Recenzija – “Sirene i krikovi”: Ta turobna splitska noć
Split. Distopija. Bezakonje. U okrilju tame nekolicina građana preostalih u kontaminiranome gradu pokušava pronaći mrtvo tijelo jednoga od rijetkih bogatih žitelja toga grada. Na taj je način koncipirana radnja distopične drame Sirene i krikovi (2015), 78-minutnog filmskog uratka snimljenog u samo jednome kadru, no to dakako nije sve što taj film ima za pružiti. Redateljski je to, scenaristički i producentski podvig Ivana Perića, nedavno diplomiranog izdanka Splitske akademije dramskih umjetnosti i diplomiranog sociologa, čiji je diplomski rad, film Sveci (2014), također plijenio pozornost i bio dobro prihvaćen od strane domaće publike. Svojim posljednjim uratkom Perić pokušava na alegoričan način prikazati život koji se noću migolji po opustjelim ulicama gotovo postapokaliptične mediteranske metropole, a opasnost, instinkt za preživljavanjem i beskrupuloznost glavni su motivatori protagonista koji se probijaju kroz njezin kameni labirint.
Unatoč itekako prisutnoj dinamici filma koja svoje postojanje duguje već spomenutoj (i za promociju filma najistaknutijoj) tehnici snimanja u samo jednome kadru, Sirene i krikovi nam pokušava dočarati priču u koju je gledatelj neumoljivo ubačen in medias res, međutim taj pothvat nije uvijek i u jednakoj mjeri dosljedan: bez gotovo ikakve karakterizacije i relativne fizičke sličnosti među likovima katkad je teško pohvatati čiji to fabularni krak priče upravo gledamo. Raspršeni po ulicama u neposrednoj okolici splitskoga Peristila, likovi poput Elvisa, Vice i Kalifa svojim dijalozima pokušavaju neizravno dočarati čime je uzrokovana situacija u kojoj su se oni i njihov grad zatekli. Tamnim tonovima, mračnim ozračjem i tmurnom glazbom riše se mapa katastrofe iz koje se protagonisti, s većom ili manjom mjerom uspjeha, pokušavaju izmigoljiti. Naravno, oni kojima to uspijeva i koji su u stanju u cijelosti pojmiti njezine kobne posljedice.
Nedovoljna se karakterizacija likova ipak pomalo negativno odražava na razumijevanje cjelokupne filmske radnje u kojoj su, osim nekoliko arhetipskih i gotovo mitskih prikaza likova kao što su Prorok, Poglavica i Policajac, likovi mahom jedno – bespomoćni. Iako su ipak vješto uklopljeni u neumornu i vrlo nezahvalnu, panoptikonsku leću filmske kamere, gledatelj je suočen sa situacijom u kojoj nema previše vremena protumačiti alegorije i metafore koje se bez predaha i kao na pokretnoj traci nižu jedna za drugom. Dakako, pojedinim su elementima radnja i kontekst priče podrobnije objašnjeni (najveću pomoć pritom pruža radio postaja koju čujemo tijekom scena vožnje automobilom), no uopćeni fabularni kostur ne pruža kompenzaciju za protagoniste koji se u bjesomučnoj utrci s vremenom nemaju prilike na zadovoljavajuć, gotovo nikakav način predstaviti.
Iako nadasve hvalevrijedan pokušaj mladoga domaćeg redatelja, koji je svojim Sirenama i krikovima pristupio ne samo na eksperimentalan i svjež način pri tematiziranju trenutnog sociopolitičkog stanja jednoga grada, vremena i podneblja već i dobar domaći film, gledatelj na kraju ostaje donekle zatečen izobiljem prenesenih i kriptičnih značenja kojima film vrvi i koje donekle usporavaju dinamiku zajamčenu načinom snimanja. Turobnom i tjeskobnom atmosferom podsjećajući na Ostojićev Ta divna splitska noć (2004) i sa Splitom kao distopijskim, postapokaliptičnim gradom koji je u književnosti ranije iskoristio Ivo Brešan u svojoj Državi Božjoj 2053. (2003), Sirene i krikovi su obećanje jednoga perspektivnog mladog redatelja, čije ćemo ime ubuduće zasigurno imati prilike češće čuti i vidjeti. Trijadom elemenata iz akcijskih, noir i art filmova Periću je, unatoč nezahvalnoj i na koncu ipak vješto riješenoj tematsko-tehničkoj problematici, svakako uspjelo iskoristiti svoje dvije profesije, redateljsku i sociološku, u prikazivanju metaforičkog viđenja jednoga stanja i ozračja u gradu, vremenu i državi koje gledatelju iole upućenom u stanje u zemlji nije nimalo teško odgonetnuti.
