novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Retropetak: Coppolino ljubavno pismo europskom filmu (“The Conversation”, F. F. Coppola)

The Conversation
Foto: cinematicpaintings.tumblr.com
Vrijeme čitanja: 4 minute

Kulturne razlike između SAD-a i Europe svakim su danom sve očitije i manifestiraju se na mnogo različitih područja pa tako i na filmu. Brojni su razlozi zašto je tome tako i sežu u daleku prošlost, ali za neke od odgovora ne treba ići dalje od 70-ih godina prošloga stoljeća. Kako je američka kinematografija suvereno vladala svijetom skoro pedeset godina, mnogi filmski pokreti koji se javljaju prije svega u Europi nakon Drugog svjetskog rata, postepeno je pokušavaju skinuti s trona. Jedan, na prvi pogled uštogljeni sustav vrijednosti koji se provlačio kroz klasične holivudske filmove, prvi puta biva ozbiljno ugrožen pojavom talijanskog neorealizma.

Priče o siromasima s gradskih periferija koji na razne načine pokušavaju preživjeti svaki novi dan začudo su se svidjele američkoj publici, toliko da su 1948. godine uveli posebnu nagradu Oscar za najbolja inozemna ostvarenja. Grijeh je ne spomenuti bilo koji od uglavnom nacionalnih filmskih pokreta koji su uslijedili nakon neorealizma, ali ipak, niti jedan od njih nije bio toliko utjecajan kao francuski novi val. Može se upravo njegove začetnike, Godarda, Truffauta, Chabrola itd., kriviti za slom klasičnog Hollywooda jer su između ostalog filmske ekipe preselili iz otmjenih studija na ulice gradova.

No kako sve zasluge ne bi išle skromnim francuskim sineastima, dio ih mora pripasti i društveno-političkoj situaciji na zapadu. Proces odbacivanja starih vrijednosti i borbe za ljudska prava kulminirao je 1968. godine brojnim studentskim prosvjedima i hippie pokretom, a godinu dana ranije filmovima Bonnie and Clyde i The Graduate započela je nova era u američkom filmu, mnogima poznata i kao moderni Hollywood. U tom razdoblju, koje je trajalo sve do početka 80-ih godina, pojavilo se mnogo mladih i zanimljivih autora, ali najviše se istakla tzv. ‘velika četvorka’ – George Lucas, Martin Scorsese, Steven Spielberg i Francis Ford Coppola.

Nitko od njih nije skrivao da je svoje uzore nalazio i van granica SAD-a, a omiljeni autor bio im je japanski majstor Akira Kurosawa. George Lucas je tako ideju za svoj megaspektakl Star Wars djelomično preuzeo iz njegovog filma The Hidden Fortress. No vratimo se na Francisa Forda Coppolu koji je, osim što je ispijao viski s Kurosawom na setu Kagemushe, oduševio svijet filma svojim redateljskim, scenarističkim i producentskim umijećem na velikim projektima kao što su prva dva nastavka gangsterske sage The Godfather, ali i ratni spektakl Apocalypse Now. U toj gomili velikih ostvarenja izgubilo se njegovo remek-djelo nastalo u maniri europskog umjetničkog filma, The Conversation.

Foto: thethirdpersona.tumblr.com
Foto: thethirdpersona.tumblr.com

Nakon velikog financijskog uspjeha njegovog prethodnog projekta, Coppola si je mogao priuštiti realizaciju filma koji ne podilazi željama američke publike. Tako je i bilo pa je 1974. godine odlučio snimiti film The Conversation. Iako je sinopsis filma smislio još 1966., morao je čekati prikladnije vrijeme za njegovu realizaciju. Film govori o mnogo stvari i postavlja izuzetno bitna pitanja, ali najlakše ga je opisati kao postmodernu studiju voajerizma. Bitnu ulogu u cijeloj priči o nastanku filma ima talijanski redatelj Michelangelo Antonioni čiji je film Blow-up poslužio kao direktna inspiracija Coppoli. Očito je tematika koja se provlači kroz ova dva filma bila vrlo interesantna i publici u Cannesu jer su oba autora nagrađena Zlatnom palmom za svoja ostvarenja.

Oba filma govore o čovjeku koji slijepo vjeruje vlastitim osjetilima, nesvjestan njihove ograničenosti. Antonioni se više bavio virtualnom obmanom i osjetilom vida, dok je gotovo cijeli The Conversation posvećen zvuku i stvarima koje čujemo ili barem mislimo da čujemo. Henry Caul (Gene Hackman) glavni je lik ovog napetog trilera, stručnjak za prisluškivanje koji uživa povjerenje i divljenje svojih kolega jer je jedan od najboljih u svojemu poslu. Jedino u ovome filmu što se može smatrati tipičnim za američki moderni triler jest situacija u kojoj se glavni lik našao. Prisluškujući jedan ljubavni par Henry Caul predosjeća da će na kraju netko od njih smrtno stradati. Kako to obično biva u trilerima, kraj nam donosi neočekivani rasplet. Ali ono što ovaj film čini europskim jest upravo glavni lik. On nije pozitivan niti negativan, nije niti antiheroj, nego je jednostavno čovjek.

Iako ga kolege smatraju majstorom svoga zanata, mi dobivamo potpuno drugu sliku o njemu, vidimo ga kao licemjera, kao nesigurnog pojedinca izgubljenog u gomili događaja koji ga okružuju te naposljetku kao pasivnog promatrača svijeta oko sebe. Njegov strah od svake intervencije koja bi mogla imati negativne posljedice mi vidimo, ali i čujemo. Zvuk u ovome filmu igra jako bitnu ulogu, nitko na kraju, pa ni sami gledatelji, ne može biti siguran u ono što je čuo i to je jedan od mnogo aspekata. Vjerujemo li previše svojim osjetilima? Puno je pitanja postavljeno kroz ovaj film koja se rijetko koji američki autor prije usudio postaviti. Rijetko tko vidi moralni problem u kršenju prava na privatnost, sve dok netko njemu ne učini isto. Tako Caul, nakon što je saznao da se i njega prisluškuje, sjedne na sredinu svog potpuno razrušenog stana i zasvira saksofon. Film završava bez završne misli, samo predivnim zvucima ovog puhačkog instrumenta.

Foto: quasimorto.tumblr.com
Foto: quasimorto.tumblr.com
Razlika europskih i američke kinematografije

O europskom filmu dosad smo govorili kao o jedinstvenoj kinematografiji, a ne kao o skupu više nacionalnih. Ali ono što je zajedničko većini europskih kinematografija, odnosno ono što ih razlikuje od američke, jest da na pojedinca gledaju na drugačiji način – na način na koji je Francis Ford Coppola svijetu predstavio paranoičnog majstora prisluškivanja Henryja Caula. Dosta je čimbenika moglo utjecati na loš prijem ovoga filma kod publike. Mnogi ljudi su ga nepotrebno povezivali s aferom Watergate, ne shvaćajući da je priča o prisluškivanju samo kulisa za detaljnu studiju ljudske prirode. Istina je da ta studija uglavnom ne prolazi dobro kod široke publike, ali ne treba zaboraviti da si je Coppola sam stvorio konkurenciju kada je iste godine izbacio drugi nastavak The Godfathera, čak je i sam sebe pobijedio na dodjeli Oscara, otevši si kipić za najbolju režiju i najbolji film.

S obzirom na to da je nakon mukotrpne realizacije filma Apocalypse Now Coppola ušao u redateljsku krizu iz koje nikada nije izašao, publika diljem svijeta ostala je uskraćena za njegove nove, ambiciozne projekte. Ipak, film je u cijelome svijetu 70-ih godina prošloga stoljeća bio mnogo homogeniji nego što je to danas pa je naivno za očekivati da će se uskoro pojaviti bilo što slično remek-djelu ovog vrsnog američkog redatelja.

Be social

Komentari