Recenzija – Dva dana, jedna noć: Marion Cotillard protiv divljeg kapitalizma
Novi film braće Dardenne Dva dana, jedna noć (Deux jours, une nuit) kao i njihove prethodne uspješnice Dječak s biciklom, Lornina šutnja i Rosetta imao je premijeru na festivalu u Cannesu, osvojio je i Europsku filmsku nagradu za najbolju glavnu žensku ulogu (Marion Cotillard kao Sandra), a iako film nije ušao u uži izbor za Oscara za najbolji strani film, Marion Cotillard je ipak dobila nominaciju za Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu, što je možda i najveće iznenađenje u toj kategoriji, budući da nije nominirana za Imigranticu koja je bliža estetici američkog mainstream filma, već za ovaj film koji je vrlo različit od takve na Oscarima inače dominantne estetike.
Kao i Lornina šutnja i Dječak s biciklom, i Dva dana, jedna noć bave se životima francuskih radnika i radnica te problemima s kojima se suočavaju. Glavna junakinja filma, Sandra (Marion Cotillard) nakon oporavka od depresije želi nazad na posao, ali je pred njene kolege stavljen izbor – moraju birati između povišice ili povratka Sandre na posao. Nakon prvog glasovanja koje je bilo negativno, Sandra i njen suprug (Fabrizio Rongone) imaju dva dana i jednu noć iz naslova kako bi pronašli Sandrine kolege i nagovorili ih da promijene svoje mišljenje i drugi put glasaju za Sandru. Čitav film sastoji se od niza takvih susreta, u kojima su minuciozno osmišljeni i režirani susreti i odnosi među tim ljudima – različiti načini na koji iskazuju sažaljenje za Sandrinu situaciju, njihovi privatni razlozi zbog kojih trebaju povišicu koji nisu ni u kojem trenutku banalizirani ili stereotipizirani, a najzanimljivije su možda Sandrine reakcije na bilo koji od odgovora. Marion Cotillard ih igra s nevjerojatnom preciznošću, bez imalo patetike, koju ovaj film jednostavno ne bi podnosio. Kamera filma ponekad ostavlja dojam da se radi o dokumentarnom filmu, ona je gotovo hiperrealistična, a shodno tome je i gluma naizgled rezervirana, ali zapravo vrlo točno prenosi emocije lika koji je stalno na rubu potpune rezignacije i volje za životom.
Dva dana, jedna noć mogli bismo nazvati i filmom ceste, budući da je u biti filma putovanje Sandre i njenog supruga od jednog do drugog kolege, a neke ključne situacije događaju se upravo u automobilu. Putovanje je i metaforičko – putovanje je to k spasu jednog braka, ali i jedne žene od psihičkog sloma uslijed brojnih pritisaka iz okoline. Najzanimljiviji je svakako susret Sandre s kolegicom Juliette (koju glumi isto tako izvrsna Catherine Salée), koja se zbog svoje odluke da podrži Sandru posvađa sa suprugom i napusti dom jer shvaća kako ne želi robovati odlukama i stavovima svog supruga. Film se, dakle, na vrlo suptilan način bavi i feminističkom tematikom, ali u prvom je planu ipak Sandrina priča, za koju smatram da nije pitanje spola/roda, već naprosto načina razmišljanja koje ne zanima čovjek, već profit.
Iako gotovo deset identičnih razgovora, koji se razlikuju tek u nijansama emotivnih reakcija, postane pomalo zamorno nakon sat vremena filma, njegova je najveća vrijednost u tome da se gotovo svaki gledatelj zapita što bi izabrao – radno mjesto kolegice koje omogućava njenoj obitelji normalan život ili financijski boljitak svojoj obitelji te koje su posljedice bilo kojeg od ovih izbora. Naposljetku, kritika je ipak upućena sistemu koji takav nehuman izbor stavlja pred svoje ionako potlačene zaposlenike. Dva dana, jednu noć vrijedi okarakterizirati kao film jake poruke, izvrsnih glumačkih interpetacija, nekoliko izvrsno režiranih prizora, ali bez zanimljivog zapleta koji bi zadržao pažnju gledatelja tijekom sat i pol trajanja filma.
