Bugonia: Antika je još jednom Lanthimosova polazišna točka, ovaj put ne toliko uspješna

Posljednji film Yorgosa Lanthimosa, Bugonia (Bugonia, 2025.), nominiran je za nagradu Oscar u četiri kategorije: najbolji film, najbolju glavnu žensku ulogu, najbolju glazbu i najbolji adaptirani scenarij, a riječ je o remakeu južnokorejskog filma Spasi zeleni planet! (Save the Green Planet!, 2003.). Film nose Jesse Plemons i Emma Stone, kojima to nije prva suradnja s Lanthimosom – zajedno su već glumili u omnibusu Kinds of Kindness iz 2024. godine, a suradnja Stone s redateljem traje već godinama.

Bugonia je psihološki triler s izraženom društvenom satirom u tonu crnog humora i horora. Epilog filma zakoračuje u područje parodije i znanstvene fantastike, o čemu će biti riječi kasnije (recenzija sadrži spoilere).

Zašto naslov Bugonia? Riječ je o antičkom vjerovanju prema kojem pčele nastaju iz leševa, ponajprije leševa volova. U kontekstu filma bugonija funkcionira kao temeljni narativni i simbolički okvir koji upućuje na nastanak novog života nakon smrti nečeg drugog. Redatelj se ponovno oslanja na antiku, kao što je to učinio u Ubojstvu svetog jelena (The Killing of a Sacred Deer, 2017.), no dok je mit o Ifigeniji ondje diktirao narativnu i dramaturšku strukturu filma, bugonija u Bugoniji gledatelju — čak i ako uopće poznaje taj pojam — nudi tek opće simboličke konture.

Kapitalizam vs. žrtve

U srži narativa Bugonije leži teorija urote prema kojoj bića iz druge galaksije, Andromedanci, upravljaju Zemljom i teže njezinu uništenju. Teddy (Plemons) vjeruje u tu tezu i smatra da je Michelle (Stone) jedna od njih, što ga potiče na njezinu otmicu. Njihov odnos nosi cijeli narativ i dramaturgiju filma, a likovi se postavljaju kao antipodi: Teddy simbolizira žrtve kapitalističke bešćutnosti, dok Michelle, bezdušni CEO, stavlja vlastite interese i uspjeh tvrtke iznad svega, uključujući ljudske živote.

Lanthimos gledatelja u film uvodi kroz pripovijedanje Teddyja, no montažnim postupcima suprotstavlja se njegovu narativu o razlikama između homo sapiensa i Andromedanaca. Dnevnu rutinu Teddyja i Michelle postavlja rame uz rame, pa se stječe dojam da između njih nema bitne razlike u djelovanju – jedina razlika je u dometu: sve što Teddy radi ograničeno je mogućnostima siromašne osobe, dok Michelle radi isto, ali kao bogata osoba. Narativno i dramaturški, njihov se odnos produbljuje. Teddyjevo vjerovanje u teorije urote postupno dovodi gledatelja do zaključka da je on duboko traumatiziran i da je cijelu tu fikcijsku konstrukciju sagradio kako bi što je moguće bolje sačuvao svoje psihičko jedinstvo.

Spoiler alert!

No, kao što sam već spomenuo, u posljednjih 15 minuta filma ispostavlja se da je teorija urote bila točna i da bića iz druge galaksije stvarno postoje. Taj prijelaz predstavlja najveći dramaturško-narativni problem jer motivacija i ponašanje Michelle počinju gubiti dosljednost. Dok kroz većinu filma ona teži vlastitom oslobođenju, u finalu nije jasno je li prihvatila Teddyjevu želju da ga odvede na andromedanski brod ili ga se zapravo željela riješiti. U svakom slučaju, njeno ponašanje u ovom trenutku kontradiktorno je u odnosu na ono što je činila ranije i ono što radi kasnije.

Sve u svemu, Teddyjeva nadrealna smrt – eksplozija ga ubija, a njegova glava leti kroz prostoriju i pogađa Michelle, koju onesvještava – okončava dramu otmice. Ipak, Michelle nakon buđenja u kolima hitne pomoći nastavlja nositi narativ i vodi gledatelja u epilog. Tu se ispostavlja da su sve Teddyjeve pretpostavke bile istinite i da Andromedanci stvarno postoje.

Lanthimos ih prikazuje u poprilično komičnom obliku: izgledaju poput homo sapiensa, imaju vlastiti jezik i odjeveni su u neke predimenzionirane pletene jednodijelne pidžame od vune. Nakon što zaključe da ljudima nema pomoći i da im je najbolje skratiti muke, Michelle – za koju saznajemo da je zapravo vođa izvanzemaljaca – uzima naoštreni predmet i buši kupolu iznad makete ravne Zemlje. Tek tada slijedi niz kadrova masovnog pomora ljudi, analogan masovnom pomoru pčela za koje čovjek često snosi krivnju. Kao što sam ranije rekao, ideje u Bugoniji ne odlikuju se posebnom dubinom ili provokativnošću; sve je to već viđeno i rečeno više puta. Ako se ne popravimo, svi ćemo izginuti, a Zemlja će tada moći prodisati.

SF dimenzija

Taj prijelaz iz psihološke drame s jakom crtom društvene satire u hiperstiliziranu parodiju narušava dojam cijelog filma. Promjena tonaliteta, iz apsurdne, ali realistične drame u bizaran izvanzemaljski prostor, upitna je i narativno i dramaturški. Narativno je smislen nastavak koji nosi Michelle, no kompletan narativ filma narušava otkriće da je ona car Andromedanaca. Njezini razlozi za uništenje homo sapiensa temelje se na vlastitim postupcima jer je ona istovremeno i predstavnik najgorih osobina ljudi. Dramaturški je problematično jer se postavlja pitanje svrhe drame otmice – da se ona nije dogodila, Michelle bi i dalje donijela istu odluku. Mi ne svjedočimo nikakvoj promjeni njezina stava uslijed iskustva s Teddyjem.

Što se tiče znanstveno-fantastične dimenzije filma, ona je problematična. Znanstvena fantastika trebala bi nam omogućiti da na temelju znanja koje imamo o svijetu u kojem živimo razmišljamo o svjetovima koje donosi budućnost, no u Bugoniji nema te kompleksnosti kad je u pitanju ono izvanzemaljsko. S jedne strane, imamo vrstu koja putuje između galaksija, a s druge strane, ista ta vrsta koristi besmislene i primitivne komunikacijske sustave. Zbog te slabe znanstveno-fantastične dimenzije, čak sam pomislio da je epilog možda samo fantazija Teddyja ili Michelle kojom se nastavlja temeljni narativ filma. Ipak, film ne daje nikakav indikator da bi to bilo vjerojatno.

Nedorečeno slanje poruke

Vizualna estetika filma Bugonia nastavlja dosadašnjom Lanthimosovom praksom. Tipični neugodni i napeti široki kadrovi smještaju junake u srednji plan, stvarajući dojam začudnosti i distance koji gledatelj ne može smanjiti. Boje, kostimi i lokacije u glavnom narativu teže realističnosti, dok epilog donosi zaokret prema umjetnoj, stiliziranoj estetici. Dodatnu naglašenost „neprirodnosti” scena postiže autorska glazba Jerskina Fendrixa, koji je već ranije surađivao s Lanthimosom, i dodatno pojačava atmosferu.

Emma Stone nominirana je za najbolju glavnu žensku ulogu, a isto priznanje zaslužio je i Jesse Plemons u muškoj kategoriji, iako ga nije dobio. Plemons u liku Teddyja nosi veliki teret filma; njegove stare traume, vjerovanje u teorije zavjere i iskustvo drame otmice guraju ga do granice emocionalnog pucanja. Stone je lik Michelle obogatila dozom ‘neljudskosti’ – čemu pridonose i šminka i rasvjeta – no radi se o neljudskosti koju bismo prije povezali s ponašanjem najmoćnijih korporativnih direktora nego s izvanzemaljcima. Za nas obične ljude, postoji li uopće bitna razlika između tih izvanzemaljaca i iznimno bogatih pojedinaca?

Zaključno, Bugonia nije loš film, ali daleko je od najboljih ostvarenja Yorgosa Lanthimosa. Nedostaje mu narativna i dramaturška zaokruženost, a epilog strši kao silom uguran dodatak s ciljem slanja poruke, a i to ispada nedorečeno. Što se Oskara za najbolji film tiče, mislim da Bugonia nema velike šanse, dok je u ostalim kategorijama situacija otvorena.