Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Film

Retropetak: Crveno-crna rapsodija (”The Cook, the Thief, His Wife & Her Lover”, P. Greenaway)

18.03.2016. Stjepan ĆulapFoto: tumblr.com

Kao što bijelo ne može postojati bez crnog, yang bez yina te svjetlost bez mraka, tako i svaka umjetnost ne može preživjeti bez suprotnih, ali komplementarnih sila koje stvaraju potpun sistem čiji se pojedini aspekti manifestiraju snažnije ako su direktno suprotstavljeni svojim suprotnostima. Yang filmske umjetnosti se sastoji od direktnih, tradicionalnih elemenata koji uključuju klasičan narativ, od uvoda i zapleta do raspleta i konkluzije, čiji je glavni cilj zabaviti gledatelja i pružiti mu određeno zadovoljstvo. Yin filmske umjetnosti je uzeo maha tijekom 60-ih i 70-ih godina 20.stoljeća kada se, preko Lyncha, Godarda i Bergmana, javila nova post-modernistička struja koja je uvela jedan neobičan, sado-mazohistički koncept koji provocira gledatelja, ali ga i poziva na zajedničko stvaranje značenja produkta.

Spomenuti je koncept je vidljiv i u samom nazivu filma koji ne pruža uobičajenu zadovoljštinu svojim imenom (kao primjerice Romeo i Julija, Tango i Cash, Thelma i Louise). Postoji li veća provokacija u suvremenom filmskom svijetu u kojem publika odlučuje koji će film gledati na osnovi naslova? Sadističke fantazije ovdje tek počinju. Glavni motor koji ih pokreće je ”The Thief” – Albert Spica (Michael Gambon), jedan od najodvratnijih negativaca ikad viđenih na filmskom ekranu. On je glasan i nepodnošljiv kriminalac, okružen sitnim lopovima, koji konstantno iskazuje verbalno i fizičko nasilje prema ljudima oko njega, a samim time i prema filmskoj publici.  Nakon što preuzme otmjeni restoran kojeg vodi ”The Cook” (Richard Bohringer), postaje tamošnji svakodnevni gost koji se prilikom jela transparentno podriguje, ispušta životinjske zvukove i degradira sve ostale goste restorana. Sve to trpi njegova otmjena supruga, ”The Wife” (Helen Mirren), čiji pogled nerijetko bježi prema drugom stolu za kojem sjedi ”Her Lover” (Alan Howard), tihi ljubitelj knjiga koji se upušta u aferu s njom.

Foto: tumblr.com

Foto: tumblr.com

Iako film sadrži pregršt poremećenih scena koje inicira Albert Spica (konzumacija psećih govana, uriniranje po svojim inertnim pomagačima, čak i kanibalizam), njegovo neprestano, nepromišljeno blebetanje mediji i kritika u Velikoj Britaniji okarakterizirali su kao primjer neuspješne politike koju je vodila tadašnja premijerka Margaret Thatcher. Njegovi nasilni ispadi su poslužili kao glas koji ne razumije pojam ”drugačiji/a” te koji favorizira status quo u vrtlogu bogaćenja pohlepnih elita. Tako primjerice Spica, vidjevši momka u kuhinji kako pere suđe, izjavi da je to ženski posao i da ne razumije zašto mladi muškarci moraju to raditi. Njegov manjak tolerancije je vidljiv i u sceni u kojoj predbacuje ljubavniku njegove supruge njegovo čitanje za jelom. ”Jedina stvar koju ovdje možeš čitati je meni”. Spica ne razumije kako se ”nespojivo” uopće može spojiti. Za njega je hrana uvijek ispred pisane riječi, a dobro poznati uzorak ”kruha i igara” je superiorniji prašnjavoj knjizi koja može pokvariti već složeni um prljavim, intelektualnim i politički lijevim idejama.

Maknemo li rastegnutu političku parabolu filma (koja se namjerno može čitati na različite načine), ostaje nam prekrasna vizualna forma čija je produkcijska nota slična teatru – film je otvoren i zatvoren jednostavnim korištenjem zastora, a simbolična upotreba boja stvaran jedan širi pogled koji nalikuje slikarskom radu. Unutrašnjost restorana obojana je u crveno-crnu kombinaciju koja stvara viktorijansku pasivno-agresivnu napetost. Kuhinja je u zelenim notama i mjesto je beskonačnih šaputanja i funkcionira kao odaja tajni. Toaleti su sivkasti i gotovo futuristički te u njima nema tajni. Kao da Greenaway želi poručiti: ovdje je sve bezlično kao i svaka nužda koja se obavi.

Foto: tumblr.com

Foto: tumblr.com

Ono što svakako nije bezlično izvrsne su glumačke izvedbe koje na svojim leđima iznose Michael Gambon i Helen Mirren. Koliko je Gambon iznimno nadaren, govori i činjenica da je nakon ovakve uloge uspješno utjelovio i jednog od najpozitivnijih likova ikad viđenih na filmu, Albusa Dumbledora. Transformacija Helen Mirren u samome filmu još je fascinantnija – ona od submisivne i psihički ranjene žene postaje odvažna ljubavnica, a naposljetku i drska i strastvena pravednica u potrazi za osvetom. Ako nekoga i prođe želja za gledanjem ovog filma zbog samog naslova, to je i zaslužio/la – jer se radi o snažnom filmskom pokusu s kraja 80-ih koji je, po svemu prikazanom, uspješno izveden.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari