Izvještaj – Sabaton: Rijetko tko može okupiti toliko različitih ljudi s toliko različitih interesa
Na koncert sam otišao iz puke znatiželje, nisam fan nijednog benda, vjerojatno su se zato svi prisutni zabavljali puno bolje od mene. Ne znam točno ime prve predgrupe, nisam ni ušao na vrijeme da vidim njihov nastup, ono što me zanimalo je Eluveitie, bend koji je nakon izlaska prvog albuma „Spirit“ udario temelje nečemu što se zove „new wave of folk metal“. Jedino sam taj album i slušao, pa sam ostao razočaran ne prepoznavanjem nijedne stvari, osim prepopularne Inis Mona, koju su ugnjetavali instrumentima čak 20 minuta.
Ekipa ispred pozornice se pritom prilično dobro zabavljala. Violinistica im zna hrvatski, ne znam točnu pozadinu toga, ali izgleda da su joj starci na vrijeme pobjegli u “Švajcarsku”. Zvuk je bio dosta loš, 5-6 instrumenata se teško poklapalo s bubnjevima koji su uz to bili preglasni. Očekivao sam dosta više, djeluju kao dosta amaterski bend, isto tako su i preljubazni (u lošem smislu). „Are you ready for some pure fucking folk metal?“ je još jedan citat koji nisam mogao izbiti iz glave. Koliko pretenciozno je ukrasti izraz najboljem bendu na svijetu i staviti „folk“ umjesto Mayhem, odnosno armageddon? Hvala Svemiru pa su tri sedmogodišnja klinca ispred mene uspjeli plesati beakdance pa mi nije bilo toliko dosadno.
Meko sranje
Ovo je jedan od koncerata na kojem uspijete vidjeti svakakve ljude. Od sedmogodišnjaka koji uspije doći na pozornicu, Generala Woo-a, lika koji izgleda kao Radimir Čačić, čovjeka s dlakavijim leđima od mojih, branitelja s transparentima crne boje i slovima od šahovnice, debelih gotičarki, nekoliko douchebagova s „ježekima“ i starijeg gospodina koji je sjedio pokraj mene. Generalno sam mislio da mi je koncert meko sranje, no sjedeći na tribinama, čekajući Sabaton, shvatio sam da rijetko tko može okupiti toliko različitih ljudi s toliko različitih interesa na jednom mjestu.
Pinkicu prije nego je Sabaton zapravo izašao na pozornicu počeo je Final Countdown. Čisti dokaz da je bend zajebancija. „Hvala Zagreb“ riječi su kojima je vokal Sabatona pozdravio publiku, a ovi glasno odgovorili. Ono što nisam mogao ne primijetiti jest da pjevač izgleda kao da je upravo došao s treninga svojeg trećeligaškog nogometnog kluba, još je k tome vjerojatno golman. Publiku je nazvao „ludim Hrvatima“, a nekako je uspio i mene uvjeriti u to. Bilo bi dobro putovati s bendovima na nekoliko uzastopnih turneja po istim zemljama i ustanoviti istinitost ovakvih tvrdnji. Bend generalno radi dobar party, a komunikacija s publikom je odlična (ne znam da li sam svjedočio da je netko toliko uspio nahraniti publiku), gitaristi trče po stejđu, konstantno se smiješe, jako su sretni, gestikuliraju publici i u trenucima ekstaze se maze.
Jednostavno zabavljanje publike kao dobitna kombinacija
Od odsviranih pjesama zabilježio sam ono što sam uspio prepoznati, Atero Dominatus i Primo Victoria. Trenutak kad je na stage doletio nečiji ratni prsluk je ono na što mi se zdrobila faca, vokal je tada uredno prsluk i obukao, a publika je počela s „U boj, u boj…“ (za pimpek svoj?). Izgleda da je tekma sa Srbijom dobila uvertiru. Nemam vam previše toga za reći o onom glazbenom dijelu koncerta. Imam dojam da se više pričalo. Bend je odličan za gledanje live, no ne shvaćam zašto im je glazba tako popularna. Vjerojatno jer je jeftina. Dijeljenje solaža šakom i bradom, neimpresivan vokal koji se drži svojih granica, pjesme o ratovima i jednostavno zabavljanje publike izgleda da su dobitna kombinacija ako želite oformiti popularan metal bend.
Zvuk na Sabatonu se nije samo podosta popravio, već je dotjeran do savršenstva. Takvo šikaniranje predgrupa što se sound managementa tiče mi nije jasno. Opet moram posrat zaštitare koji s koncerta izbacuju šesnaestogodišnjake. Ako se nešto i desilo, kaos se samouređuje, a ljudi koji event ne shvaćaju ne bi ni trebali osiguravati sigurnost istog. Bendove moram pohvaliti za pozitivnu atmosferu kojoj su temelje udarili jako dobrim animiranjem publike. Priča se kako se bend dosta zaljubio u Hrvatsku i da traže opise bitaka iz Domovinskog rata za sljedeći album (ne, stvarno, nije šala). Nepotrebno, osim ako želimo da ovakvi eventovi postanu okupljalište ratnih veterana i HSP-ove mladeži.