Jedna bitka za drugom: Zašto mi se film ne sviđa i zašto će ipak trijumfirati na Oscarima

Nakon što smo recenzirali Jednu bitku za drugom odmah nakon dolaska filma u kina, neposredno pred dodjelu Oscara nudimo drugi pogled na film.

Bliži se još jedna dodjela nagrade Oscar, a među favoritima se ističe Jedna bitka poslije druge (One Battle After Another, 2025.), novi film Paula Thomasa Andersona. Redatelj čiji filmovi dosad nikada nisu osvojili Oscara za najbolji film ove bi godine, prema svemu sudeći, mogao napokon doći do tog priznanja. Ironija je u tome što je riječ o ostvarenju koje smatram njegovim dosad najslabijim.

Jedna bitka poslije druge u svojoj je srži moralno naivan film, nalik partizanskim spektaklima ili klasičnim vesternima. Od početka je nedvosmisleno tko pripada strani dobra, a tko strani zla. Takva postavka sama po sebi nije problematična. Problem nastaje kada se primijeni na temu koja nužno zadire u složenije, ambivalentnije prostore iskustva. Redateljska rješenja koja Anderson pritom bira tu pojednostavljenost dodatno naglašavaju i time umanjuju cjelokupni dojam filma.

To se ponajprije očituje u oblikovanju likova. Zbog potrebe za jednoznačnom distinkcijom dobro–zlo oni su svedeni ili na krnje, pojednostavljene figure ili na otvorene karikature. Pozitivci Jedne bitke poslije druge zapravo su teroristi, no film im dodjeljuje ulogu heroja – ne čak ni antiheroja. Prikazani su unutar strogo kontroliranog registra: vidimo ih u akcijama koje narativ definira kao moralno opravdane, poput spašavanja migranata iz kampova, dok se nasilne operacije prikazuju bez najteže posljedice takvog djelovanja – civilnih žrtava. Materijalna šteta postoji, no ljudska cijena ostaje izvan kadra. Time film čuva moralnu čistoću svojih protagonista, ali po cijenu uvjerljivosti.

Bobova dramaturška nebitnost

Bizarnost takvog pristupa najvidljivija je već u završnici uvodnog dijela filma, kada se skupina French 75 raspada nakon ubojstva zaštitara. Teroristička organizacija, koja se ne libi nasilnih operacija, prikazana je kao moralno destabilizirana upravo činom koji bi u njezinoj logici trebao biti očekivan. Taj paradoks dodatno naglašava nedosljednost u oblikovanju protagonista.

Navedene slabosti ponajprije su vidljive u liku Perfidije (Teyana Taylor), daleko najzanimljivijem liku filma. Iako joj scenarij povremeno dopušta složenost, narativ joj istodobno postavlja jasne granice i povremeno je svodi na karikaturu — primjerice u prizoru u kojem, visoko trudna, rukuje teškom strojnicom. Perfidijin lik konačnu degradaciju doživljava u završnici, kada je njezin karakter podređen zahtjevima konvencionalnog sretnog holivudskog raspleta.

Glavna junakinja Willa (Chase Infiniti) i antagonist, pukovnik Steven J. Lockjaw (Sean Penn), još su izrazitije reducirani. Willa je konstruirana kao gotovo besprijekorna figura, čija se pogreška pojavljuje tek kada je zaplet zahtijeva, dok je Lockjaw oblikovan poput stripovskog zlikovca, ne samo u postupcima nego i u gestikulaciji i načinu kretanja. I ilegalni migranti prikazani su bez moralne ambivalentnosti, dok su vojnici s druge strane linije svedeni na funkciju negativaca. Takva raspodjela moralnih atributa dodatno učvršćuje binarnu strukturu filma.

Bob (Leonardo DiCaprio) ne spada u ranije opisane kategorije krnjih likova ili karikatura. Njegov problem leži u dramaturškoj nebitnosti: količina vremena koju film posvećuje njegovim akcijama ne odgovara njihovom utjecaju na glavni narativ. Iako je DiCaprio najveće ime Jedne bitke poslije druge, njegova prisutnost gotovo da ne mijenja tok priče – da je umro u sceni pretresa kuće, radnja koju vode Willa i Lockjaw ne bi se poremetila.

Narativno je lik jednostavan: stariji revolucionar u stalnom raskoraku sa slikom o sebi. Film traje više od dva i pol sata, a velik dio toga posvećen je njegovoj gotovo ispraznoj potrazi. Sve što radi nije relevantno za glavni narativ, pa se pred gledateljem razvijaju paralelno dva narativa: klasična radnja sa standardnim dramaturškim pristupom i Bobov, koji ostaje sadržajno slab i dramaturški neuvjerljiv, a da ironija bude veća – režijski odličan. Zbog čega je DiCaprio kandidiran za Oscara za najboljeg glumca, ostaje mi vječni misterij.

Narativne nelogičnosti

Veliki problemi filma proizlaze i iz neobjašnjivog žrtvovanja narativne logike filmskoj dramatičnosti. Jedan primjer je susret Wille i Deandre (Regina Hall). Bizarno, ali Deandra je valjda jedini lik koji u filmu nalikuje stvarnom ljudskom biću, bez nekih nepotrebnih pretjerivanja. U susretu u ženskom wcu Deandra uspješno objasni Willi da joj se život nalazi u opasnosti i da je potrebno brzo pobjeći iz toga mjesta. No na pitanje ima li Willa kod sebe mobitel, ona iz nama nepoznatog razloga laže, što se kosi s onim što smo o njoj ranije saznali – da uvijek pribrana i jasna uma. To kasnije vodi otkrivanja njihove lokacije. Zbog čega se krenulo takvim prisutpom, nije jasno. Koherencija lika je narušena kako bi zaplet krenuo u novu fazu.

Nije to jedini primjer narativne nelogičnosti u filmu. Jedna od, vjerojatno, najbolje režiranih potjera u povijesti filma, na završetku u kojoj plaćeni ubojica Tim Smith (John Hoogenakker) ganja Willu, potpuno je oslobođena narativne logike. Likovi se doslovce nalaze na istoj cesti bez ikakve prethodne povezanosti, a Willa zaključuje da je Smith progoni. On možda ima motiv za njezino ubojstvo – to zapravo ne znamo – ali nema pojma da je ona u automobilu ispred njega.

Ona pak ne zna da je Smith u automobilu iza nje niti tko je on. Deus ex machina jednostavno ih postavlja tamo gdje film zahtijeva vrhunac napetosti. Willa mu postavlja zamku i ubija ga, ne znajući tko je – u stvarnosti bi mogla ubiti bilo koga. Time se narativno i moralno problematizira njezin lik: na kraju filma pojavljuje se kao prpošno mlado biće, spremno za nove pobjede, bez ikakve refleksije nad svojim djelom. Koliko je to psihološki uvjerljivo, prosudite sami.

Očigledne greške

Antagonist Lockjaw primjer je dramaturške besmislenosti. Plaćeni ubojica Tim Smith (John Hoogenakker) dobiva zadatak ubiti ga, no iz neobjašnjivih razloga ne uspijeva. U nesreći u kojoj Lockjaw završi prevrnut u automobilu, Smith ne dovršava posao, iako mu ništa ne stoji na putu. To je tek uvod u veću dramaturšku nelogičnost: Lockjaw preživljava zahvaljujući mehanizmu deus ex machina i vidimo ga kako ranjen, ali živ, hoda cestom. Ipak, naručitelji njegovog ubojstva pozivaju ga u urede da ga ondje likvidiraju plinom. Zašto bi prvo preživio, ako ga odmah nakon toga namjerno ubijamo? Tu nema nikakve dramaturške logike: isti cilj mogao je biti postignut da Smith jednostavno ubije Lockjawa kad je imao priliku.

Ono što me najviše zasmetalo, i to ne zato što ne volim filmove Paula Thomasa Andersona, već upravo suprotno, jest montažna greška koja je teško objašnjiva. Kao pedantan gledatelj, ni jedan kadar mi ne promakne, pa mi nije mogla promaći scena u kojoj Lockjaw, u potrazi za Willom, dolazi do muškarca čije zanimanje nije jasno objašnjeno – pretpostavljam nadglednika ceste – koji ga upućuje točno do mjesta gdje se Willa nalazi.

Problem nastaje u njegovoj izjavi: “White man driving, black girl passenger”. U filmu, međutim, u automobilu se nalaze dvije tamnopute žene. Nema racionalnog objašnjenja zašto bi lik rekao bijeli muškarac. On ih ne pokušava zavesti na krivi put, jasno ih upućuje, pa ostaje nejasno čemu takva identifikacija. Moja teorija jest da je u nekoj ranijoj verziji filma DiCaprio trebao imati značajniju ulogu, no to je odbačeno, dok je scena ostala u montaži. Time se, po mom mišljenju, objašnjava dio narativnih nelogičnosti – film je možda tijekom snimanja mijenjao kurs. Bez obzira na to, montažna pogreška nema opravdanja.

Da ne bude zabune, ne očekujem od filmova da budu savršeni u svakom pogledu. Ako jesu, odlično, iako ni to nije jamac izvanrednog gledateljskog iskustva. Ovdje je, međutim, riječ o pretendentu za najbolji film 2025. godine, koji je već osvojio velik broj nagrada, i meni je jednostavno neshvatljivo da film s ovolikim brojem očiglednih grešaka dobiva toliku hvalu (a nisam ni sve greške pobrojao!). Govorim iz filmološke perspektive. Iz životne perspektive, jasno mi je zašto će ovo biti dobitnik Oscara i zašto već ima toliko nagrada.

Nećemo se lagati…

Prvo, politička tema koju film obrađuje trenutno je najvažnije političko pitanje u SAD-u. Deportacije migranata predstavljaju vruću temu, pa pobjedu Jedne bitke poslije druge možemo tumačiti i kao simboličnu pobjedu političkih snaga koje se protive nehumanim deportacijama, nasuprot drugoj strani čiji je na čelu Donald Trump. Film šalje jasnu političku poruku, a nije tajna da Hollywood pokazuje naklonost određenoj strani.

Drugo, riječ je o Paulu Thomasu Andersonu, redatelju koji je izgradio reputaciju nizom iznimnih i solidnih filmova. Osobno, Jedna bitka poslije druge kvalitetom nije ni blizu There Will Be Blood (2007.), u kojem je Daniel Day-Lewis dobio Oscar za najbolju mušku ulogu – i to potpuno zasluženo. Ove godine gledam Andersonovu kandidaturu za Oscara više kao kumulativno priznanje, slično Oscaru koji je DiCaprio dobio za glavnu ulogu u The Revenant (2015.), iako su neke njegove ranije uloge bile upečatljivije.

Treće, ali ne i manje važno: ovo je najskuplji film Paula Thomasa Andersona u produkciji Warner Bros. Pictures, što, nećemo se lagati, itekako nije beznačajno u kontekstu tvornice novca koju nazivamo Hollywoodom.

Četvrto, film je u nekim dijelovima jednostavno fantastičan.

Sve u svemu, iako smatram da je Jedna bitka poslije druge najslabiji uradak Paula Thomasa Andersona i da ne posjeduje filmske kvalitete, prije svega narativnu disciplinu i dramaturšku zaokruženost, potrebne za bilo koju „najbolju” nagradu, mišljenja sam da će upravo ovaj film ove godine trijumfirati na Oscarima.