Istaknuto
16.10.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Ove srijede Nova glazba donosi sedam glazbenih noviteta za koje možete glasati do one sljedeće i pet stranih prijedloga za slušanje.

14.10.2019.

Vrijeme čitanja: 11 minute Nismo se htjeli amaterski pozabaviti memom u rekreativne svrhe, nego analizirati memski potencijal sa stručnjakinjom za verbalnu i neverbalnu komunikaciju.

Intervju

Ace (Skunk Anansie): “Streaming je najbolja stvar koja se dogodila”

23.07.2019. Igor Yuri Jurilj
Vrijeme čitanja: 6 minute

Ponedjeljak je dan planiranja i regeneracije od ljetne vikend fjake kakve neće biti u ovom nadolazećem – u subotu se izlazi na zagrebački nastup sezone. Skunk Anansie vraća se u glavni grad nakon gotovo desetljeća. 

A skoro je desetljeće upravo prošlo od prvog nam rendezvousa kada su ispitivali bilo obožavatelja u ljeto 2010. godine nakon također gotovo desetljeća duge pauze od zajedničkog života na pozornici i asfaltima svijeta. Mlađa, studentska verzija mene stala je tada pred gitarista benda, profesora Martina Ivora Kenta ili svijetu rocka i gitare pristupačnijeg pod imenom Ace. As benda je slađahna i pristupačna duša atipične sklonosti za razglabanje, dok je na pozornici Jedinstva te večeri demonstrirao sklonost demonskoj transformaciji. A možeš li i biti drukčiji na pozornici pored grlate i ćelave sirene Skin kojoj sam se pak tri godine kasnije prošuljao na terasu unajmljene kuće? Neposredno prije nastupa na Schengenfestu gdje je uz čaj slavila svoj 47. rođendan, kao diva koja je nastupala s Pavarottijem i dominirala scenom brit-rocka polupijanom je padobrancu uvjerljivog garda pred lokalnim promotorima dala priliku za jedan od najboljih intervjua za koji se nisam ni pripremio.

Preživjeli u nemilosrdnoj industriji

Možda je to najbolje mjerilo ljubavi ovog momka prema Skunk Anansie kojeg je i tada Ace posjeo i jednostavnošću govorio o bendu koji svoj puls provjerava sljubljenom reakcijom pred glazbenom platformom na kojoj dijele uglazbljene suvenire svog suživota koji traje 25 godina. Ace iz Njemačke veselo i pomalo iznenađen gleda na tu vremensku liniju za koju kaže da se “čini kao dugo vremena, ali zapravo nije jer poznavajući neke bendove sa stažom od 40-50 godina vidiš da i nisi previše na sceni. Svakako je to prekretnica i dostignuće da dođeš do te točke kao aktivan, relevantan bend koji dobro svira i stvara novu glazbu.” Ali kada započinješ karijeru kao mladi buntovnik s talentom u prstima i grlu, vjeruješ “da ćeš zauvijek svirati, a kada stvarno postaneš dijelom industrije, pitaš se koliko će to trajati, a kad dođeš do ovog trenutka, osvrneš se i priznaš si da si postigao izniman uspjeh samom činjenicom da je bend preživio u nemilosrdnoj industriji.” 

Ace, koji predaje gitaru u jednoj od svojih sedam akademija, ne kalkulira previše o vitalnosti i dugovječnosti benda, pa sada, devet godina nakon povrtatničkog best off albuma “Smashes and Trashes” s kojim su raspametili Jedinstvo, zastaje i zamišlja se nad pitanjem jesu li se vidjeli na sceni deset godina nakon ponovnog okupljanja: “Hmm… (pauza). Znaš, zapravo i ne. Prepuštamo se slučaju i pokazalo se da smo sretni što smo dogurali dovde, a očito je to plod rada. Živiš dan po dan jer karijera može potrajati još dan, a možda i desetljeće. Tko to doista zna? Nastavljamo dok god zajedno stvaramo kvalitetnu glazbu i jednako kvalitetno nastupamo.” 

Dječački osmijeh za slatke trijumfe

Bend koji se u 25 godina vrlo brzo oslobodio okova svoje etikete i oblikovao svoju autonomiju, mora uživati u karijeri više od mnogih zbog čega se i dogode slatki trijumfi “kao sviranje za Nelsona Mandelu, Dalaj Lamu ili nastup na Glastonburyju. Za njih Ace kaže da se “više radi o ključnim trenucima”, a ne “nužno najdraži jer sam u svakom od njih bio pomalo nervozan” i bježi mu dječački smijeh što ilustrira iskrenost i onu ljudsku tremu za koju često mislimo da je nema u velikih zvijezda.

Kaže da su od određenih uspomena i postignuća bendu “najdraži oni trenuci nakon fantastične svirke, bilo da je u klubu ili na festivalu, kada je sve zvuči ispravno, publika divlja, a to su razlozi što si na pozornici i takvih je trenutaka stvarno puno.” A nije ni sve samo u publici, nego međusobnoj sinergiji benda unutar kojeg se ne odlazi svatko svojim putem nakon svirke, kao što je to bio slučaj u jedne Nirvane, nego Skunk Anansie i privatno provodi svoje vrijeme, a ponekad i ljetuju zajedno i takva iskrenost i poštovanje ih čini ‘srećkovićima’ jer “biti iskren je ispravan pristup, zar ne?”

Promijenio ploču – “streaming je najbolje što nam se dogodilo”

Gitarist Skunk Anansieja 2010. pomalo je kontroverzno pozdravljao piratizaciju glazbe i slavne Torrente koji su milijunima omogućili da čuju Skunk Anansie i time ih zavole – zbog besplatne glazbe. Paradigma se od tog razgovora promijenila i MP3-ce smo zamijenili platformama za streaming. Od Deezera, Spotifyja do Tidala – svakom njegovo, ali redovito nam kukaju glazbenici da im je to pojelo pogaču.

Ace, čovjek koji živi za muziku i pozornicu na streaming gleda kao “nešto najbolje što se dogodilo jer omogućuje prepoznatljivost benda u novim zemljama. Ljudi znaju tvoje pjesme, dok bi ranije morao odraditi deset turneja da bi zahvatio sve. U jednu ruku podrazumijeva da ne zarađuješ na pločama, ali s druge strane sada više zarađuješ nastupajući jer dolaziš u veće prostore negoli ranije. Na turnejama više ne gubiš, nego zarađuješ upravo zato jer su svi došli do tvoje glazbe prije samog nastupa. Zato jer je besplatno, ljudi će poslušati i provjeriti zvuk, makar i ne bili uvjereni u tvoju glazbu i tada će im se svidjeti. Danas tvoju prodaju ploča odražavaju cijene ulaznica. Nekoć su ljudi izbacivali više albuma nego što su nastupali jer bi ljudi visili u dućanima, ali to je sve u principu ista igra – vrtimo se u krug. Glazba se nije promijenila, kao ni publika, pisanje ni način izvođenja. Promijenio se model marketinga.”

Na stranu sklonosti i fetišiziranje određenih nosača zvuka, puno je praktičnije konzumirati i učiti glazbu putem streaminga zbog jednostavnosti jedinstvenog uređaja za reprodukciju. Kada sam ga pitao koja je njegova platforma, odmah se pohvalio svojim Apple servisom preko kojeg sluša svu svoju glazbu: “Prije nekoliko dana sam cijelu noć preslušavao nova izdanja, kakvih deset albuma… Nekoć bih morao kupiti deset albuma, a sada mogu samo baciti uho. Streaming je loš samo onima koji se žale da ne zarađuju na njemu.”

Okrenuli situaciju sebi u korist

Već sam puno puta pokušao demistificirati platforme za slušanje bez fizičkog kontakta s glazbom koja je ionako senzualno i subjektivno iskustvo koje se suštinski ne da opipati, ali se itekako osjeća, pa čemu onda i uskogrudno glorificiranje objekta koji ne samo da zauzima fizički prostor, nego i onaj mentalni gdje smo, htjeli-ne htjeli, ograničeni na našu zbirku, na što je Ace poletno nadodao da je “i dodatna prednost žanrovska pretraga kojoj se možeš onda samo prepustiti. Želiš slušati hard rock? Utipkaš i tu je. Slušaš doslovce što se sjetiš i tu je ljepota streaminga i današnje glazbe. Ako si muzikofil, a ja jesam, onda je to nešto najbolje što se moglo dogoditi.”

Skunk Anansie ni u kom trenutku nije patio od bolesti izdavača i donestarski oplakivao gubitak tantijema u korist kojekakvih posrednika, nego ih je sebi okrenuo u korist, posebice od trenutka kada su osnovali vlastitu etiketu unutar koje nema posrednika – sami su kovači svoje sreće – pa se bend financijski održava turnejama. U konačnici sami određuju uvjete rada, pa su tako “prošli tjedan izbacili novi singl, snimili spot za vrijeme turneje i objavili sve pod svojim uvjetima. Radimo ono što želimo, s dizajnom kakvim želimo, a sami si financijski omogućujemo novcem od turneje što ćemo i kada objaviti.” 

Na turneje lete lagano i opušteno

Upravo je zbog tog razloga Skunku kao live bendu turneja intenzivnija negoli prosječnim bendovima. Zbog toga me zanimala i praktičnost transfera, ne samo vlastitog, nego i opreme, pod takvim ritmom – je li objektivno u takvom novom vremenu očekivati da će prostori za nastup biti dovoljno opremljeni za bend srednjeg reda veličine kao Skunk Anansie da je dovoljno potrpati pedalu i gitare u kofere? “Da, čak i na ovoj turneji tako radimo u nekim zemljama gdje specificiramo što trebamo. Većina prostora i dvorana ima istu potrebnu opremu. Ja imam svoj reduciran paket opreme koji samo utrpam i letim s njim.”

Foto: Tom Martin

U vremenu masovnih medija i stvaranja naklonosti površnim oblicima komunikacije s publikom, Skunk Anansie kao četvorka nesumnjivo živi za pozornicu i na njoj. U zadnjih su devet godina gostovanja u zagrebačkom Jedinstvu i na varaždinskom Špancirfestu instantno ušli u kolekciju legendarnih nastupa gdje je Skin ‘ronila’ publikom, izvodila akrobacije vokalima, gracioznim tijelom kao kakva mlađa i hardcore verzija Grace Kelly, dok su Ace, Mark i Cass kao tri behemota stražarili nad svojom publikom ujedinjenom u nemiru, elanu i euforiji.

Jesmo li pritom posebni? Ace kaže da taj zanos ne bi poistovjetio s “hrvatskom, nego Skunk publikom. Svugdje je drukčije, a isto jer se svede na pogled, vjeru i sentiment za ono što zajednički predstavljamo. Na naše nastupe dolazi određen tip ljudi, pa tako možeš izvući posjetitelje iz Hrvatske i Njemačke i njihov će ih zajednički jezik spojiti. To su jednaki ljudi; ljudi kakve Skunk okuplja oko sebe svojim vrijednostima”, a gitaristu benda koji nam je podario Selling Jesus, Little Baby Swastika i Twisted, pjesmama usmjerenima od izdajničkih ljubavnika do izdajničko-trule vlasti, temeljne vrijednosti su “iskrenost, empatija, politički svjetonazori i zastupanje onog što mi kao bend smatramo ispravnim, energija i sinergija. Sve to se sljubljuje u moćnu kombinaciju onog što nas predstavlja.”

(Visited 246 times, 1 visits today)

Komentari