Alternativne činjenice (A. Wikforss): Znanje mora biti zasnovano na činjenicama

Dostupnost informacijama nam nikad nije bila tako blizu, udaljena samo nekoliko klikova od nas. Međutim, tražimo li istinsko znanje, ono je ipak nešto udaljenije. Blizu nam je nepregledna količina informacija od koji su neke ispravne, dok su druge potpuno pogrešne. Iz tih razloga javlja se sve veća sumnja među ljudima, da istinskog znanja utemeljenog na činjenicama postaje sve manje.

Tu sumnju švedska filozofkinja i članica Kraljevske akademije znanosti Asa Wikforss pretočila je u svojoj novoj knjizi „Alternativne činjenice”, koju je ove godine objavila nakladnička kuća OceanMore. Autorica predstavlja prvenstveno filozofske, pa tek onda psihološke, alate koji nam mogu pomoći da jasnije razmislimo o znanju, tvrdnjama o znanju i njegovim neprijateljima.

Što je znanje? Zašto nam je znanje važno? Koja je vrijednost znanja? Što mislimo kada kažemo da je znanje društveno konstruirano? Znači li to da možemo imati objektivno znanje? Znači li to da je stvarnost društveno konstruirana, odnosno pojmovi kojima opisujemo svijet? Na ova i još mnoga zanimljiva pitanja autorica pokušava dati odgovore, opisati fenomen post-istine i činjeničnog otpora, te raščlaniti znanje od mišljenja.

Postoje li alternativne činjenice?

Asa Wikforss već na samom početku knjige izlaže jasno objašnjenje: „Ne postoje alternativne činjenice jer činjenice su ono kakav je svijet, a svijet postoji samo na jedan način”. Ono što postoji, tvrdi autorica, jesu alternativni opisi neke činjenice, alternativni pojmovi za neku pojavu, te alternativna tumačenja određenih podataka „ali ako je neko tumačenje točno, ono ovisi od toga kakav je svijet”. Čak i ako su naši pojmovi u nekom smislu proizvoljni, i ako su oni naše “konstrukcije”, to ne znači da je svijet takav.

Društvene konstrukcije koje filozofi nazivaju su činjenice koje pretpostavljaju postojanje ljudskih institucija. Istina, da mnoge činjenice ne bih mogli opisati da nemamo jezik, koji je možda također društvena konstrukcija (ali samo možda, jer se može zamisliti jezik kojim govori samo jedna osoba). Kad čovječanstvo nestane s površine Zemlje, nestat će i svi opisi tih činjenica s kojima se služimo, ali same činjenice neće nestati.

Što je znanje /Nihilizam činjenica / Društvene konstrukcije

Znanje je rezultat raspodijele kognitivnog rada u kojoj svi pridonosimo na različite načine

U prvom poglavlju knjige autorica izlaže čitateljima filozofsku definiciju znanja i uvjete koji ga čine. Zajedno sa svojim kolegama na koje se poziva, utvrđuje tri glavna uvjeta koja su potrebna da bi se nešto moglo smatrati znanjem:
• Uvjerenje – čovjek mora posjedovati uvjerenje, odnosno psihološko stanje sa specifičnim kognitivnim sadržajem misli. Na primjer; Vjerujemo da osamnaest osoba pije kavu u našem uredu.
• Uvjerenje mora biti istinito, mora se podudarati sa svijetom oko nas. Osamnaest ljudi u našem uredu zaista pije kavu.
• Uvjerenje mora biti zasnovano na nekoj vrsti dobrog razloga ili dokaza. Zaista, u našem uredu možemo izbrojati osamnaest ljudi koji piju kavu.

Ono što znamo o nekom području, znamo isključivo iz knjiga, novina, televizije, radija i raznih izvora na internetu. Ako ne vjerujemo tim izvorima, naše bi se znanje smanjilo na vrlo ograničen broj labavo povezanih uvjerenja. Stoga, ističe autorica, naše je znanje upravo to – naše – rezultat podjele kognitivnog rada u kojoj svi pridonosimo na različite načine.

Prema Wikforss sve što vrednujemo kao znanje mora biti zasnovano na činjenicama, prema tvrdnjama koje su točne. Ipak, ona upozorava na svojevrsno „filozofsko oružje masovnog uništenja” – nihilizam činjenica, koji negira postojanje bilo kakvih činjeničnih tvrdnji, tvrdnji o svijetu koje su točne ili netočne. Postavlja i pitanje ima li potpuni nihilizam činjenica uopće smisla, jer nihilisti moraju biti u kontradikciji sa samima sobom i tvrditi da je činjenična tvrdnja „činjenice ne postoje” istinita.

Ideja da ne postoji objektivno znanje zato što znanje zahtjeva termine, a svi su termini ljudski konstrukti, za autoricu nije prihvatljiva. Imamo određenu slobodu u odabiru naših pojmova, ali nemamo slobodu u određivanju postoji li nešto u svijetu što odgovara tim pojmovima. Čak i ako prihvatimo da je jezik društvena konstrukcija, to ne znači da su ono o čemu jezik govori društvene konstrukcije. Termine koristimo kako bi kategorizirali i dali karakteristike stvarima, a ne ovisi o nama imaju li ih uopće. Zbog toga, autorica puno više pažnje posvećuje u knjizi preispitivanju sigurnih izjava o tome što su činjenice.

Sklonost potvrdi

Nakon što smo dobili uvid u filozofsku definiciju znanja, autorica nastoji raščlaniti sve neprijatelje znanja, i čitateljima objasniti u koje zamke mogu upasti tijekom tumačenja različitih informacija koje do njih dolaze. Jedna od takvih zamki je sklonost koju ljudi najčešće imaju, da svoje već utemeljene stavove potvrđuju i tako skliznu u bespuće neobjektivnog tumačenja pojava i događaja iz vlastitog okruženja. Autorica takvu vrstu tumačenja naziva kognitivne distorzije.

Najčešće tražimo informacije koje potvrđuju ono što mislimo, a izbjegavamo informacije koje su suprotne onomu što mislimo. Sklonost potvrdi pokazuje da nam je više stalo do potvrde za ono u što već vjerujemo, nego do istinitosti naših uvjerenja. Znanstveni eksperimenti to objašnjavaju da nam je važnije o čijem se uvjerenu radi, nego sadržaj tog uvjerenja.

Ova tendencija je u opasnoj interakciji s današnjom medijskom situacijom. Bez problema možemo naći izvore koji “potvrđuju” ono što vjerujemo i izbjeći izvore koji bi mogli izazvati naše vjerovanje. Pokušati dobiti potvrdu za ono što vjerujemo nije dobar način kontroliranja koliko istine ima u našem uvjerenju. Svi patimo od „sklonosti ka potvrdi”, ističe autorica. Kroz primjer bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je lajtmotiv ove knjige, autorica daje snažan argument koji ide u prilog toj tezi; alternativne činjenice očigledno su nastale iz revolta prema Trumpovom načinu političkog komuniciranja. Takav način komuniciranja u kojem se odbacuju stvarne činjenice, toliko je razljutio Asu Wkforss, da je odlučila napisati ovu knjigu.

Zbog društvene prirode znanja čovjek može imati cijelu sliku svijeta koja je u osnovi pogrešna.

Ne samo da ponekad zatvaramo oči na neistine tvrdnje, nego ponekad više vjerujemo u njih što je više dokaza za njihovu neobjektivnost. Neke znanstvene studije, koje su se posvetile ovom fenomenu, objašnjavaju da vjerovanje ljudi u dezinformacije nekada jača usprkos nastojanju pojedinca da dokažu njihovu netočnost.

Autorica utvrđuje tri važne činjenice koje su vezane za taj fenomen. Kao prvo, veći dio našeg znanje rezultat je znanja koje su nam prenijeli drugi ljudi putem jezika. Komunikacija može biti usmena ili pisana. Kao drugo, jezični simboli predstavljaju svijet i mogu se koristiti za iskazivanje laži, kao i istina. Kao treće, ljudska bića imaju sposobnost uživljavanja, zbog čega mogu razumjeti druge ljude i kako oni razmišljaju. Sve to čini osnovu za suradnju, ali i laži i prevare. Jezik nam omogućuje akumuliranje znanja, ali i širenje i utvrđivanje pogrešnih uvjerenja. A rezultat je: što više pogrešnih uvjerenja čovjek posjeduje, dobit će ih što više, pa će ih teže moći korigirati.

Ovdje se počinjemo približavati odgovoru na ono važno pitanje zašto čovjek i dalje vjeruje u ono za što postoje dobri dokazi da nije točno. Zato što ne zna dovoljno da bi shvatio i ispravno vrednovao prigovore na to u što vjeruje. Dakle, kritičko razmišljanje pretpostavlja postojanje znanja koje je ujedno i središnja teza ove knjige.

Što trebamo učiniti?

U Platonovoj „Državi”, napisanoj oko 320. prije Krista, jednom od temeljnih djela zapadne filozofije i politike, nalazi se najvažnija spoznaja prenesena u alegoriji špilje, koja govori o zarobljenicima koji gledaju sjene kako plešu na zidu. Zarobljenici poznaju samo takav svijet pa misle da su sjene stvarnost, iako su one zapravo refleksija svjetla koje ne vide. Prava lekcija slijedi tek kada jedan od zarobljenika napusti špilju. On prvi put ugleda pravu svijetlost i konačno shvaća prirodu svoje stvarnosti, ali zarobljenici u špilji mu ne vjeruju. Oni dakle nisu zarobljenici samo zbog svojih okova već i zbog svojih vjerovanja.

Postoji nekoliko filozofskih i političkih interpretacija ove metafore, a zaključak je jedan. Čovjek se mora suočiti sa strahom da će biti zaslijepljen, napustiti špilju i vidjeti svijet s razumom, kako bi se konačno oslobodio okova koji mu je nametnut. Da ne bismo bili toliko podložni lažima i psihološkim mehanizma zbog kojih ponekad odbacujemo dostupno znanje, a koji nas vode u iskrivljen, emocijama vođen način razmišljanja, autorica na kraju knjige donosi korisne naputke; što možemo učiniti da ne bi ostali i dalje zarobljeni u špilji.

Dok alternativne činjenice stječu sve veću afirmaciju, mi zaboravljamo da je suština pojma činjenice upravo njezina neizmjenjivost, te da je njihova alternativa samo laž. U cilju da osvijesti čitatelje, autorica „Alternativne činjenice” posebno preporučuje srednjoškolcima, novinarima i svima onima kojima je prijenos informacija na neki način profesija.