Istaknuto
04.12.2019.

Vrijeme čitanja: < 1 minuta Nova runda domaćih i regionalnih glazbenih noviteta za koje možete glasati je otvorena. Poslušajte i nekoliko stranih preporuka friških singlova.

03.12.2019.

Vrijeme čitanja: 4 minute Posljednja sezona serije 'BoJack Horseman' podijeljena je na dva dijela i trebala bi nam donijeti odgovor na pitanje hoće li se njen junak ikad promijeniti.

Knjige

“Operacija Posljednja prilika” (E. Zuroff): Šokantno ravnodušje

28.11.2019. Sonja Kirchhoffer
Vrijeme čitanja: 11 minute

Među brojnim odgledanim filmovima i serijama s tematikom Drugog svjetskog rata moje prvo, uvjetno rečeno, “prisjećanje” na rat, vezano je uz seriju koja se zvala Marija, a u kojoj je središnju ulogu imala glumica Mira Banjac. Mira u njoj glumi ženu koja je u logoru u Njemačkoj završila zbog odmazde, a ne zbog svoje etničke i religijske pripadnosti, što ne umanjuje patnju njezinog lika. Još i danas osjećam strah od svega onoga što se događalo Mariji iza logorskih zidova, pa i onoga što je proživljavala tijekom bijega. Živo se sjećam i noćnih mora koje su me u tom razdoblju proganjale, a zbog kojih sam rano počela izbjegavati spavanje i sanjanje. Ovakav posredan ulazak u strahote Drugog svjetskog rata rasplinuo je poput mjehurića sapunice moj zaštitni ovoj dječje bezbrižnosti, ali i razvio osjećaj empatije za sve žrtve suludog nacističkog bezumlja. 

Predgovor hrvatskom izdanju

Efraim Zuroff je povjesničar koji je u knjizi “Operacija posljednja prilika. Potjera za nacističkim zločincima” sažeo svoj četrdesetogodišnji rad posvećen čuvanju uspomene na Holokaust. U svom predgovoru hrvatskom izdanju Zuroff je istaknuo vrlo kontradiktorne podatke o Hrvatskoj u kojoj je s jedne strane došlo do uspješnog suđenja počinitelju Holokausta, a s druge do relativizacije tog istog Holokausta. U tom proturječnom kontekstu hrvatske stvarnosti svjedoci smo svjesnih manipulacija povijesnom istinom, pri čemu se u pokušaju povijesnog revizionizma polazi od premise da je masu zbog njezine  potkapacitiranosti navodno lako uvjeriti da ono što su čuli i vidjeli, zapravo nisu. S te točke gledišta ne čudi me doza gorčine koja se dâ osjetiti u Zuroffa i koja ima svoju povijesnu opravdanost kada je u pitanju Hrvatska.

Uniforma koju je nosio Marian Kostuch, politički zatvorenik u Auschwitzu (Foto: Musealia)

Milivoj Ašner živi dokaz moralne dvojbenosti suvremenog svijeta

Uvodno poglavlje daje prikaz pokušaja ‘animiranja’ austrijskih vlasti da pokrenu postupak protiv Milivoja Ašnera, zapovjednika ustaške policije u Požegi, koji se smatra odgovornim za uhićenja i deportacije u logore smrti brojnih Srba, Roma, Židova i komunista.   

Nespremnost austrijskog pravosuđa da se „makne s mrtve točke“ po pitanju Milivoja Ašnera pokazuju koliko je svijet i danas moralno dvojbeno mjesto, u kojem neki negiraju dobro dokumentirane zločine, dok ih drugi opravdavaju vjerujući u rasnu supremaciju unutar koje postoji podjela na važne i nevažne, vrijedne i nevrijedne, potrošne i nepotrošne. Ovo je poglavlje sukus svih problema s kojima se Zuroff kontinuirano susretao tijekom svoje karijere.   

Igrati u NBA ligi ili ? 

Od drugog poglavlja možemo pratiti Zuroffovu prošlost koja je u knjizi dana kronološkim slijedom od njegova djetinjstva, zajedno s poviješću njegove obitelji, pa do danas. Tako saznajemo da je on odrastao daleko od starog kontinenta, u  privilegiranoj američkoj srednjoj klasi gdje je, kako sam kaže, maštao postati: „…prvi ortodoksni Židov koji će igrati u NBA ligi umjesto da posveti život rabinstvu ili židovskom obrazovanju“. Kao ozbiljan preokret koji ga je usmjerio prema onome što je postao danas, navodi događanja u Šestodnevnom ratu između Izraela i Arapskog svijeta u lipnja 1967. Tada je zabilježio sljedeće:

„Glavom mi je prošla misao: ne dao Bog, ali Šoa će se ponoviti i Izrael će biti zbrisan s lica Zemlje“.

No Šoa (genocid) se nije dogodila, a Izrael je u tijeku tog preventivnog rata okupirao i  Zapadnu obalu i Golansku visoravan, područja koja su i danas pod vojnim nadzorom Izraela, a što je izvor brojnih problema za židovsku državu. Bilo kako bilo, to je prema riječima autora ove knjige bio preloman trenutak nakon kojega se odlučio posvetiti proučavanju židovske povijesti. Na njega je snažan utjecaj izvršio i Simon Wiesenthal, austrijski Židov koji je preživio Holokaust, inače arhitekt po struci koji je nakon Holokausta odlučio loviti naciste te se nije nikada vratio svojem predratnom pozivu. Wiesenthal je svoju odluku, koja je snažno utjecala na Zuroffa,  obrazložio na idući način:

„Nisam vjernik, ali vjerujem da nas nakon ovoga očekuje drugi svijet. Uvjeren sam da ćemo nakon smrti svi ići u raj i tamo sresti žrtve Holokausta. Prvo pitanje koje će nam oni postaviti bit će: ‘Imali ste sreće, preživjeli ste… Sačuvali ste svoje života kao poklone. No što ste učinili sa svojim životom?’ Neki će reći ‘Ja sam bio poslovni čovjek!’, drugi ‘Ja sam bio pravnik’ ili ‘Ja sam bio učitelj.’ Ja im želim dati samo jedan odgovor: ‘Nisam vas zaboravio’.”

Auschwitz. Not long ago. Not far away. from Museum of Jewish Heritage on Vimeo.

Blizina Hollywooda

Zuroff u knjizi izdvaja važne životne momente iz vlastite prošlosti, a koji su oblikovali njegovu karijeru. Kao jedan takva važan moment spominje studijsku godinu provedenu u Jeruzalemu tijekom koje je donio odluku o preseljenju u Izrael, što je kasnije i realizirao. Ključnu ulogu u njegovu oblikovanju je imao i Centar Simona Wiesenthala koji je tijekom vremena prerastao u aktivističku organizaciju, koja se bori protiv antisemitizma.

O potrebi takve borbe u današnjem svijetu zorno svjedoče brojni primjeri poput aktualnog  slučaja preživjele žrtve Holokausta, talijanske senatorice Liliane Segre koja se založila za osnivanje komisije protiv govora mržnje na etničkoj i religijskoj osnovi, a koja je zbog toga izložena svakodnevno velikom broju prijetnji smrću od kojih su neke tako ozbiljne da joj je dodijeljena policijska zaštita. Smještaj ranije spomenutog Centra u Los Angelesu u blizini Hollywooda omogućio je da se zbivanja u Drugom svjetskom ratu prenesu i na filmsko platno i da se uopće kroz svijet medija uspostavi veza Centra sa širokom javnošću, što je doprinijelo  njegovoj popularnosti.

Liliana Segre kao djevojčica (Foto: memorialeshoah.it/liliana-segre)

Zuroff je iskustvo s medijima, koje je stekao u sjedištu spomenutog Centra, kasnije iskoristio u svojem radu. Tijekom rada u Uredu za posebne istrage prikupljao je dokumentaciju o kaznenim progonima protiv osumnjičenih za zločine počinjene nad Židovima. Njegov je zadatak bio, usudila bih se reći, teži od onoga Wiesenthalova jer je suđenje u Nünrbergu završilo, a javnost kao da je nakon toga izgubila interes za brojne zločince koji su i dalje nekažnjeno živjeli po cijelom svijetu. Težini njegova posla pridonosila je činjenica da je bilo potrebno uložiti puno truda u pronalaženje dokumentacije, osobito one o manje vidljivim i poznatim zločincima ili, kako ih je već netko nazvao, zločincima „druge kategorije“.

U tome je važnu ulogu imala arhivska građa. Zahvaljujući građi iz jeruzalemskog arhiva Yad Vashema, Zuroff je uspio dokumentirati ulogu pojedinih zločinaca. Tako je primjerice došao do podataka o ključnoj ulozi nekadašnjeg gradonačelnika litavskog glavnog grada Kaunasa, Kazysa Palciausaka, u progonu Židova tijekom nacističke okupacije. Međutim dotični je nakon tog otkrića samo izgubio američko državljanstvo te je umro nekoliko godina kasnije čekajući deportaciju.

Arhiv Yad Vashema (Foto: yadvashem.org)

Ništa bez politike

Sam Zuroff kaže da je njegov posao mješavina različitih poslova, pa je on tako i povjesničar i detektiv i političar. Naime, nezadovoljstvo sustavom privođenja i kažnjavanja ratnih zločinaca dovelo je do usmjeravanja Zuroffa na političko lobiranje kako bi uvjerio anglosaksonske demokracije, da krenu u progone ratnih zločinaca koji su se nastanili na njihovom teritoriju. Udaljenost pojedinih zemalja anglosaksonskog svijeta potaknula je brojne naciste i njihove saveznike da spas potraže u tom dalekom svijetu. Zuroff je vrlo temeljito analizirao ulogu anglosaksonskih zemalja u progonu ratnih zločinaca. Tako je pokazao da Australija nije imala ni političku volju ni želju za progonima, a zbog čega nije uspješno provela niti jedan pravni postupak protiv prijestupnika ove vrste. U knjizi je vjerno prikazao kako sustav podizanja optužnica funkcionira ili prije nefunkcionira jer gotovo sve demokracije više ili manje pokazuju pasivnost, inerciju i sporost u svom radu.

Veliku Britaniju je, također, uvrstio u klub tromih demokracija nesklonih kažnjavanju. Unatoč svojoj većinskoj neefikasnosti Britanija je bila donekle “uspješnija” od Australije jer je uspješno provela do kraja jedan sudski proces, osudivši krivca na doživotnu zatvorsku kaznu. Klubu sporih demokracija Zuroff je pridružio i Kanadu. U analizi kanadskog odnosa prema ratnim zločinima on spominje sudski postupak koji je pokrenut protiv Imre Finta. Dotični je bio zapovjednik mađarskih redarstvenika u Segedinu, a smatra se odgovornim za getoizaciju i deportaciju Židova, no proces protiv njega je završio njegovim oslobađanjem po svim točkama optužnice iako on sam počinjene zločine nije negirao. Sud je tako odlučio jer je optuženi samo „slijedio naredbe“ što je postao presedan u tamošnjem pravosuđu. Kanada se zahvaljujući donesenoj presudi ograničila u svom djelovanju na oduzimanje građanskih prava ili denaturalizaciju pri čemu je prema Zuroffu deportirala manje od deset osoba, dok je u SAD-u broj deportacija dosegao brojku od šezdesetak osoba. 

Baltički balast prošlosti

Moram priznati da me od početka čitanja “kopkalo“ pitanje zašto je lov na naciste usmjeren primarno na ratne zločince iz Istočne Europe, no na to pitanje odgovor dobivamo tek negdje na sredini knjige, nakon što je došlo do pada Sovjetskog Saveza. Naime, Zuroff navodi da su Židovi sa Zapada najvećim dijelom deportirani na Istok i da zbog toga stanovništvo Zapada nije sudjelovalo u samom provođenju genocida za razliku od onih s Istoka. Napravljena statistička analiza počinjenih zločina u Drugom svjetskom ratu nad Židovima na području Europe pokazala je da su baltičke zemlje iskazale najveću okrutnost prema židovskom narodu jer je tamo pogubljeno najviše Židova u cijeloj Europi te su u tome dobrim dijelom sudjelovali lokalni stanovnici.

Kao Židov litavskog podrijetla Zuroff se nakon pada Sovjetskog Saveza zaputio u Litvu zbog podizanja spomenika žrtvama Holokausta. Tu je na vrlo neobičan način došao do podataka o svom praujaku koji je u Litvi tijekom nacističkih progona sa svojom užom obitelji izgubio život. Boravak u postkomunističkoj Litvi mu je pokazao da domovina njegovih predaka nije bitno drugačija od drugih zemalja koje su većim dijelom pokazale nespremnost u hvatanju u koštac s ratnim zločincima. Sličnu je situaciju zabilježio i u susjednoj Latviji koja se po pitanju Holokausta od Litve razlikovala samo u činjenici da je u Latviji broj Židova bio znatno manji. Zapravo dana analiza svih slučajeva pokazuje da je stanje u zemljama nekadašnjeg istočnog bloka bilo takvo da su se svi željeli riješiti balasta nacističke prošlosti.

Povjesničar u Zuroffu neprestano analizira i uspoređuje podatke te tako primjećuje prisutne snažne tendencije u postkomunističkim zemljama da stave znak jednakosti između komunističkih i nacističkih zločina. Osim toga osjeća se i težnja za rehabilitacijom ratnih zločinaca koji se odjedanput transformiraju u borce protiv “pošasti” komunizma. Pokušaj jedne posmrtne rehabilitacije spriječio je Zuroff sa svojim suradnicima, iskoristivši pri tome građu iz već ranije spomenutog izraelskog arhiva. U pitanju je slučaj latvijskog pilota Herbertsa Cukursa koji je u ratu postao zapovjednik zloglasne policije Arajs Kommanda, poznate po mučkim zlodjelima. Spomenuti je poslije rata prebjegao u Brazil, a kasnije je ubijen od strane agenata Mossada. U konkretnom slučaju pokušaji njegove rehabilitacije u lokalnog heroja nisu uspjeli jer su obznanjeni dokumenti neosporno potvrdili njegovu krivnju.

Zuroffova “šetnja” Baltikom nije mogla zaobići ni Estoniju koja je od navedenih baltičkih zemalja imala najmanje Židova, a koji su većim dijelom iz Estonije na vrijeme prebjegli u Sovjetski Savez. Njihov ostatak je nažalost najvećim dijelom istrebljen. U Estoniju su dovoženi i Židovi iz ostatka Europe gdje su potom terminirani. U poglavlju vezanom uz zločine počinjene u Estoniji iznesena su neka od strahovitih i dobro dokumentiranih svjedočanstava o mučenjima i ubojstvima koja su se tamo dogodila. U kategoriju posebno okrutnih prijestupnika ulazi i Evald Mikson koji je nakon rata prebjegao na Island gdje je zasnovao obitelj, i gdje se nastavio baviti sportom. U pitanju je i danas poznata sportska obitelj, a Evaldova je unuka tako danas nogometna reprezentativka. Njegova obitelj sasvim očekivano nije prihvatila dokumentiranu krivnju Evalda, već je optužila Zuroffa, kao i sam Centar Simona Wiesenthala za lažne “napade”.

Hrvatska je osudila Šakića

U Hrvatskoj je unatoč prisutnim revizionističkim tendencijama borba za kažnjavanje ratnih zločinaca polučila najveći uspjeh. Tako je najpoznatiji slučaj u Zuroffovoj karijeri onaj vezan uz Hrvatsku i postupak protiv bivšeg zapovjednika koncentracijskog logora u Jasenovcu, Dinka Šakića. Šakić je nakon rata prebjegao u Argentinu gdje je poslije razotkrivanja dao i ovu izjavu:

„Ljudi su umirali prirodnom smrću. Na primjer imali smo epidemiju tifusa, ali nije bilo peći za spaljivanje koje su bilo koga ubile. Mislim da vi ne razumijete. Pravi problem s Jasenovcem jest što nismo uspjeli dovršiti posao. Spavam kao beba. Da mi danas ponude isti položaj, prihvatio bih.“ 

Dinko Šakić u vrijeme dok je bio zapovjednik logora Jasenovac (Foto: JUSP Jasenovac)

Za razliku od svih dosadašnjih slučajeva Argentina, Hrvatska i Jugoslavija su brzo reagirale na iznesene optužbe i Šakić je brzo došao pred sud. Zuroff kaže da je Hrvatska osudila Šakića kako bi „uspostavila pune diplomatske odnose s Izraelom, a suđenje Šakiću se smatralo cijenom koja se mora platiti uz obavezno priznanje krivnje za počinjen zločin.“ Prema Zuroffu i židovska vlada je iz koristoljublja uspostavila diplomatske odnose s Hrvatskom. U konkretnom slučaju u pitanju je bio unosan trgovinski ugovor prema kojem je Hrvatska kupila oružje od Izraela u vrijednosti od jednog milijuna dolara što je dotični okarakterizirao izdajom žrtava Holokausta. U svakom slučaju ova je trgovina je ukazala na moralnu dvojbenosti i drugog entiteta.

Prilikom opisa Šakića Zuroff je pribilježio iduće: „Taj je čovjek bio čudovište, a to se uopće nije vidjelo. Izgledao je kao bilo koji drugi stariji muškarac, sasvim prosječna osoba starije dobi.“ Radeći na bazama o ljudskim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća uvidjela sam da su čudovišta najčešće ljudi koji mirno žive kraj nas i pri tome imaju lica sasvim običnih ljudi što Šakićev opis čini još strašnijim 

Šakić je osuđen je na 20 godina zatvora, što je za njega u visokoj životnoj dobi bilo ravno doživotnoj kazni pa je ovo prvi slučaj u kojem je sudstvo u postkomunističkom svijetu odradilo posao za primjer drugim demokracijama, neovisno o njegovoj možebitnoj političkoj motiviranosti.

Posljednji lov

Zuroff navodi da je u odjecima tog optimizma koje je izazvala osuda Šakića, ali i zahvaljujući  izdašnoj financijskoj potpori prijatelja Aryeha Rubina te njihovoj zajedničkoj viziji da ratne zločince treba kazniti dok još ima vremena za kažnjavanje, pokrenuta akcija znakovita imena Posljednja prilika.

U opisu slučajeva koji su “iskrsnuli” u sklopu ove operacije koja je započeta na samom početku trećeg tisućljeća, uočljiv je isti obrazac sporosti i nespremnosti svijeta da se suoči sa zločinima počinjenim u Drugom svjetskom ratu. Tako je pred lice pravde izbjegla doći i sadistički nastrojena čuvarica logora Majdanek u Poljskoj, Erna Wallisch, kao i Charles Zenati, Mađar koji je iskoristio svoje pravne mogućnosti i “nemogućnosti” kako bi izbjegao izručenje iz Australije. Pred lice pravde nije došao ni Aribert Heim poznat i kao Doktor Smrt ili Mesar iz Mauthausena koji je nakon rata i kratkog boravka u prisilnom radnom logoru ostatak života proveo na slobodi, a pretpostavlja se da je umro u Kairu 1992. godine. Neuspješna je bila i misija kažnjavanja Sándora Képiróma, mađarskog zapovjednika odgovornog za masovna pogubljenja Židova u Novom Sadu (Újvidéku) 1942. godine.

Opis ubijanja Židova u Novom Sadu 1942.:

„… no tisuće drugih u maršu je odvedeno na obalu Dunava i ubijeno. Temperatura je taj dan bila minus trideset Celzijevih stupnjeva, pa su Mađari topom razbijali led smrznutog Dunava da bi se oni koje nisu uspjeli ubiti hicima konačno utopili.“ 

Spomenuti koji je bio odgovoran za gore opisan zločin se vratio iz izbjeglištva u Argentini u Mađarsku 1996. i od tada je mirno živio, ironično, preko puta jedne sinagoge sve do smrti 2011. godine. Dotičnom ne samo da se ništa nije dogodilo već je on uspio u međuvremenu dići tužbu protiv Zuroffa, koji je od progonitelja u ovom slučaju postao metom obračuna. 

Misija je pri kraju

Zuroffova knjiga je izuzetno zanimljiva i lako čitljiva. Na pojedinim mjestima se čita poput kriminalističkog romana, a svakome tko je zainteresiran daje podatke o tome kako je složen i trnovit put onih koji se poput autora razmatrane knjige odluče loviti ratne zločince.

Naš je autor svjestan činjenice da se njegova misija bliži kraju, i kao glavnu prepreku u ostvarenju cilja operacije Posljednja prilika vidi nedostatak političke volje koja bi, kada bi postojala, zasigurno dovela do konsenzusa s pravosudnim tijelima. To bi polučilo određene rezultate, koji bi potvrdili da je svijet zadržao određeni etički integritet. Politika u kojoj nema volje i interesa za kažnjavanjem zločina šalje nedvosmislenu poruku da svi oni koji su dovoljno pametni i snalažljivi mogu proći nekažnjeno. Posljedično povijest se ponavlja, što je došlo do izražaja u relativno nedavno provedenim etničkim čišćenjima na prostoru bivše Jugoslavije. Počinitelji ovih novih zločina zaputili su se nakon ovog rata prema zapadnim stabilnim ekonomijama, baš poput svojih prethodnika nacističkih zločinaca, gdje su dobrim dijelom nastavili mirno živjeti svoje živote, smijuću se svojim žrtvama. Nadodala bih da zločin ne zastarijeva, kao što ljudi koji su ih počinili nisu manje krivi ako su, između počinjenja zločina i suda, ostarjeli.

Obojena fotografija 14-sto godišnje djevojčica Czeslawe Kwoke koja je ubijena u Auschwitzu mjesec dana nakon što joj je usmrćena majka (Foto: Faces of Auschwitz, Marina Amaral)

Zuroffov posao, kako sam navodi, nije ni izdaleka dovršen jer postoje i postojat će oni koji žele mijenjati povijesne činjenice, a prostor za manipulaciju njima se dodatno otvara sa sve većom vremenskom udaljenošću od trenutka kada su se određeni događaji dogodili. Šokantno ravnodušje svijeta koje stvara težak dojam besmislenosti “otvaranja” novih slučajeva jer su unaprijed izgubljeni, ne umanjuju važnost Zuroffova rada, u kojem njegova ustrajnost i ne odustajanje daju značajan doprinos održavanju sjećanja na Holokaust. 

(Visited 40 times, 10 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(No Ratings Yet)

Komentari