Brodom u kazalište: pretpremijera “Shakespeare u Kremlju” Kazališta Ulysses
Svaki ljubitelj kazališta koji se u kolovozu nađe u Istri trebao bi posjetiti Kazalište Ulysses. Već na dvadesetominutnoj vožnji brodom Hrvatske ratne mornarice od Fažane do Malog Brijuna, gdje je smještena tvrđava Minor, dom Kazališta Ulysses, čovjek shvati da ga očekuje nesvakidašnje kulturološko iskustvo. Drugog dana mjeseca kolovoza to iskustvo bilo pretpremijera predstave Shakespeare u Kremlju, napravljenje po tekstu Ive Štivića, kojemu je ovo druga suradnja s Kazalištem Ulysses.
Predstava se na prvi pogled bavi Staljinovim posljednjim danima života, u kojima sveopća paranoja koja vlada u sovjetskome državnom aparatu poprima apsurdne razmjere, no zapravo istražuje, kako kaže dramaturginja Tena Štivičić, „mehanizme vladanja i međusobnu ovisnost moći i podložnosti“. Članove Politbiroa proganjaju duhovi bivših drugova koji su bili smaknuti u nekoj od brojnih čistki i na čije su još tople stolice zasjeli. Uvidjevši da Gazdi (Staljinu) baš i nije dobro, strepe tko će biti njegov nasljednik jer o tome im ovisi glava… Priča se zahuktava kada se Gazda, kojeg igra Boris Isaković, ploveći mutnim vodama svog mozga, prisjeti neke davne anegdote sa zabavnim glumcem po imenu Timofej Semjonič Jegorov i poželi ga vidjeti istog dana na večeri. Stvar bi bila jednostavna da Timofeja zbog svojeg slobodnog izražavanja nisu poslali u radne logore prije tri godine. U još jednoj duhovito apsurdnoj sceni, kojima ova predstava obiluje, Gazdina desna ruka, Lavrentije Berija, uspijeva pronaći Timofeja i dovodi ga u Kremlj na večeru s Gazdom. U kulminaciji predstave Timofej se nađe u ulozi koja dopadne rijetko kojeg čovjeka, dolazi u priliku promijeniti povijest. Priča se da Gazda nije ni svjestan kakve grozote su počinjene u njegovo ime i Timofej bi s nekoliko riječi mogao promijeniti cijeli svijet.
Ova predstava na meni još neviđeni način prikazuje strahote sovjetskog (ali i svih sličnih) represivnih režima. Publika se u mnogim dijelovima predstave smijala, iako neke scene progovaraju o toliko surovim i grotesknim stvarima da bi gledatelji vjerojatno plakali da su prikazane u obliku dokumentarca. Način na koji su portretirani Staljinovi paranoični podložnici budi smijeh, no to su ljudi zaslužni za smrt milijuna ljudi. Kako je rekao Ivo Štivić: “Humorom se prepoznajemo, ali se humorom i branimo.“
Osim što predstavom obiluje izvrsno glumom, scenografkinja Bjanka Adžić Ursulov iskoristila je staru tvrđavu Minor na meni još neviđen način. Na uvodnu scenu koja prikazuje špijunski stroj na kojem počiva sovjetska vlada doslovno sam se naježio. Ovu predstavu još posebnijom čini violončelistica koja je u crvenoj haljini na poseban način ukomponirana u svaku scenu i svojom glazbom prati radnju.
Na kraju predstave gase se sva svjetla, na sceni se pali nekoliko monitora kompjutera, a na ogromnu platnu izmjenjuju se fotografije današnjih „Staljina“ (G8), današnjih „Timofeja“ (Snowden, Assange), te fotografije prosvjeda Occupy Wall Street i sličnih. Tumačenje kraja ostavljam vama.
