„Nietzsche: biografija njegove misli” (R. Safranski): Jedna od najvećih figura filozofije
Njemački filozof i pisac Friedrich Nietzsche nedvojbeno je jedan od najoriginalnijih i najutjecajnijih filozofa današnjice. Buntovnik filozofije 19. stoljeća, koji je umro prije 122 godine, pisao je s takvim povjerenjem i žestinom kao nitko drugi prije njega.
Propitkivao je problem Boga, nihilizma, problem slobode i spoznaje, problem morala, te postavio ekstremne ideje moralnog relativizma i samoaktualizacije, ideje koje su postale prevladavajuće tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Svako svoje djelo pisao je na jedinstven način, koristeći se metaforama i aforističkim stilom, što mnogim današnjim teoretičarima i filozofima otežava pokušaj cjelovite interpretacije. Upravo taj njegov aforistički stil pisanja, genijalne dosjetke, elegancija, bijes i ironija danas privlače mnoge korisnike društvenih mreža, gdje postoji mnogo njegovih citata koji se dijele na raznim profilima.
Pitanje je bi li Nietzsche bio zadovoljan kako su njegove ideje i misli utjecale na današnju kulturu. Njegove ideje su nam danas puno bliskije i poznatije ali u trenutku njegove smrti bile su kontroverzne i šokantne. Na Nietzschea je uvelike utjecao pesimizam Schopenhauera, a njegova djela, puna revolucionarnih misli, bila su ispunjena neustrašivim ikonoklazmom koji je nadilazio najluđe snove suvremene slobodne misli nakon njegove smrti.
Brojni su razlozi zašto je Nietzsche jedna od najvećih figura filozofije. Među ostalima, to uključuju njegova originalna gledišta o perspektivizmu i nihilizmu, njegovu nepopustljivu osudu na kršćanstvo i zapadnog morala. Tu je i njegov napad na prosvjetiteljske ideje koje daju prednost razumu nad ljudskim instinktima, apetitima i emocijama. Neizostavni su i njegov stil bez ushićenja, koji je ciljao na neke od najvećih filozofskih umova poput Sokrata, Hegela i Kanta, te njegov pogled na to kako se povijest treba prakticirati.
Biografija njegove misli
Sve je to njemački teoretičar književnosti i filozof Rüdiger Safranski u svojoj knjizi, „Nietzsche: biografija njegove misli”, kod nas objavljene 2021. u nakladničkoj kući Sandorf, objedinio u detalje na vrlo čitljiv način, koju svakako preporučujem svima onima koji se prvi put susreću s Nietzscheom. Prateći Nietzschea od početka njegove rastuće karijere kao talentiranog mladog filologa do njegovog nasilnog prekida s akademskom tradicijom i objavljivanjem njegove prve knjige „Rođenje tragedije”, Safranski prati podrijetlo i rast Nietzscheovih ideja.
Knjiga nije tradicionalna biografija filozofa i njegovih misli, već bogato tumačenje kako se Nietzscheova filozofija razvijala tijekom njegova života. Iako su neki biografski detalji škrti, poput Nietzscheovog rođenja, a ni smrt nije detaljno opisana, ipak postoji nekoliko zanimljivih detalja o njegovoj strasti prema neuzvraćenoj ljubavi Lou Andreas -Salomé, koja je bitno utjecala na njega.
Ta iznimno darovita kći ruskog generala ostavljala je upečatljiv dojam na mnoge umjetnike toga vremena zbog svoje intelektualne strasti, koju je već zarana pokazivala. U Rimu upoznaje Nietzschea koji ostaje očaran njome.
Takvu sugovornicu, koja bi naslutila moje misli još prije nego što bi ih sasvim formulirao, još nikada prije nisam imao.
– Nietzsche je napisao prijatelju.
Nietzsche se nije mogao pomiriti s činjenicom da je Lou odbila njegovu bračnu ponudu. Njoj kao nikom drugom razotkrio je svoju duhovnu egzistenciju, među njima je postojalo duboko razumijevanje, barem je on tako osjećao. Ono što ga je najviše pogodilo bila je njezina neobuzdana znatiželja spram ljudi koja ju je odvela dalje drugima, a nije ostala u njegovom začaranom krugu.
Veći dio knjige posvećen je razvoju Nietzscheovih ideja, od njegovih autobiografskih crtica u srednjoj školi autor nas kronološki približava njegovoj privrženosti Schopenhaueru, vodi nas preko njegovih nada i razočarenja u Wagnerovu glazbenu dramu, sve do njegovih velikih postignuća kao što je „Tako je govorio Zaratustra”, te njegova posljednja djela prije pada u ludilo.
Za kraj postoji poglavlje o različitim načinima na koje je Nietzsche utjecao na umjetnike 20. stoljeća, naciste, Heideggera, Foucaulta, Rortya i druge. Kroz cijelu knjigu se ponavljaju određene teme, koje autor analizira suosjećajno, ali s “ironičnom rezervom” uključujući Božju smrt, podijeljeno jastvo, Volju za moć, Vječno ponavljanje, filozofiju kao umjetnost i istinu kao igru moći.
Safranski ne nudi sažete zaključke, radije ostavlja Nietzscheovu filozofsku biografiju otvorenom, kao „priču bez kraja” jer je cijela Nietzscheova filozofija sama po sebi filozofija bez sistema i nedorečena, pa se postavlja pitanje postoji li uopće kod njega određena prepoznatljiva misaona dosljednost, kontinuitet koji bi se očitavao u svim fazama njegova stvaralaštva ili barem u glavnim temama i motivima njegove filozofije. Na to pitanje nalazim Nietzscheov odgovor u citatu: „ Čovjek je kreativan samo ako sam sebi ostane zagonetan”.
Moja perspektiva Vječnog ponavljanja
Što ako je ovaj život, kako ga sada živiš, i živio si ga, moraš proživjeti bezbroj puta; svaku bol i svaku radost i svaku misao i svaki uzdah, i sve neizrecivo malo i veliko u tvom životu, mora ti opet doći, i sve istim redoslijedom i nizom?
Jedna od njegovih najpoznatijih i najneshvaćenijih ideja je ideja o Vječnom vraćanju istog. Nietzsche je ovu teoriju temeljio na nekoliko pretpostavki: da svemir sadrži konačnu količinu energije, da su moguća stanja koja ova energija može preuzeti konačna i da je vrijeme beskonačno. Na temelju te tri premise zaključio je da će sve što se događa ponavljati ad infinitum. S osobnog gledišta to znači da će se naš vlastiti život ponavljati opet, opet i opet…Zauvijek.
Nietzscheu je ova misao sinula jednog dana u kolovozu 1881. godine, dok je šetao uz jezero u Švicarskoj. Nakon što je tu ideju predstavio u knjizi „Radosna znanost”, učinio ju je jednom od temeljnih koncepata sljedećeg djela, kao proročku figuru koja nagoviješta Nietzscheova učenja u knjizi. U početku oklijeva artikulirati tu ideju, čak i samom sebi, ipak, na kraju objavljuje da je Vječno vraćanje radosna istina, koju bi trebao prihvatiti svatko tko živi punim plućima.
Nietzsche ovdje ne govori o reinkarnaciji. Ne vraćam se kao ista duša u nekom drugom tijelu. Vraćam se uvijek iznova „ona ista ja“. Ne postoji prethodna verzija mene, kao Phil Connors u filmu „Beskrajan dan”, niti mogu promijeniti taj život koji se stalno ponavlja. Sve se već dogodilo i opet će se događati, na potpuno isti način.
U vječnom vraćanju svako sutra i svako danas je sutra. Pisat ću ovaj tekst beskonačno puta. U holivudskoj verziji mogu ispravljati rečenice, činiti manje greške, veće prilagodbe, sve dok ne napišem tekst koji će biti savršen. Ali Nietzscheova verzija vječnog vraćanja ne nudi savršen tekst. Da, hodat ću istom stazom, neprestano i iznova, ali bez skretanja. Odabrat ću istu klupu, naići na istog leptira i tražit ću ga, ali ne i naći Nietzscheovu stijenu. Svaki put. Zauvijek.
Nietzsche se pitao kako reagirati na ovu spoznaju, a pitam se i ja. Bio je njome istovremeno fasciniran i preplašen. Nietzsche nije prvi koji je ustvrdio da se svijet ponavlja. Grčki filozof Pitagora iznio je sličnu ideju otprilike prije 2500 godina, a indijske Vede još i prije. Nietzscheu su te teorije sigurno bile poznate, pa ih je želio dublje razraditi i pretočiti Vječno vraćanje iz mita u znanost. Stoga postoji nesporazum u toj ideji jer postoje dvije perspektive njezina tumačenja, što dovodi do zabune u vezi s time što je Nietzsche mislio pod njom. On ponekad piše o Vječnom povratku kao o znanstvenoj teoriji a ponekad kao psihološkom testu.
Ne treba se čuditi da Vječno vraćanje Nietzsche opisuje kao “najteži teret”. Ništa nije teže od vječnosti. Možemo li prihvatiti taj beskonačni neuspjeh? Možemo li se s tim pomiriti? Možete li ga zavoljeti?
Što se tiče nepronađene stijene nema problema, ali što se tiče većih životnih razočarenja, tragičnih trenutaka – tu sam manje sigurna. Mogu se pomiriti s njima, čak i prihvatiti. Ali zavoljeti? Možda ipak Nietzsche traži previše od mene ili mu još nisam dorasla, a možda i nikad neću. Film „Beskrajan dan” nije bez razloga komedija. Ako uistinu prihvatimo isti život na isti način, unedogled i zauvijek, što nam preostaje drugo nego da se smijemo.
Zašto čitati Nietzschea
Nietzsche je smatrao da bi filozofija trebala biti zabavna. On je zaigran, duhovit i sarkastičan. Po njemu svaku činjenicu treba popratiti smijehom. Poigrava se idejama i književnim alatima kao malo tko. Upotrebljava aforizme, pjesme, skladbe i pseudo-biblijski lik svoga najslavnijeg izuma – Zaratustre. Naporan je jer traži od nas da propitkujemo svoja duboko ukorijenjena uvjerenja, a to danas nije “moderno”.
Njegove stranice odišu tihim slavljenjem impulzivnoga i iracionalnoga. Za Nietzschea emocije nisu smetnja ili skretanje s puta logike. One su odredište. Nietzsche je filozof utrobe – mjesta u kojem, prema riječima znanstvenika Roberta Solomona, „niču sumnje i buntovništvo, tih dijelova tijela koji se ne daju lako ukrotiti valjanim argumentima ili autoritetom profesora”.
Cijela poanta njegove filozofije je da naučimo razmišljati drukčije, osjećati se drukčije. On ništa ne pokušava dokazati, samo želi da svijet i sebe vidimo na drukčiji način. Promatrajmo svijet kao da se ispod površine nalazi jedna druga razina stvarnosti, noumenon. Živite svoj život kao da se on beskonačno ponavlja. Vidite što će se dogoditi. Drukčiji pogled na svijet – čak i ako je taj drukčiji pogled “netočan” – oplemenit će vam život.
Zar to nisu dovoljni razlozi da čitamo ovog ingenioznog filozofa?
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
