Recenzija – Whiplash: Ključ je uspjeha nikad ne odustati

Film Whiplash (2014) mladog redatelja Damiena Chazellea prava je ‘filmska’ priča o uspjehu. Chazelle je htio prikupiti dovoljno novaca za snimiti film o jazz bubnjaru te je s prijateljima snimio kratku scenu koja je privukla pažnju producenta Jasona Reitmana. Godinu dana kasnije, Chazelle je s Whisplashom otvorio Sundance film festival.

“Veliki dio filma je autobiografski. U stvarnom životu pokušavam stvarati filmove dok se istovremeno bavim glazbom i u oba svijeta suočit ćete se sa stalnim odbijanjem. Samo jedan posto ljudi uspije se probiti. Mnogi filmovi o poznatim glazbenicima kao što su Mozart ili Charlie Parker prikazuju glazbenike koji su uspjeli, formirali su se i proslavili. Htio sam napraviti film o nekome tko na početku nije dobar glazbenik, ali uspije se probiti kroz krv i suze,” izjavio je Chazelle.

Ono što je sigurno jest da je Chazelle definitivno uspio. Whiplash je među nominiranima za Oscara u kategorijama najboljeg filma, adaptiranog scenarija, montaže slike i montaže zvuka. Nominacija za adaptirani scenarij bila je iznenađenje jer je Whiplash zapravo adaptacija Chazelleovog kratkog videa na istu temu.  J.K. Simmons nominiran je za i osvojio je zlatni globus za najboljeg sporednog glumca u Whiplashu, a ponovo je nominiran u istoj kategoriji za Oscara.

Naspram Selme i The Imitation Game, tema ovog filma relativno je bezopasna. Vrlo ju je teško povezati s bilo kojim aktualnim društvenim ili političkim problemom jer to nije ni namjera filma. Film bi se mogao interpretirati kao jedan od mogućih prikaza funkcioniranja današnjeg kompetitivnog društva kojem definitivno nedostaje empatije i vlastiti uspjeh stoji iznad svega ostalog. Mnogi mu zamjeraju minimalizam odnosno nedostatak veće priče izvan poremećenog odnosa mladog bubnjara Andrewa i njegovog učitelja Fletchera, no za poantu priče drugi su likovi zapravo nepotrebni.

Whiplash nije film, kao mnogi filmovi na tu temu, koji očekuje od gledatelja da bude inspiriran mladom talentiranom osobom koja pobjeđuje sve zapreke na putu do ostvarenja svojih snova. Andrew, iako glavni lik, blijedi u usporedbi s Fletcherom koji je pravi nosilac glavne ideje filma. Za njega se ne može tvrditi da je osoba, on je utjelovljenje strasti i želje za savršenstvom. Svi su drugi samo alati koje koristi kako bi to postigao i pritom ga ne zanima što ‘alati’ žele, misle, osjećaju ili trebaju. Važno mu je samo da ih pravilno naštima kako bi poslužili njegovoj namjeri.

Glazba koju Fletcher čuje u glavi mora biti izvedena točno onako kako ju je zamislio jer inače nema svrhu i ne treba postojati. To je savršenstvo u umjetnosti, sve drugo je nevažno. Andrewov otac ima svrhu upozorenja roditeljima i djeci da roditeljska potreba za zaštitom ponekad više koči nego što pomaže, a obiteljska scena za stolom svojevrsna je osveta društvenom stavu o karijeri u glazbi kao neozbiljnoj i jednostavno ostvarivoj. Previše smo navikli gledati filmove čija se poruka prenosi najviše preko likova i njihovih kompleksnih i višestrukih odnosa. Zato treba cijeniti Whiplash jer se odmaknuo od tog standarda, a nije zbog toga postao dosadan.

J.K. Simmons savršeno je utjelovio Fletchera, narciosoidnog i okrutnog perfekcionista koji ponekad toliko izlazi izvan granica bilo kakvog uobičajenog ljudskog ponašanja da se čini nestvarnim. Taj dojam dodatno pojačava činjenica da ne znamo ništa o njemu izuzev njegove uloge kao učitelja u glazbenom konzervatoriju Shaffer. Miles Teller dobro je odglumio Andrewa, nezrelog balavca koji sanja o uspješnoj karijeri, ali isprva nije svjestan što to znači biti uspješan. Iako se Neyman čini kao jadna žrtva, on i Fletcher samo su dvije strane iste kovanice. Jedan su drugome ogledalo i jedan u drugome vide ono što najviše mrze, ali i ono što najviše cijene. Cilj im je u suštini isti; savršenstvo u glazbi. Telleru je ovo također prva ozbiljnija uloga nakon niza tinejdžerskih romantičnih filmova i prilika mu je da se odmakne od istih.

Pitanje koje se neizostavno nameće je zna li Miles Teller doista svirati bubnjeve ili nam je Hollywood pokušao još jednom zamuljati oči? Teller zna svirati saksofon i u svojim je tinejdžerskim danima bio bubnjar za bend The Mutes. Ipak, postoji razlika između bubnjara u rock bendu i bubnjara u jazz bendu te je tu uskočio Nate Lang koji u filmu glumi drugog bubnjara i koji je u stvarnom životu bubnjar za bend The Howlin’ Souls. Idućih nekoliko mjeseci svaki su dan po par sati vježbali bubnjanje. Glazbene scene u filmu doista su odsvirali Teller, Lang i ostali glumci, ali ne u jednome komadu. Tellerov Caravan solo na kraju filma sniman je čak dva dana.

Fletcherova izjava There are no two words in the English language more harmful than ‘good job’ donekle pogađa u sridu. Iako je Fletcherovo ponašanje prema njegovim učenicima ekstrem koji, nadajmo se, nema previše veze sa stvarnim svijetom nego je više američka vizija ‘okrutnog trenera’ na kakvu se može naići u mnogim filmovima sportske tematike, njegova filozofija nije teško shvatljiva. Znati da možeš još bolje od onoga za što si trenutno sposoban doista je motivirajuće velikom broju ljudi.