Omladinske radne akcije – dizajn ideologije: Umjetnost u službi političkih ciljeva
Omladinske radne akcije – dizajn ideologije naziv je izložbe koju možete pogledati do 11. travnja u Galeriji na katu Kulturno-informativnog centra u Zagrebu (Preradovićeva 5). Autori ovoga koncepta, Sanja Bachrach Krištofić i Mario Krištofić, u suradnji s umjetničkom organizacijom Kultura umjetnosti, omogućili su nam novi pogled u umjetnost nastalu zbog potreba tadašnjih politika. Kao što naglašava i autor Mario Krištofić, radi se o umjetničkim djelima koja valja promatrati na drukčiji način od djela koja su možda postala simbolom kasnije jugoslavenske umjetnosti, a to je buntovna estetika novoga vala, neoavangarde i omladinskih listova.
Prikupljena građa koja vrvi različitim umjetničkim medijima, od filma, preko fotografija i crteža, sve do naslovnica ploča, ne samo da detaljno oslikava povijesni kontekst, nego i stavlja naglasak na vitalnu ulogu umjetnosti u oblikovanju javnog mijenja. Na izložbi su prikazani materijali posuđeni od tridesetak institucija i privatnih kolekcionara: plakati, knjige, novine, monografska izdanja, fotografije, grafičke mape, odjeća, značke i medalje, iskaznice, mape vizualnih identiteta. Izloženi su radovi brojnih autora: od grafičkih rješenja Marijana Detonija, Zvonimira Agbabe, Ivana Picelja, Mladena Galića, Branka Gavrića, Likovnog studija, preko fotografija Milana Pavića i Borisa Cvjetanovića do djela Pive Karamatijevića i Franje Mraza.
O tempora, o mores!
Ideologija, koja se kroz povijest pokazala neizbježnom, uglavnom ima negativne konotacije. Danas nam pozivi na radne akcije, praćeni floskulama o ujedinjenosti i nenadmašnoj snazi omladine, zvuče pomalo ridikulozno, a Superman koji simbolizira odlučnog pojedinca, spremnog pomoći svojoj domovini u izgradnji sretnije budućnosti ostavlja dovoljno prostora za ismijavanje vremena i tadašnje politike. Ideologije se stvaraju i usađuju polagano, koristeći se različitim agensima: umjetnošću, masovnim medijima, školskim sustavom i slično. Dok traje kao dominantna ideologija, teško joj se oduprijeti ili barem kritički ju sagledati, a jednom kada dođe do izmjene ideologija, lako ju je kritizirati.
O ovome, doduše, nema potrebe duže razglabati, problematika je poznata svim građanima države koja je prošla kroz tu tranziciju. Međutim, uvijek se postavlja već izlizano pitanje, kako jednu umrlu ideologiju gledati kroz prizmu 21. stoljeća u kojemu imamo samostalnu, demokratsku i socijalnu državu, i kako tumačiti umrli, utilitaristički dizajn u današnjem vremenu?
Vizualna umjetnost bila je očito podređena jednoj ideologiji i njezina svrha nije bila estetska katarza, nego upravo buđenje svijesti jugoslavenske mladosti. Krajnji cilj bio je zajedničkim snagama stvoriti nešto u čemu ćemo svi uživati, a to je koncept koji je nestao u godinama koje su uslijedile i koje su dočekale, između ostalih, i moju generaciju. Na jednom od plakata piše „U izgradnji domovine budimo na prvom mjestu!“, poruka koja se čini gotovo apstraktnom jednoj lijenoj, apolitičnoj generaciji koja nema pojam o potencijalnoj snazi ujedinjene mladeži.
Utilitarizam ili larpurlartizam
Promatrajući izloške, postavila sam si pitanje oko kojega su se nekad vodile puno srčanije polemike, a danas se valjda prihvatio pluralizam mišljenja o ovoj problematici. Radi se o pitanju uloge umjetnosti. Pokušat ću oblikovati svoje misli u upitni oblik – je li opravdano podređivanje umjetnosti društvenim, odnosno političkim potrebama?
Umjetničke forme zasigurno su jedan od najsnažnijih načina utjecanja na mišljenje ondašnje javnosti. Ako zamislimo hipotetsku situaciju u kojoj želimo, koristeći se umjetnošću, obratiti pažnju građana na neki, po našem sudu, koristan kolektivni cilj, složit ćemo se da je opravdano podrediti estetiku tom cilju. No, u tom slučaju, prihvaćamo situaciju u kojoj je umjetnost uvijek prepuštena na milost i nemilost prosudbe pojedinaca o tome što znači dobro ili loše za neki kolektiv. Larpurlartizam, u tom slučaju, ne zvuči kao estetski smjer koji se temelji na nerealnom poimanju svijeta i umjetnosti. Jesmo li možda, fokusirajući se na neke druge stvari, izgubili istinski pojam lijepoga?
Na koji god način odgovorili na postavljena pitanja, možemo se složiti da je u socijalizmu umjetnost uglavnom bila podređena zahtjevima tadašnjih politika, no to nije osporavalo važnost umjetnika. Dapače, završit ću citatom Maksima Gorkog koji se nalazi na jednom izlošku, a ide u prilog toj tvrdnji – “Umjetnik je središte osjećaja svoje zemlje, svoje klase, uho, oko i srce njeno; on je glas svoje epohe.”
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.