubilo život samo zato što je bilo ove ili one nacionalnosti, što se našlo na krivome mjestu u krivo vrijeme, što je vidjelo ili čulo nešto što nikako nije smjelo.
Nakon uvoda priču pratimo kroz formu pisama. U svakom pismu saznajemo što se dogodilo Aleksandri Zec pa tako i da je ona, baš kao i njena majka (Tanja Smoje), ubijena samo zato što je vidjela kako joj ubijaju oca (Damir Orlić). Saznajemo i tko ju je ubio – imenima i prezimenima bili su to Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović. Odmotavanjem priče unatrag nižu se dugi, ogoljeni prizori svedeni na glumce, njihove ekspresije i verbalizacije te glazbu koja je očito jedan od zaštitnih znakova Frljićeva potpisa. Jedna od najbrutalnijih, ali i najdojmljivijih scena ona je u kojoj ubijenu Aleksandru zakopavaju u humak zemlje nasred pozornice. U tim (i ne samo tim) trenucima želite plakati, vriskati, opsovati sve po spisku onima koji nisu učinili ništa po pitanju kažnjavanja agresora i koji su te iste agresore pokušali prikazati nacionalnim herojima, a ubojstvo srpske civilne maloljetne žrtve opravdati ubojstvom brojnih hrvatskih civilnih maloljetnih žrtava. Osjećate se krivima jer živite u društvu koje i dalje nije spremno i ne želi nazvati stvari pravim imenom, koje mrzi, diskriminira i sve to pakira crnom mašnom nacionalizma.
Krivnja koja vas tada obuzima ne napušta vas do samoga kraja drugoga čina. Nakon smrti Aleksandre radnju pratimo u „onostranosti“. Aleksandra i još četiri djevojčice raznih nacionalnosti u dobi od dvanaest godina (djevojčice glume Jana Mileusnić, Lucia Filičić, Morana Mladić i Nina Batinić) sjede za stolom te razgovaraju o gotovo svemu onome o čemu prosječno dijete od dvanaest godina i može razgovarati. Aleksandra svaku od djevojčica ispituje što misle bi li se ona, da nekim slučajem to može, osvetila svojim ubojicama, a djevojčice odgovaraju da ne bi. Upravo se to i potvrđuje na kraju trećega čina kada Aleksandra ne puca u one koji su pucali u nju iz jednostavnog razloga jer ona ne mrzi. Na samome kraju Aleksandra pita ostale djevojčice kako bi se one osjećale kada bi znale da su njihove ubojice u istoj prostoriji s njima, a one odgovaraju da ne znaju. Tada se svjetla pale na nas, publiku, a oči nedužnih djevojčica gledaju u našem smjeru. Drugi čin završava. Bez riječi i s gorkim okusom u ustima.
Apsolutno svi koji su na bilo koji način sudjelovali u realiziranju “Aleksandre Zec” zaslužuju pohvalu. Od scenografkinje Ljerke Hribar koja scenu nije zatrpala suvišnim instalacijama i predmetima, oblikovatelja svjetla Dalibora Fugošića koji je vrlo efektno i nenametljivo osvjetljavao aktere, inspicijentice Liberte Mišan pa do kostimografkinje Sandre Dekanić (iako su kostimi možda i mogli proći bez inzistiranja na zečjim ušima). Najveću pohvalu zaslužuju glumci koji erupciju emocija i strahota donose uvjerljivo i bez pretjerane patetike. Uz spomenute Lopatić, Orlića i Smoje, tu su još i Mirta Polanović, Nikola Nedić te Jurica Marčec.
Treći čin pripada “Hrvatskom glumištu”. Moram reći da mi je dojam ovaj put potpuno drugačiji od onoga kada sam predstavu prvi put gledala, kada još nije bila dio “Trilogije”. Sada mi je većina “Glumišta” bila jednostavno smiješna – jedna dobra parodija. Osim toga, istu sam promjenu dojma primijetila i kod ostatka publike (primjera radi, u vrijeme premijere “Hrvatskog glumišta” ljudi su napuštali kazalište, da bi se sada valjali od smijeha dok su glumci navlačili prezervative na križeve). Dva su moguća razloga. Kao prvo, nakon “Aleksandre Zec” sve je smiješno jer vas ona doslovno emotivno prožvače, isprazni i dotuče.
Drugi je potencijalni razlog taj da se struktura publike koja odlazi u Zajc fundamentalno promijenila i da publika koja je prije dolazila više ne gleda predstave Hrvatske drame, a da je njeno mjesto zauzela neka nova, čini mi se mlađa (iako se nikako ne može generalizirati) publika koja je, ako nikako drugačije, bar pasivno spremna suočiti se s prilikama u kojima živi. Bilo kako bilo, predstave Hrvatske drame ispunjene su do posljednjega mjesta, ljudi izlaze zadovoljni i vraćaju se u riječko kazalište. Sve da to i nisu oni isti ljudi koji su odlazili u kazalište prije Frljićeve „vladavine“, dati nula kuna programu Hrvatske drame nije a) logično, b) razumno, c) pošteno i d) nije nikako u skladu s politikom koju bi trebao zastupati ministar kulture jedne demokratske države kakvom se Hrvatska voli nazivati.
Postava na gaćama glumaca donekle je izmijenjena, odnosno aktualizirana pa je tako sada umjesto Vitomire Lončar zasjeo Velimir Bujanec, ali ne samo on. Od „gaća“ koje se i usmeno predstavljaju osobitu je pažnju publike pridobio Zlatko Hasanbegović, a još uvijek pali i trik s Anjom Šovagović DesKtop iako mi i dalje nije jasan. “Glumište” u otprilike sat vremena prikazuje sve ono što se u kazalištima propustilo prikazati devedesetih godina, što se jednostavno gurnulo pod tepih ili upakiralo u narodu primamljive omote. Od Jasenovca, silne pobožnosti, tobožnje multikulturalnosti pa sve do netrpeljivosti spram drugih nacija, fizičkog nasilja ili vjersko-političkih pitanja. Sve je i dalje prisutno u “Glumištu”, a ono što treba posebno pohvaliti jest apsolutno primjetnu nadogradnju predstave i uvrštavanje u nju svega onoga novoga što se dogodilo u zadnjih nekoliko turbulentnih mjeseci. Jedan od takvih primjera je replika „Pa dobro, trebaš preuzeti odgovornost za izgovorenu riječ“ koja se izgovara u sceni kada mladi student (tumači ga Nikola Nedić) objašnjava kako je napokon priznao da je Srbin, a koja se izravno odnosi na neslavnu izjavu još manje slavnog ministra kulture prilikom komentiranja napada na Antu Tomića.
Vrijedna spomena i pažnje i dalje je scena u kojoj se otvara zastor iza glumaca (tijekom cijele “Trilogije” publika sjedi na pozornici, okrenuta prema gledalištu) te kreće Oj, Hrvatska mati koju izvodi zbor predvođen zborovođom Igorom Vlajnićem te koja završava pojavljivanjem Aleksandre Zec (Nina Batinić). Svaku pohvalu zaslužuje i glazba korištena u predstavi, a posebice efektna upotreba Možda, možda Lakih pingvina. Spomenuti treba i sve dosad nespomenute glumce koji se iz čina u čin jednako uvjerljivo prebacuju iz uloge u ulogu i vjerodostojno predočavaju sve one nimalo jednostavne emocije koje „proživljavaju“ na sceni: Damira Orlića, Jelenu Lopatić, Tanju Smoje, Jasmina Mekića, Jerka Marčića, Dražena Mikulića, Niku Mišković i Jolandu Pahor.
Izuzetan je posao u ovoj predstavi ponovno obavila kostimografkinja Sandra Dekanić (uz ponovnu zamjerku na forsiranje zečjih uši, premda možda ovdje i jesu u funkciji lakšeg prepoznavanja djevojčice). Uz nju, za realizaciju “Hrvatskog glumišta” zaslužni su još scenografkinja Petra Veber, oblikovatelj svjetla Boris Blidar, asistentica redatelja Nina Gojić, asistentica dramaturga Nataša Antulov te inspicijentice Sandra Čarapina i Jolanda Pahor. I ono što na samom kraju osvrta o “Glumištu” treba reći jest da ono ima izuzetno dobro osmišljen kraj. Završno pojavljivanje Aleksandre Zec s pištoljem i njeno odlučivanje da neće pucati u žive mete ukipljene na stolu (koje se mogu tumačiti i kao njene ubojice) za mene je jedna od najboljih i najvažnijih poruka odaslanih u kazalištu. Poruka koja naslućuje da se mržnja ne rješava mržnjom, baš kao niti ubojstvo drugim ubojstvom. Sva mudrost svijeta sakupljena u samo jednoj dvanaestogodišnjoj djevojčici koja odlučuje ne pucati.
Ono što na samome kraju treba posebno istaknuti jest to da su glumci tijekom izvedbe bili očigledno dobro raspoloženi te da se između njih i publike dogodila neka rijetko ostvariva povezanost i susret na istoj valnoj duljini. Primjetno je to bilo i kada se, nakon desetominutnog aplaudiranja, publici došao nakloniti i sam Oliver Frljić i koji je zaradio bučan pljesak i glasne ovacije. Publika tada još nije znala da je to jedan od posljednjih puta kada će Frljiću moći pljeskati i kao intendantu riječkoga HNK-a, ali je bilo više no očito kako je toliko često prozvani Frljić itekako zadobio, a onda i opravdao povjerenje zahtjevne riječke publike.
Oliver Frljić/Marin Blažević/Zajc : oni kojima je antifašizam floskula – 3 : 0.
