Recenzija – Gone Girl: Izvrsna Rosamund Pike u poznatom žanru Davida Finchera
David Fincher nakon tri godine snimio je novi film, Gone Girl, s Benom Affleckom i Rosamund Pike u glavnim ulogama. Kao i prošla dva nedavna uratka, Girl With a Dragon Tattoo (Larsson) i The Curious Case of Benjamin Button (Scott Fitzgerald), ali i njegov kultni Fight Club (Palahniuk), i Gone Girl adaptacija je istoimenog romana Gillian Flynn, koji je u Hrvatskoj izdala zaprešićka Fraktura. Sama autorica romana potpisuje i scenarij ovog trilera koji nas vodi u provincijalno mjestašce u naizgled mirnoj američkoj državi Missouri.
Priča počinje petom obljetnicom braka Amy i Nicka, kad Nick primijeti nestanak svoje supruge. U potragu se brzo uključuje cijelo mjesto, Amyini roditelji koji su stvorili čitav serijal slikovnica inspiriranih likom svoje kćeri, Čudesne Amy, policija i mediji, a kao prvooptuženi u ovoj potrazi uskoro se istakne Nick, što nije neočekivani scenarij. Kroz retrospektivno iznošenje dnevnika koji Amy piše, priča postupno dobiva konture koje nisu toliko očekivane i vodi do neočekivanog raspleta.
Prvi dio filma balansira između sadašnjosti (prvih nekoliko dana potrage iz perspektive Nicka) i prošlosti (u kojoj Amy piše svoj dnevnik) do točke u kojoj počinjemo paralelno pratiti živote Nicka i Amy, a radnja postaje dinamičnija i manje detaljna. Iako je priča na trenutke pomalo neuvjerljiva, Fincher uspijeva održati napetost čak i pred sam rasplet.
Spoiler alert!
Čitav film nosi izvrsna Rosamund Pike, poznata po nizu manjih uloga na britanskoj televiziji i u filmovima, koja je odigrala ulogu naslovne nestale, ulogu kakvu rijetko viđamo na filmu. U besprijekornoj izvedbi Pike donosi lik Amy, sociopatkinje koja je sposobna promijeniti način na koji se ponaša i manipulirati ljudima, lagati i režirati čak i vlastitu smrt. Pike u filmu uspješno čavrlja o besmislicama, glumi zlostavljanu suprugu, manipulira bivšim ljubavnicima, inscenira niz zločina koji uopće nisu počinjeni nad njom te i dalje izlazi iz filma kao žrtva. S druge strane je Ben Affleck u prilično blijedoj, nemaštovitoj izvedbi njenog supruga koji ne uspijeva parirati takvoj izvedbi Rosamund Pike. U ostalim ulogama gledamo Neila Patricka Harrisa kao bivšeg Amyinog ljubavnika Desija Collinsa te Missi Pyle u izvrsno odigranoj epizodi iritantne televizijske voditeljice.
Iza priče o nestanku krije se priča o poremećenim bračnim odnosima, kakvih se u američkoj književnosti može naći na svakom koraku. Sama autorica kao svoju inspiraciju navela je dramu Edwarda Albeeja Tko se boji Virginije Woolf? te je u filmu doista moguće primijetiti neke od motiva iz te drame, iako u mnogo blažoj varijanti. Film je prilično okrutan prema američkom (malo)građanskom društvu – roditelji naslovne junakinje gotovo su karikaturalno prikazani, mentalitet stanovnika malenog mjesta u Missouriju nije nimalo drugačiji od našeg malomišćanskog mentaliteta, a posebno je komičan lik Ellen Abbot, televizijske voditeljice koja putem svoje emisije pokušava istjerati pravdu.
Fincher ne mijenja tim s kojim pobjeđuje – glazbu za ovaj film skladali su Trent Reznor i Atticus Ross, koji su za svoj rad na filmu Social Network osvojili Oscara. Ambijentalna glazba s ponekim jakim akcentom elektronike sjajno odgovara tempu ovog filma i u nekim trenucima upravo je glazba ta koja pojačava napetost, stvara mračni ugođaj i prati raspoloženja likova. Direktor fotografije, Jeff Cronenweth, također je već surađivao s Fincherom, a u slučaju Gone Girl zaslužan je za film koji je toliko vizualno jak da ponekad djeluje pretjerano umjetno.
Gone Girl može se gledati na nekoliko razina – u prvom planu je napeta potraga za nestalom osobom (triler), a s raspletom tog prvog plana priče na vidjelo izlaze i ostali problemi – bračni odnosi i anatomija patoloških mentalnih poremećaja. Film je to koji od klasičnog whodunnita postaje psihološka drama koja se suočava s brojnim teškim temama, a sve to u stiliziranom svijetu Davida Finchera.
