Izgubljeni po motivima iz Kose: Kako u vremenu opće histerije i izgubljenosti ostati čovjekom?

Piše: Lea Mikuličić

Što danas znači biti provokativan u kazalištu? Svodi li se to samo na rafale psovki, golotinju i „niska“ podbadanja ili ono ipak traži nešto više? Nešto dublje? Nešto što se ne da svesti na nekoliko riječi? Nešto što ostaje? U današnjem kazalištu i umjetnosti općenito mnogi žele biti provokativni, ali rijetkima to zapravo uspijeva.

Kao da je cilj sablazniti, ali ne i ostaviti prostora za pitanja. Kao da je jednostavnije ostaviti sve otvorenim pa da mašta gledatelja popunjava rupe, nego podcrtati uskličnik i stati iza onoga što je postavljeno i odigrano. Zato, kada se napokon dogodi jedna takva predstava koja te ošamari svojom dubokom jačinom, ostaješ izgubljen. Ili možda ipak, na neki neobičan način – pronađen?

Dramski studio „Ivana Jelić“ na čelu s dramskom pedagoginjom Orianom Kunčić već nekoliko godina stvara naslove koji, koliko god da su stvarani s mladima i za mlade, prelaze te dobne granice i postaju predstavama koje bude osjećaj kolektivne odgovornosti za ono što se na sceni odvija.

Pozornica je ogledalo stvarnosti, a mladi šibenski glumci na njoj utjelovljenje istine koja nas cijelo vrijeme prijeteći motri i doziva, a mi samo spuštamo glavu. No oni to ne čine. Njihova je glava podignuta, stas uspravan, oči i srce širom otvoreni, a gla nenadjačiv. Nakon uspješnice „Djeca raja“, ovi su se dramci vratili još jači – ovoga puta s predstavom „Izgubljeni“ nastaloj po motivima kultnoga mjuzikla „Kosa“.

Predstavu otvaraju pjesma i ples mladosti koja uživa u njoj – cvijeće na tlu, kose koje se vijore u ritmu muzike, osmijesi koji ne silaze s lica i zajednička pozitiva koja okrepljuje. Ali, sve je to tek dio predstave koju pripremaju. Užitak kazališnog stvaranja prestaje u trenutku kada u ruke pojedinih kolega i kolegica stižu pisma TVO-a (Temeljno vojno osposobljavanje) i čarolija prestaje, a „život“ počinje. Pred publikom se počinju izmjenjivati scene onih koji su ostali u kazalištu i onih koji su kazališne maske i kostime zamijenili vojničkim te se zaputili na poligone, a kasnije i na frontu.

Eho prijašnje mladosti

Dok su se jedni na bojište uputili jer su treći za njih tako odredili, drugi su se za njega opredijelili jer su ih različite situacije u životu na to primorale (financije, dokazivanje (napokon će očeva kći postati tatin (neprežaljeni) sin),…). A kazalištarci? Rat i destrukcija indirektno su se uvukli i u njihove redove te počeli nagrizati kreativnu nadobudnost koju jedino neokaljano srce mladosti može gajiti te počeli stvarati rascjep – može li kazalište nadjačati trulež realiteta?

Dok jedni upravo tvrdoglavo zastupaju mišljenje da umjetnost čini razliku, drugi, previše obuzeti nametnutim crnilom, tu istu tezu odbacuju, a sve se to odvija preko glava gledatelja. Otići ili ostati u umjetnosti? Ako odlazimo, prepuštamo li se nepreglednom crnilu? Ako ostajemo, za koga stvaramo ako crna uništavajuća magluština izvana sve guta?

Može li se tome pobjeći? Može li se iz nametnute destrukcije izaći neokaljan i trezven? Može li i zašto ne? „Izgubljeni“ su eho prijašnje mladosti, vrisak sadašnje mladeži i bistre suze budućih koji će svoje snove i svoju toplinu i nevinost morati baciti na hladno tlo pod noge titana koji su si uzeli za pravo da se njima igraju.

Predanost i kolektivitet

Ova predstava tematski ne ulazi ni u politiku ni u ideologiju, već se bavi onima koji u cijelom tom metežu ostaju podrazumijevani, a zapravo zaboravljeni, izgubljeni – mladi. Njihova tjeskoba je grlena, ali u ovoj se predstavi (kao i u samome mjuziklu) pretače u stihove koje na samome kraju (uz transparente s antiratnim natpisima „Rat krade snove“ i „Tko šuti, sudjeluje“) pjevaju zajedno s publikom i zazivaju taj nedostižni, ali vječito priželjkivani mir – Let the Sunshine In.

Iako mladi, dramci ovoga šibenskog dramskog studija pokazuju nevjerojatnu zrelost i snagu. Njihova predanost i kolektivitet koji gaje nešto je što se ne viđa toliko često i upravo je zbog toga zadivljujuće. Tu nema mjesta egu, samo međusobnoj podršci i suigri, a upravo to gradi zdrave temelje ne samo njima kao ansamblu, nego i njima kao pojedincima.