Dokukutak: Zuckerberg kao sultan Facebooka (“Facebookistan”, J. Gottschau)
Travanj u Dokukinu započinje dokumentarnim filmom Facebookistan redatelja Jakona Gottschaua koji je poznat po brojim nagrađivanim dokumentarcima kao što su Late Lessons from Early Warnings, Bringing Life to Space i dokumentarna serija 100 years of immigration koja je dobila TV Oscara. Facebookistan je ove godine prikazan u službenoj konkurenciji CPH:DOX-a kao i ovogodišnjeg ZagrebDoxa, a namjera mu je razotkriti netransparentnost najmnogobrojnije društvene mreže, Facebooka.
Facebookistan bi se moglo nazvati prvim dokumentarnim filmom koji kritički proučava, ne fenomen društvenih mreža kao takvih, već Facebook kao platformu kojoj je nominalno cilj povezivati ljude i omogućiti im da svoja iskustva dijele s drugim ljudima, ali u praksi funkcionira znatno drukčije. Internet je zamišljen kao mjesto slobode govore, njegovi su korisnici u potpunosti omogućeni izraziti svoje mišljenje i zauzvrat primiti kritiku i/ili odobravanje drugih korisnika. Ideja društvenih mreža kao takvih upravo potencira tu stranu interneta koja dozvoljava slobodu osobnog izražavanja i stvaranja virtualnog identiteta onakvim kakvim smo ga zamislili, iako se možda ne podudara s realnošću našeg identiteta. Slično kao i s MMORPG-ijevima, internet nam služi kao sredstvo projekcije našeg unutarnjeg svijeta bez da smo zapravo direktno involvirani u taj proces.
Problemi su se pojavili kad je Facebook uveo nekoliko novih pravila kojima se upravo poništava ideja anonimnosti i stvaranja vlastitog virutalnog identiteta. Primarna se ideja iza toga čini pozitivnom, zaštita od internetskog bullyinga i zaštita od određene skupine korisnika čije su namjerne primarno negativne, poput mamljenja naivnih tinejdžerki u hotelske sobe. Naime, novom je odredbom Facebook sa slikom na profilu povezao i legalni identitet osobe, puna imena i prezimena odjednom su se našla na Facebook profilima. Upravo je to jedna od tema koja nas uvodi u Facebookistan. Drag queens koji su na svojem profilu imali imena poput Sister Roma odjednom su otkrili da su njihova imena zamijenjena s njihovim osobnim, pravim imenima, a nepoznanica je i dalje kako je Facebook došao do njihovih stvarnih identiteta, ako mu ih oni sami, kako tvrde, nisu ponudili.
Taj incident koji pomalo podsjeća na neugodnu prvoaprilsku šalu samo je blagi uvod u ono što se stvarno događa iza kulisa Facebooka. Podaci koje brišemo zapravo još uvijek postoje, a sloboda je izražavanja cenzurirana. Cenzuru provode moderatori sadržaja koji u periodu od 0.9 sekundi moraju odlučiti je li videozapis ili fotografija prihvatljiva za javnost ili nije, a plaća im konkurira plaći ilegalnih radnika u azijskim tvornicama. Uvjeti za cenzuru su posebno nasilne snimke, zlostavljanje ljudi i životinja, seksualno nasilje i tome slične radnje. Isprva se to čini logičnim, no postavlja se pitanje što se onda dogodi s ljudima koji su pokušali takve snimke i fotografije staviti na Facebook? Nakon cenzure, jesu li podložni zakonu ili je vrijeme od 0.9 sekundi realno nedovoljno da bi se napravilo nešto po tom pitanju? Odgovor je jasan sam po sebi. Treba se zapitati stoga je li primaran rezultat takvog tipa cenzure zaštita korisnika ili zapravo zaštita ljudi koje takve, u suštini ilegalne, snimke i fotografije pokušavaju staviti na internet? Zar ne bi bilo bolje da se takvo nešto objelodani? Je li Facebook na taj način suučesnik u određenim zločinima?
Na stranu moralne dileme koje proizlaze iz takvog tipa cenzure, ono što je još opasnije jest očita politička motivacija iza nekih drugih oblika cenzuriranog sadržaja. Facebook, čini se, nije ukupan skup političkih orijentacija svih svojih korisnika već je, kako nam Facebookistan otkriva, dio mainstream političke misli te stoga zatomljuje sve ono što se ne podudara sa slikom svijeta kakvu svjetske sile želimo da vidimo, a to uključuje i cenzuru kurdskih pobunjenika i njihovih udruga i stranaka koje se bore za prava te manjine u Turskoj, bez obzira na legalnost samih tih stranaka i udruga.
No, ono što je u cijeloj priči možda najstrašnije jest upravo monopol koji Facebook drži. Naime, isključenje Facebook accounta najveća je kazna koju Facebook svojim korisnicima koji ne zadovoljavaju njihove apstraktne i nadasve intepretativne pravne uvjete može dodijeliti (izuzev potencijalne pravne tužbe). Iako se čini banalnim, to i jest zapravo najveća moguća kazna jer je Facebook najmogoljudnija društvena mreža i kad nisi na Facebooku, to je kao da ne postojiš. A s druge strane, čak i kad želiš prestati postojati na Facebooku, negdje u nekom kutku Facebookovih servera postoji na tisuće stranica informacija o tebi koje, u teoriji, mogu vječno plutati prostranstvima interneta.
Da smo bili pametniji, možda se nakon gledanja Facebookistana mnogi od nas ne bi u jadu uhvatili za glavu, no u svakom je slučaju ovaj dokumentarac dobra pouka za sve nas s Facebook accountima, a i za buduće generacije koje će ih tek otvoriti. Facebook je poput Orwellovog Big Brothera, gleda nas i zna sve što radimo i jedino je šustinsko pitanje što s tim podacima namjerava raditi, jer će ih kad tad sigurno iskoristiti i to za vlastiti profit. U Facebookistanu, Zuckerberga se naziva sultanom Facebooka, a čini se da Facebook doista po svojim zakonima i pravilima više liči nekoj diktatorskoj zemlji nego društvenoj mreži.
Facebookistan se počinje prikazivati u Dokukinu KIC od 1. travnja, a prikaz prve projekcije je u 21h u Savskoj 25.
