Zvizdan pod zvijezdama: Pobjednik Pula film festivala nosi snažnu poruku
Povodom 62. Pula film festivala, 24.srpnja u Areni je prikazan film Zvizdan, redatelja Dalibora Matanića koji je ove godine osvojio nagradu žirija u Cannesu u sekciji Izvjestan pogled što je treća najprestižnija nagrada nakon Zlatne palme i Velike nagrade žirija. Na Puli je pak Zvizdan odnio najviše nagrada, uključujući i Veliku zlatnu arenu za najbolji film, čime je daleko iza sebe ostavio ostale konkurente. Zvizdan je uspio popuniti Arenu do te mjere da su mnogi (uključujući i autoricu teksta) morali sjediti na podu, a karata je ponestalo puno prije početka filma. Glavne uloge imaju Tihana Lazović i Goran Marković te se radnja vrti oko ljubavne priče između njih dvoje, a oni bi mogli biti okarakterizirani kao hrvatsko-srpski Romeo i Julija.
Naime, film se sastoji od tri priče i u svim pričama fokus je radnje na djevojci i mladiću (koje uvijek glume isti glumci) i njihovoj (ne)sretnoj ljubavnoj priči. Svaka se priča zbiva u određenom periodu. Prva je ljubavna priča smještena u 1991. godinu usred priprema za rat i trzavica koje su uslijedile zbog neslaganja između naroda u Jugoslaviji. Mladić i djevojka žive u susjednim selima, ali jedno je srpsko, a drugo hrvatsko. Film nas odmah na početku stavlja u provokativnu poziciju neznanja, odnosno nije nam jasno naznačeno tko je otkuda što samo po sebi ima jaku poruku jer dopušta gledatelju da se bez predrasuda poveže s oba lika te da tek naknadno shvati nacionalno podrijetlo i tako potencijalno spozna da mu to znanje zapravo uopće nije bilo potrebno da bi doživio radnju.
Druga se ljubavna priča zbiva 10 godina kasnije, 2001. Rat je već davno završio, ali očito je da mentalne i duševne rane nisu ni približno zacijelile. Priča prati povratak majke i kćeri u razrušeno srpsko selo u kojem su nekad živjele. Jedini u okolici koji im može pomoći obnoviti kuću je hrvatski mladić iz obližnjeg sela. Opet, događa se provokacija kad djevojka govori da su “takvi poput njega ubili njezinog brata.” Druga priča služi tome da nas približi “drugoj strani” odnosno da nam pokaže da smo svi ipak ljudi od krvi i mesa i ljubav koju osjećamo prema nama bliskim ljudima nema nacionalnost i ne poznaje religiju, ona samo biva, a mi je osjećamo.
Treća se ljubavna priča odvija 10 godina nakon druge priče u 2011. godini, dakle relativno nedavno. Treća je priča zapravo donekle poražavajuća, ali i jedina pobjednička. Poražavajuća zato jer se ništa puno nije promijenilo od prve priče. Predrasude i dalje postoje, ovaj put suprotno nego u drugoj priči, od strane Hrvata prema Srbima. Fokus je na mladiću koji je napustio trudnu srpsku djevojku zbog pritiska roditelja, ponajviše majke i otišao studirati u Zagreb. Nakon što je (nevoljko) otišao u posjet roditeljima počela ga je gristi sumnja da njegova odluka doista nije bila ispravna. Treća je priča pobjednička zato jer je jedina u kojoj se čini da mladi par ima budućnost. Mladić preklinje djevojku da ga primi natrag i ona mu ostavlja otvorena vrata, doslovce i metaforički. Hoće li njihova budućnost biti sretna ili neće, publici nije poznato.
Poruka je Zvizdana zapravo uistinu jednostavna. Iako je ovo još jedan “hrvatski film o ratu”, pristupa toj temi na donekle svjež i inovativan način; kroz nenasilnu ljubavnu priču dobili smo uvid u cijelo ratno zbivanje i mentalitet našeg naroda nekad i sada. Film nam nije rekao ništa što dosad već ne znamo. Nitko ne niječe osobne gubitke ljudi koji su proživjeli rat, ali se isto tako moramo suočiti s činjenicom da se stav Hrvata prema Srbima dubinski i suštinski nije pretjerano promijenio od završetka rata. Primjerice, godinama već gledam kako stanari na jednoj zgradi svako malo moraju mijenjati zvonce jer na zvoncu piše Milošević pa ga svako malo netko spali upaljačem. Taj je trend prestao tek prije godinu-dvije kad je nepoznati “piroman” iz nekog razloga odlučio da mu je, valjda, previše naporno svakih par mjeseci provjeravati jesu li jadni stanari prezimena Milošević opet promijenili zvono.
Izuzev same poruke i radnje filma, treba doista pohvaliti glumu svih glumaca koji se u filmu pojavljuju. Njihova je izvedba na razini iznad mnogih u našem podneblju. Zvizdan je također i vizualno impresivan film, nekome tko nije navikao na prekrasan jadranski krš, planine i more, zasigurno će neke scene oduzeti dah. Pa ipak, film donekle upada u zamku mnogih hrvatskih filmova, a to je nepoznavanje razlike između lijepe erotske scene i nečega što više nalikuje pornografiji. Mnogi su komentari gledatelja/ica nakon filma bili vezani upravo uz pretjerano eksplicitnu scenu oralnog seksa ili scenu mastrubacije čija svrha nije do kraja razumljiva. Osim toga, laičko će oko teško naći neku konkretniju zamjerku. Priča nije sjela svima, niti se svima sviđao tempo filma. Publika je najvišu ocjenu dala filmu Bit ćemo prvaci svijeta (4.85) dok je Zvizdan dobio “vrlo dobar” (4,12). Poruka filma je duboka i snažna – Zvizdan je svojevrsno ogledalo koje na najjednostavniji način prikazuje otrov koji i dalje razdire prijateljstva, ljubavi i obitelji, a žrtve su tog otrova najčešće mladi koji s ratom imaju vrlo malo, ako i ikakve, veze.
