Alien Earth: Nova nada ili još jedna propuštena prilika?
Piše: Zvonko Lončar
Alien: Zemlja (Alien: Earth) donosi prvo serijsko poglavlje kultne franšize Alien — 46 godina nakon izvornog filma. Od utorka (12. kolovoza) dostupna je na streaming platformi Disney+, a kreirao ju je Noah Hawley, autor hvaljenih serija Fargo (2014.) i Legija (2017.). Objavljene su dvije od ukupno osam epizoda, a nove stižu tjedno, po jedna. Finale je najavljeno za 23. rujna 2025.
Pa što nam je novo donio Alien: Zemlja? Prije svega – širinu svijeta. Raniji filmovi uglavnom su bili klaustrofobični survival-komadi, smješteni na svemirskim brodovima ili u strogo ograničenim okruženjima na planetima, pa nije bilo potrebe upoznavati gledatelja sa širim društveno-ekonomskim poretkom. Alien: Romulus prošle je godine zakoračio u tu dimenziju, uvodeći klasne odnose i oblike prisilnog rada, no ponajprije kao pogon zapleta, nakon čega je ponovno skliznuo u formulu survival-komada. Alien: Zemlja to mijenja.
Godina je 2120.
Već na početku serije doznajemo da svemirom, kao i Zemljom, upravlja pet megakorporacija, što otvara prostor za futurističku „igru prijestolja“ između korporativnih frakcija. Jedna od njih dobro je poznata: Weyland Yutani, trajna antagonistička sila franšize koja iz sjene vuče poteze i uporno dovodi protagoniste u opasnost kako bi se domogla aliena. Godina je 2120. i društveni poredak nalikuje tehno feudalizmu: korporativni oligopoli kontroliraju ključne sustave i resurse. Klasne razlike i u toj budućnosti ostaju oštre pa se smjenjuju prizori siromašnih predgrađa i dekadencije više klase.
Serija u startu nudi širi tematsko-idejni okvir svijeta i njegovih ciljeva. Ukupno gledano, najmoćniji akteri svijeta Alien: Zemlja u srži nisu drugačiji od ljudskog roda kroz veći dio povijesti: želja im je besmrtnost. Već u prvim sekundama (izuzev logotipa) istaknut je manifest u tri linije mogućeg „nadživljavanja”: tehnološki unaprijeđeni ljudi (kiborzi), utjelovljena umjetna inteligencija (sintetici) te hibridi – umjetna tijela koja nose prenesenu ljudsku svijest. Korporacija koja prva dosegne besmrtnost, bilo kojim putem, steći će prevlast nad svemirom. To je polazišna točka serije.
Prva epizoda
Prva epizoda velik dio vremena posvećuje širenju svijeta franšize i uvođenju gledatelja u njegove zakonitosti, i čini to vrlo učinkovito i narativno koherentno. To ima i svoju cijenu: tempo je sporiji, ali ne na štetu gledateljskog iskustva — naprotiv, uspostava odnosa i pravila svijeta djeluje promišljeno i odmjereno. Osobito ako se u idućim epizodama to pažljivo raspoređivanje figura na ploči pokaže punim pogotkom. Hoće li doista biti tako, tek ćemo vidjeti.
Kao i svi filmovi franšize, Alien: Zemlja počinje u svemiru. Tamo se uspostavlja prva narativna linija: na brodu USCSS Maginot, u vlasništvu Weyland Yutanija, posada nakon uspješno obavljene misije hvatanja raznovrsnih izvanzemaljskih bića — među njima i facehuggera — kreće prema Zemlji. No plan se ubrzo izjalovi: na brodu se pojavljuje alien, a USCSS Maginot, umjesto mirnog ulaska u luku, pada na Zemlju — na teritorij u vlasništvu konkurentske kompanije Prodigy.
Druga narativna linija vezana je uz korporaciju Prodigy i započinje na otoku u njezinu vlasništvu. Kao i Weyland Yutani, Prodigy znanstveni napredak prioritetizira nad etikom, a indicije sugeriraju da ni ostale megakorporacije ne odstupaju od takve logike. Prodigy razvija prve hibride: sintetička tijela u koja se može učitati ljudska svijest. Nemoguće je, međutim, prenijeti svijest odrasle osobe — učitava se isključivo dječja svijest. Odatle proizlaze jasne paralele s Petrom Panom, što serija i eksplicitno naglašava (otok se zove Neverland, u prijevodu Nigdjezemska). Prvi hibrid je Wendy (Sydney Chandler), koja nosi tu liniju.
Treća narativna linija prati „običnog” čovjeka: medicinskog časnika Hermita (Alex Lawther), koji živi u teškim uvjetima u siromašnijem dijelu grada Novi Sijam (New Siam), na području pod upravom korporacije Prodigy. Upravo na taj grad pada USCSS Maginot i tri se narativne linije isprepliću u jednu. Narativnim linijama i svjetogradnji teško je što predbaciti, a to dobrim dijelom vrijedi i za likove — premda ne u potpunosti. O toj manjkovitosti više u nastavku.
Krši se temeljno pravilo originalnog filma (spoiler alert!)
Takoreći, likovi su u prvoj epizodi odlično napisani i uvjerljivi, dok im kvaliteta u drugoj opada. Tamo serija krši temeljno pravilo prvog filma: alien je gotovo savršen stroj za ubijanje. U drugoj epizodi — kao i u svim filmovima nakon originala — to se pravilo selektivno ublažava kako bi protagonisti preživjeli u situacijama u kojima sporedni likovi bez teškoća stradavaju.
Time se narušava logika svijeta uspostavljena ranije, ali i vjerodostojnost likova — i protagonista i antagonista. Primjerice, u prvim susretima s alienom jasno je da predstavlja neposrednu prijetnju svakome tko mu se nađe na putu; kasnije, isti stvor u nekoliko sekundi ubija više naoružanih vojnika, čime se taj dojam dodatno potkrepljuje.
Usporedimo to s pristupom aliena prema protagonistima. Nositelj prve narativne linije, sintetik Morrow (Babou Ceesay), u istoj sceni nakon što alien u nekoliko sekundi eliminira vojnike, u bliskom je susretu s alienom, doslovno lice uz lice — no umjesto da ga usmrti, alien skreće prema sporednim likovima.
Moglo bi se pretpostaviti da postoji razlog njegove poštede, ali u prvoj epizodi isti je stvor uporno pokušavao ubiti Morrowa, samo što u tome nije uspio. Drugi je primjer Hermit: alien, inače kirurški precizan stroj za ubijanje, ne uspijeva ga usmrtiti ne jednom, nego dvaput — i to iz zasjede. Treći put, u završnici druge epizode, čini se da ga otima.
Takva selektivnost prijetnje može implicirati specifičan motiv ili ograničenje predatora, ali dok se to eksplicitno ne utemelji u tekstu serije, dojam je arbitrarne zaštite ključnih likova. Napomenimo samo da u ostatku franšize alieni baš i nisu izbirljivi kad su u pitanju ljudska bića potrebna za stvaranje novih aliena.
Psihološka neuvjerljivost lik(ova)
Hermit je, među ostalim manjkavostima, najveći problem druge epizode. Njegovo je ponašanje u drugoj epizodi često izvan svake logike. Redom: najprije ga napada alien i preživljava pukom srećom; potom svjedoči brutalnom ubojstvu vojnika kojeg poznaje; zatim ulazi u prostoriju u kojoj je alien masakrirao više ljudi — krv i iznutrice posvuda — te ondje ponovno preživljava napad, nakon čega pada u nesvijest.
S obzirom na razinu akutne traume, očekivana bi reakcija bila panika, povlačenje ili pokušaj bijega. Umjesto toga, po povratku svijesti Hermit bez neke jasne motivacije nastavlja lutati prostorom, nailazi na bejzbolsku loptu s utakmice koju je gledao s ocem i upada u sentimentalno prisjećanje, da bi potom, nakon susreta s Wendy, nastavio kao da prethodni šokovi nisu ostavili traga. Takav niz odluka i emocionalnih reakcija djeluje arbitrarno i narušava psihološku uvjerljivost lika. Takav lik u Alienu iz 1979. imao bi samo jednu sudbinu – smrt.
Problemi pritom ne staju na Hermitu; uključuje se i Wendy. Njih dvoje povezani su — način zasad ostavimo po strani — no nakon opisanog slijeda događaja serija zahvaća melodramatski zaokret neprimjeren okolnostima u kojima se likovi nalaze. Emocionalna artikulacija sama po sebi nije problem; naprotiv, ključna je za identifikaciju gledatelja i lika. Problem je u forsiranju: patos dolazi prerano i bez dostatne motivacijske podloge, čime slabi napetost prizora, razrjeđuje ulog i narušava tonalnu konzistenciju.
Nastavak narativnih problema
Wendy otvara i dodatni sloj problema. Kao što je već navedeno, ona i njezini prijatelji hibridi su — dječje ljudske svijesti u sintetičkim tijelima. Premda je to intrigantan koncept, druga epizoda svodi ga na likove koji fizički nalikuju adolescentima, a u gotovo svakoj situaciji reagiraju kao mala djeca. Posljedica su impulzivne, emocionalno neregulirane odluke koje često prelaze u comic relief.
U seriji koja teži ozbiljnom tretmanu franšize takav tonalni pomak snižava ulog, razrjeđuje napetost i potkopava doživljaj prijetnje. Zadovoljavajuće rješenje zahtijevalo bi jasne granice ponašanja, vidljive posljedice i motivacijsku logiku prizora — tako da dječji impulsi budu prisutni, ali da ih alienova nemilosrdnost dosljedno sankcionira kada postanu neracionalni. A i meni i vama je jasno na koji način alien sankcionira pogreške.
Staju li tu narativni problemi? Nažalost, ne. Alien: Zemlja dijeli slabost većine post originalnih nastavaka: likovi se prema nepoznatoj izvanzemaljskoj flori i fauni odnose kao da nisu potencijalno smrtonosni. Nema specijaliziranih jedinica u zaštitnim odijelima, karantena ni jasnih protokola — premda bi rizik trebao obuhvatiti ne samo one u neposrednom kontaktu, nego i širu javnost ako se patogen probije s broda.
U prvom Alienu upravo je to bilo upisano u zaplet i karakterizaciju: Ripley odbija pustiti zaraženog člana posade na brod, slijedeći sigurnosne procedure, logiku karantene i, najvažnije, zdrav razum. U Alien: Zemlja takvih procedura nema; umjesto razumnog zazora, pojedini likovi pokazuju priglupu znatiželju — do mjere da doslovno zaviruju u jaje s facehuggerom.
Režija za pohvalu
Gluma je zasad teško mjerljiva iznad ili ispod prosjeka. Ipak se iz postave izdvaja Timothy Olyphant kao sintetik Kirsh — ne toliko izvedbom, koliko činjenicom da je Kirsh plavokos, pa mi je taj vizualni spoj bilo teško „pomiriti” s dugogodišnjom mentalnom slikom Olyphanta kao američkog maršala Raylana Givensa iz serije Justified.
Što se Alexa Lawthera tiče, on je očito dobio krive redateljske upute jer od početka serije ostavlja dojam zbunjenosti i nesigurnosti, iako se prije toga eksplicitno navodi da je njegov lik iskusan i odličan u tome što radi. Sydney Chandler kao Wendy svakako bi dobila najvišu ocjenu jer svome liku daje uvjerljivu dozu djetinje razigranosti, ali i ozbiljnosti.
Narativni problemi tu ne staju, ali vrijeme je da se okrenemo i drugim aspektima serije. Krenimo s režijom. Ovdje pretežu pohvale. Režijska kvaliteta viđena u filmu Alien: Romulus nastavlja se i u seriji: kamera, montaža i rasvjeta u scenama prijetnje vješto grade klaustrofobiju i paniku, dok u prizorima bez aliena dominiraju širi kadrovi i sporiji pokreti kamere.
Najzanimljiviji prizor, režijski gledano, jest scena stvaranja novih hibrida — u jednom dugom kadru, vožnjom kamere, pratimo kako se dječja svijest prenosi u sintetska tijela, čime se dugotrajan proces sažima u nekoliko minuta. Serija također odaje počast originalu iz 1979., uz poneke razlike. Nakon uvodnog „manifesta” slijede prizori aliena, a potom varijacija na Scottov raspored: široki kadar svemira, kadar broda, zatim unutrašnjost, buđenje posade i njihova prva komunikacija. Razlika je ponajprije u trajanju: kod Scotta uvodni niz traje oko osam minuta, dok Alien: Zemlja za sličan efekt troši nešto više od jedne minute.
Glazba i oslanjanje na popularne pjesme
Što se vizualnog stila tiče, on je specifičan, ponešto anakroničan. S jedne strane njeguje se estetika originala: ogromne žute tipke i masivne poluge koje pokreću sustave koje bismo danas aktivirali jednim pritiskom tipke. S druge strane pojavljuju se modernizirana sučelja i procesi usklađeni s sadašnjim tehnološko-znanstvenim imaginarijem. Taj kontrast posebno je izražen u sekvenci prijenosa dječje svijesti u sintetska tijela — postupku koji nam je danas teško pojmiti, i filozofski i znanstveno, a u seriji je dosegnut napredak koji ga čini mogućim, dok se sam početak procesa i dalje pokreće potezanjem velike poluge, kao u nekom industrijskom pogonu.
Zvuk vrlo dobro funkcionira u kontekstu serije: preciznim dizajnom pojačava napetost, gradi atmosferu i pomaže orijentaciji u prostoru kad je to potrebno. Jedna od novina u odnosu na ranije nastavke jest učestalija upotreba popularne glazbe unutar epizoda. Takav izbor pojedinim scenama daje jasan tonalni okvir i olakšava čitanje emocionalnih stanja likova — primjerice u prizoru nakon uspješnog prijenosa Wendyine svijesti u sintetičko tijelo, uz Killer Crane benda TV on the Radio — no dojam je da serija time ne dobiva osobitu dodanu vrijednost. Prednost bih dao suzdržanijem pristupu, s naglaskom na originalnu, za seriju skladanu glazbu, bez oslanjanja na popularne pjesme.
Ovaj osvrt na prve dvije epizode trebao je biti kratak, no pisanje se otelo kontroli — ponajprije zbog niza mana koje su se mogle lako izbjeći. Ukratko: serija otvara odlično i prvoj epizodi teško je što ozbiljnije prigovoriti.
Nažalost, druga epizoda narativno zastranjuje; hoće li se to zastranjivanje produbiti u nastavku, tek treba vidjeti. Uvedene su brojne novine i koncepti — dobro sjeme za daljnju razradu — ali postoji opasnost da će ostati na početnoj, banalnoj razini, s ciljem brzih rezultata. Alien: Zemlja trenutačno je na raskrižju: ili će zadržati ozbiljan pristup koji je krasio original, ili će krenuti putem razvodnjavanja pravila vlastitog svijeta kako bi na umjetan i estetski nezadovoljavajuć način postigla zacrtane ciljeve. Nadam se prvome, premda je mrlja na cjelinu već bačena.
Treću epizodu gledamo u utorak, 19. kolovoza. Želim nam svima puno sreće.
