„Argylle“: Katastrofu, napisala je

Birdie Jay: It’s so dumb, it’s brilliant!

Benoit Blanc: NO! It’s just dumb!

(“Nož u leđa 2: Tajna staklenog luka”)

Elly Conway je slavna autorica špijunskih romana čiji je glavni lik tajanstveni agent Argylle, bondovski špijun koji se bori protiv zločinačke organizacije zvane Direktorat. Iako slavna i uspješna autorica s već pet romana iza sebe, Elly gotovo da i nema privatni život što joj vječito prigovaraju njeni roditelji.

Sve se mijenja kad joj pravi špijun, znan kao Aiden Wilde, otkrije da je ona takoreći proročica jer se radnja njenih romana prelila sa stranica knjiga na stvarni svijet. Sad je na timu Conway-Wilde da zaustave organizaciju zvanu Divizija i otkriju pitanje svih pitanja – tko je agent Argylle?

Kad bi Cavill bio Bond

Redatelj Matthew Vaughn, kreator uspješnog serijala „Kingsman” koji dosad uključuje tri filma te serijala „Kick-Ass” od dva filma, odlučio je ni iz čega pokrenuti novi filmski serijal pod nazivom „Argylle”.

Kao što je njega zaobilazila uloga redatelja filma o Jamesu Bondu, tako je i Henryja Cavilla („Čovjek od čelika”, „Witcher”) zaobilazila uloga Jamesa Bonda. Stoga su se dvojica otpadnika našli i Vaughn je ponudio ulogu Argyllea upravo Cavillu.

Uskoro su se postavi pridružili legendarni Samuel L. Jackson, Vaughnov suradnik na prvom „Kingsmanu”, Bryan Cranston („Breaking Bad”), Catherine O’Hara („Sam u kući”, „Schitt’s Creek”), John Cena („Peacemaker”), Dua Lipa u svom filmskom debiju, oskarovka Ariana DeBose („Priča sa zapadne strane”), Sam Rockwell („Vice”, „Iron Man 2”), a sjajnu postavu zaokružuje Bryce Dallas Howard („Jurski svijet”).

Nije ni ekipa iza kamere zaostajala – film je rađen po knjizi nikog drugog do Ellie Conway osobno, tajanstvene autorice o kojoj se ne zna puno i kojoj je ovo debitantski roman, za scenarij je zadužen Jason Fuchs („Wonder Woman”, „Pan”), glazbu je radio suradnik na „Nemogućoj misiji”, maestro Lorne Balfe – i to sve pod ravnanjem i više nego sposobnog redatelja koji ima iskustva sa špijunskim filmovima.

„Što je veći špijun, to je veća laž”, glasio je tagline filma koji se pokazao posve točnim.

Zašto?

Pa zato što, suprotno svemu što je kreativna marketinška kampanja govorila, Argylle je daleko od glavnog lika, Cavill, Lipa, Cena i DeBose ukupno se pojavljuju kojih deset minuta, a u središtu su radnje Rockwell i Howard!

Tko krade premisu, taj i laže

Sama premisa filma – spisateljica čiji fikcionalni rad ima stvarne posljedice – ukraden je od filma „Lov na zeleni dijamant”, kao i kod filma „Izgubljeni grad”. Tako se još jednom potvrđuje da riba smrdi od glave, a loš film od premise.

Sam početak vodi nas na krivi trag dok gledamo još jednu uzbudljivu avanturu tajnog agenta Argyllea i njegovog tima u borbi protiv fatalne LaGrange kroz uličice predivne Grčke… Koju naglo prekida saznanje da Argylle nije stvaran, već je plod bujne mašte Elly Conway, utjelovljenja dosade i nedostatka karaktera koju tumači nimalo nadahnuta Howard.

Od viška preokreta glava itekako boli

I dok sam film sebe tapša po ramenu govoreći si da je to sjajan preokret koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim, gledatelj već sad zna da je bacio pravo malo bogatstvo na kino-ulaznicu.

Muka tu ne prestaje te se kroz preostalih 130-ak minuta preokreti sve više i više gomilaju, radnja nepotrebno zapetljava, ridikuloznost scenarija prelazi sve granice, a frustracija gledatelja sve više raste.

Tko je agent Argylle? Koji mu je cilj? Što je Divizija? Koji mračni plan žele ostvariti? Kakve veze s tim ima mačak Alfie? Kako će Conway i Wilde zaustaviti Divizzzzzzzzzz….

Ispričavam se, zaspao sam od silnog uzbuđenja, kao i tijekom filma. Neće se ponoviti. Možda. Valjda. Nadajmo se!

Howardičina Conway i Rockwellov Wilde tako kreću na avanturu koja će ih odvesti na mnoge svjetske lokacije koje će, iako je na film potrošeno 200 milijuna dolara (izračunajte koliko je to vrtića ili škola), glumiti green screen te se susresti s mnogim opasnostima koje vrebaju na ama baš svakom koraku.

Ipak, nijedna od tih opasnosti neće vas šokirati jer će se vrli scenarist pobrinuti da svaki preokret bude objašnjen prije nego što se dogodi. Uz to, ovaj nevoljki duo morat će naučiti kako raditi zajedno u njihovom plemenitom naumu – rušenju spectreovske organizacije za koju se ne zna koji joj je cilj ni što je učinila da ju se mora srušiti.

Pritom je njihova avantura, iako je Vaughn razmjerno komički nadaren i iako je Fuchs pisao i „Ledeno doba 4”, lišena humora!

Tako smo dobili zanimljiv fenomen kakav se rijetko viđa i koji je u skladu s taglineom filma – redatelj špijunskih filmova koji je zaboravio što ga je učinilo poznatim, mogući nasljednik Bonda koji to nije, dosta dobar scenarist koji nam u ovom filmu pak daje retke poput „You know why they call me Keeper of Secrets? Because I keep secrets”, glumačku postavu koju čine najbolji od najboljih od najboljih, a koja dobiva toliko malo prostora i toliko distrakcija, ridikuloznosti i bizarnosti da bi i Yorgos Lanthimos rekao „E ovo je previše!”.

Što je scenarist htio reći?

Uđemo li dublje u radnju filma i neistraženi teritorij u kojem obitavaju divlji spoileri, vidjet ćemo da je scenarist izveo toliko mentalne gimnastike kako bi nas sve uvjerio u to da je pametan da ni on sam ne zna što je mislio reći time što je napisao.

Od toga tko je Elly Conway do toga tko je agent Argylle, od Wildeovog plana do sudbine hakera Bakunjina, od identiteta vođe Divizije do značaja mačka Alfieja, film je jednostavno prenakrcan preokretima da oni počinju gubiti na svojoj vrijednosti.

Kao što nam pokazuju primjeri sjajnih filmova poput podcijenjenog „Prestiža” oskarovca Christophera Nolana ili „Shutter Island” sjajnog Martina Scorseseja, ponekad je dovoljan jedan jedini preokret da film postane kultni klasik i da ga se i godinama poslije sjećamo upravo po tome.

Zamislite kolika bi šteta bila da u filmu „Privedite osumnjičene” („Usual Suspects”) ne saznamo samo tko je Keyser Soze, već i da svi privedeni osumnjičeni i policajci koji su ih priveli imaju neku davno zaboravljenu tajnu koju nam scenarist otkriva svakih pet minuta.

Mislili ste da ne može gore? E pa gadno se varate!

Kad smo kod tehničkih elemenata, film postaje, na našu žalost, ali ne i na iznenađenje, još gori. Već sama uvodna sekvenca izgleda kao izbrisana sekvenca iz neke loše napravljene videoigrice, specijalni efekti su na vrlo niskim razinama i prečesto se koristi green screen umjesto stvarnih lokacija. Mačak Alfie izgleda neprirodno, što je još čudnije, jer on uopće nije važan za radnju i pitanje je zašto je trebao biti animiran u nekim scenama.

Takozvani needle-drops, odnosno soundtrack filma, je tako loše pogođen da film „Ghosted” kraj njega izgleda kao „Shrek 2”, a jedino što film izvlači iz kaljuže u koju se sam uvukao je originalna glazba Lornea Balfea.

Posve je stoga nevjerojatno da je na film potrošeno nekoliko stotina milijuna dolara te se nameće pitanje koliko bi se srednjebudžetnih filmova dalo napraviti za isti novac. No, Hollywood je u 2024. odlučio da je financiranje kolosalnih filmova put kojim treba ići, neovisno što na jednu megauspješnu „Dina 2” dolazi stotine očajnih „Madame Web”.

Kao i svaki ambicijom zaluđeni kreativac, tako i Vaughn najavljuje film koji će biti prednastavak ovog filma, a zatim i nastavak ovog filma kojim će zaključiti zasad planiranu trilogiju filmova temeljenu na lošoj ideji koja se prezentira kao briljantna i egzekuciji koja je još gora od ideje. Živi bili pa vidjeli gdje će ga put odvesti – zasad na listu najgorih filmova ove godine.