Istaknuto
28.10.2020.

Vrijeme čitanja: 2 minute Od ukupno dvanaest novih singlova, za sedam domaćih i regionalnih možete glasati, a preostalih pet stranih poslušajte neobavezno.

21.10.2020.

Vrijeme čitanja: 5 minute Ziherung i 23 albuma u lipnju kao predah od pandemije

Knjige

“Bejrutsko društvo paklenog plamena” (R. Hage): Jedan dan smo ovdje, drugi dan nismo

17.10.2020. Arnela Vučković
Vrijeme čitanja: 5 minute

Najnoviji roman Rawija Hagea, njegov četvrti po redu, nakon „De Nirove igre” (2006.), „Žohara” (2008.) i „Karnevala” (2012.) nagrađenih prestižnim nagradama, „Bejrutsko društvo paklenog plamena” (Fraktura, 2020.) uvlači čitatelje u libanonski građanski rat, navodeći nas da razmotrimo je li moguće usred kaosa pronaći neko značenje ili neku vrstu značenja očaja.

Kada sam počela čitati ovu knjigu, pomislila sam da možda ipak neću dovoljno razumjeti ovo delirično prožimanje tuge, ludila i sjećanja prouzrokovane tolikom količinom smrti koja se provlači u romanu. Smrt je konstanta za one koji proživljavaju rat, posebno neizbježna za Pavlova, glavnog junaka romana, ne samo što svjedoči o neumoljivosti svakodnevnog bombardiranja i pogrebnih povorki koje prolaze ispod njegovog balkona, već zato što je sin pogrebnika, koji sam postaje pogrebnikom nakon što mu otac umre.

Kao da se sve događa sada

Radnja romana odvija se usred libanonskog građanskog rata u Bejrutu, 1978. godine, koji je trajao punih petnaest godina. Bio je to dugotrajan, krvavi građanski rat u kojem je preko stotinu i pedeset tisuća ljudi ubijenih, preko dvjesto tisuća ranjenih i sedamnaest tisuća nestalih. Više od dvjesto tisuća libanonskih emigranata razasuto je širom svijeta, uključujući i Rawija Hagea, koji je napustio Libanon početkom 1980-ih, kada se prvo preselio u New York, a zatim u Montreal.

Roman bi se čak mogao nazvati i povijesnim romanom, ali ono što ovaj roman izdvaja iz povijesnog žanra je njegova neposrednost; čini se kao da se sve događa sada, i to na neki način i jest, jer svako nasilje koje se događa u zemlji uvijek ruši kulture i tjera ljude iz svoje domovine. U konačnici ovaj roman potiče na razmišljanje o društvu koje se neprestano bori između teokracije i neke vrste svjetovne vlade u kojoj teokracija pobjeđuje. Politička i vjerska borba oko djelovanja vlasti i ljudi zasigurno je bitan aspekt ove knjige, ali ipak to nije središnja tema „Bejrutskog društva paklenog plamena”, nego filozofsko-lirsko ispričana priča o životu i smrti te čovječanstvu, uključujući i pse s kojima se glavni junak više identificira nego s ljudima.

„E sad, čovjek je rekao sinu, imaš šesnaest godina da postaneš član Društva. Društvo paklenog plamena, dodao je otac. Uključio je autoradio i odvezao se prema obali, a zatim gore u planine Libanona.”

Sekta nepoželjnih

Glavni junak romana, dvadesetogodišnji Pavlov, sin je lokalnog pogrebnika kojem nisu nepoznati svakodnevni prizori ožalošćenih ljudi odjeveni u crno koji prolaze ispod njegovog balkona. Nakon iznenadne smrti oca, Pavlov postaje razočarani ‘voajer’ i preuzima ulogu oca u ‘Društvu paklenog plamena’ – sekte „hedonista, pogana, idolopoklonika i nevjernika” koja nudi pokope i kremiranje za marginalizirane homoseksualce, ateiste, disidente i druge ‘nepoželjnike’ zajednice.

Svrha tog Društva je organizirati pokop i spaljivanje onih koji su iz različitih razloga bili odbačeni i napušteni od strane obitelji, svećenstva ili države. Pavlov prkosi društvenim normama, poput poznatog cinika Diogena kojeg autor izričito spominje u romanu. Kada se Pavlov sprijatelji sa psom lutalicom, Rexom, započinje voditi s njim ekscentrične razgovore kroz koje naziremo Pavlovljevu usamljenost i nihilizam.

Muze iz grčke mitologije

Pavlov je izopćenik na mnogim razinama: kršćane i muslimane koje susreće izjednačava sa smrću, živi sam promatrajući sprovode iz svog doma s pogledom na groblje, galami na svoju distanciranu braću kada ga ljute.

Iako se romanom provlači ogromna količina smrti, bombe i nagli prekidi vatre, autor se ne upušta u floskule niti čitatelje izravno poziva na empatiju. Umjesto toga Hageov afinitet prema prkosnim, pametnim, uličnim intelektualcima prikazuje mnoštvo nesretnika i slobodnjaka koji pomažu ilustrirati stvarnost života tijekom rata. Također, drevna grčka književnost se preteže kroz cijeli roman, osobito Pavlovljeva opsesijaIlijadom”. Ilijada i grčka božanstva autoru su poslužila velikim djelom kao motiv za pisanje ovog romana. 

Ono što mu se kod Grka najviše sviđa jest postojanje mnoštva bogova i božica te njihova dostupnost i transformacija. Narod u staroj Grčkoj nije bio jednoglasan, a Grci su toga bili svjesni pa su stvorili bogove. Bogovi su bili ljubomorni i sebični poput ljudi, toliko sebični i otvoreno manipulativni da ih je bio teško shvatiti ozbiljno. Bili su toliko prozirni da su bili ogledalo vlastitog društva. Gotovo naivno, ističe autor.

Likovi s margina društva

Likovi zajedno predstavljaju svijet korupcije i nasilja u kojem su seks i smrt neraskidivo povezani.

Roman je pun ekscentričnih, živopisnih i kompliciranih likova – nesretnika i slobodnjaka – koje glavni junak Pavlov sve zajedno povezuje s nekoliko niti u jednu cjelinu. Ludilo je jedna od tema koja je jednako prisutno u romanu kao i smrt a očituje se u mnogim likovima čije su priče ugrađene u Pavlovljeve. Neke likove Pavlov upoznaje s svojom sektom paklenog plamena, ponajviše ‘El-Marqisa’ (nazvan zbog sličnosti s markizom de Sadeom), profesora francuske književnosti u bijelom odijelu koji svjesno nastoji pokvariti mladež. El-Marqisovi prijatelji, Hanneh i Manneh, također se sprijatelju s Pavlovom i pomažu mu u obavljanju njegovih dužnosti u ‘Društvu paklenog plamena’. Zatim je tu Nadja, prostitutka odgovorna za ubojstvo muškarca koji je ubio njezinu prijateljicu, Boem opsjednut fotografiranjem eksplozija bombi i rođak Salwe, također pogrebnik koji učestalo odvodi svog ljubavnika ‘Sina mehaničara’ na lokalno groblje.

Pavlov je zacijelo u ovoj priči više promatrač nego sudionik ove apsurdne i kaotične situacije svog vremena i mjesta, barem utoliko što se ne upušta u ekscese hedonista s kojima se susreće. Kao što Boem objašnjava Pavlovu pred kraj romana: „Razapeti ste između spektakla i sudjelovanja u njemu”. Ipak, Pavlov je daleko od imuniteta na smrtnu bolest. Nakon što je njegov pas Rex obezglavljen, on nasmrt pretuče Sina mehaničara i ubija Faddoula, ‘glavnog’ trgovca drogom. U zahvaćenom ratnom prostoru i vremenu beskrajne tragedije, poput onih grčkih tragedija kojima se Pavlov divi, razlike između ispravnog i neispravnog, zdravog razuma i ludila prestaju postojati. Kada Pavlov postane žrtvom Fadduolove osvetoljubive braće i susretne svoj vlastiti kraj, javlja mu se Rexov duh i njih dvoje plešu, postavljajući pitanja o Pavlovljevom poimanju stvarnosti, ali njegove riječi nude previše mudrosti i jasnoće da bi to bile samo riječi jednog luđaka.

Život i smrt kao kontinuirani ples skovan u plamenu

Najdojmljiviji dio romana je zasigurno smrtni ples Pavlova i njegovog psa koji izaziva jezu zato što nagoviješta činjenicu da će Pavlov, doslovno nesposoban za bijeg od smrti, uskoro, zajedno s Rexom, umrijeti i biti zaboravljen.

Autor aludira na činjenicu da ples u Libanonu poprima jezive asocijacije, jer običaj je plesati na sprovodima onih koji su umrli prije nego su imali mogućnost vjenčati se ili imati djecu, što simbolizira njihove proslave koje se nikada neće dogoditi. Veliki broj takvih ljudi otišao je prerano u svoje grobove, u građanski rat u Bejrut, gdje su mladi borci svakodnevno ubijali ili bili ubijeni. Pavlov poručuje da ništa nije poraznije od plesa, jer su ples i izgubljena obećanja usko povezana.

Ipak, u neočekivanom optimističnom zaokretu, na kraju romanu u Epilogu koji započinje s tri riječi – „Rat je završio” – dolazi vijest da je Pavlov ostao upamćen. Priča se nakratko seli u sadašnjost, što je temeljna veza između „Društva paklenog plamena” i geokulturnog determinizma. Na scenu stupa njegova nećakinja Ingrid čiji su roditelji tijekom rata izbjegli u Švedsku. Vraća se u napuštenu Pavlovljevu kuću s pogledom na kršćansko groblje, (danas većinska muslimanska četvrt koja je poprilično netolerantna prema zapadnjačkim vrijednostima), odlučuje ostati u njoj, polako se pretvarajući u Pavlova.

Neko novo društvo Bejruta

Ingrid, puši pije i pleše na balkonu iznad grobljanske ceste, gdje su nekada prolazile povorke ljudi odjevenih u crno. Donosi radost i nevinost na mjesto gdje se to nekada nije činilo mogućim. Obnovljeni Pavlovljev dom simbolično prikazuje da je povijest njegovih stanovnika doslovno u prenesenom značenju transformirana. Završetak je zadovoljavajući, ili bolje reći znak nekog novog početka – koji ukazuje da sve nestaje, ali i nastaje – poput feniksa, iz pepela rata, stvoren je novi plamen za neko novo društvo Bejruta.

Jedna ljubavna bilješka za Bejrut, jadikovka o nemoći i općeljudskom stradanju, ali prije svega priča o ljudskoj slabosti i našoj napornoj ljudskoj borbi protiv neuspjeha u kojoj autor razotkriva samu srž rata i njegove ljudske posljedice.

Što nam Hage želi poručiti?

Možda da natočimo čašu vina i u tihom dijalogu sa samim sobom, sebi ili nekom bliskom kažemo ono što dugo kanimo, prije nego što bude prekasno.

Oslobodi se, kaže čovjek s manje kontrole od Pavlova. Jedan dan smo ovdje, drugi dan nismo.

(Visited 307 times, 46 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(5 votes, average: 4.600 out of 5)

Komentari