„HUMAN. :||: NATURE.” (Nightwish): Ljubavno pismo čovječanstvu
Pioniri žanra simfonijskog metala i jedan od najvećih metal bendova današnjice, Nightwish, izdali su svoj deveti studijski album pod nazivom „HUMAN. :||: NATURE.”.
Nakon kritički cijenjenog „Endless Forms Most Beautiful”, pet godina kasnije bend duplim albumom nastavlja svoju priču o svijetu koji nas okružuje. „Endless Forms Most Beautiful” osvrće se na evoluciju, Zemlju i nastanak svijeta kakvog znamo danas, dok „HUMAN. :||: NATURE.” opisuje čovječanstvo u jednom od najintimnijih i najambicioznijih albuma njihove diskografije.
Izgleda da je dolaskom nove vokalistice (i po mom osobnom mišljenju najbolje do sad) Floor Jansen, klavijaturist i osnivač benda, maestro Toumas Holopainen otkrio novi kreativni izvor koji je do sad ostao neistražen. Inteligentan, perceptivan i introspektivan pogled na ”nas” pokazuje da ova fantastična šestorka doista funkcionira kao jedno.
Finnvox Studios
Tero Kinnunen i Mikko Karmila su uz Toumasa Holopainena producirali ovaj album u Finnvox studiju, jednom od najpoznatijih studija u Europi. Mastering je radio Mika Jussila iz Finnvox studija i radi s njima od „Dark Passion Play” albuma.
Tero, kao njihov glavni producent, je s bendom od samog početka, poznaje njihov zvuk i što žele postići, a Mikko i Mika iz Finnvoxa su se pobrinuli da ovaj album zvuči veće i šire nego ikada prije. Produkcija je čista i jasna, a to nije lako postići kad imate toliko puno elemenata u pjesmi.
Bajkoviti uvod
Izdan kao dupli album, „HUMAN. :||: NATURE.” na prvom dijelu predstavlja devet pjesama koje zvuče veće nego ikad. Music otvara album sa svojim trominutnim uvodom, prikazujući nam u tom uvodu sve što možemo očekivati od ovog albuma.
Nakon uvoda, prvi vokali koji su popraćeni klavirom, otpjevani su na prpošan i bajkovit način. Zatim se na tu temu elementi u pjesmi grade jedan na drugi. Prvi singl s novog albuma, Noise, inspirirana je Netflixovom serijom „Black Mirror” i govori o krivoj uporabi moderne tehnologije. Moderna tehnologija može biti predivna stvar, pogotovo u ovakvim trenutcima, ali ljudi postaju ovisni o njoj i na to nas bend želi upozoriti.
Zanimljive vokalne dionice i elementi progresivnosti se pojavljuju čak i na jednoj od više ”radio friendly” pjesama. Shoemaker u sebi skriva fantastične operne vokale i kako pjesma putuje prema kraju, zvuči sve veće i veće.
Drugi singl Harvest je puno više orijentiran folk elementima i vokalna dionica je pripala njihovom najnovijem stalnom članu, Troyu Donockleyju. Od prvog takta, njihov drugi singl se direktno povezuje s prvim zbog velikog kontrasta i osjećaja povezanosti s prirodom. Pan dominira albumom uz pomoć pomno ukomponiranih simfonijskih elemenata u kombinaciji s jednom od najboljih vokalnih izvedbi na albumu, dok je How’s the Heart odličan primjer simfonijske balade s elementima folka.
Procession i Tribal dovode bubnjara Kaia Hahta u centar pozornosti, ritam sekcija na ovim pjesmama je uistinu impresivna. Prvi dio albuma završava s pjesmom Endlessness, u kojoj gitarist Emppu Vuorinen i Marco Heitala dolaze najviše do izražaja. Marco, koji je uvijek bio as u rukavu ovom bendu, svojim vokalima u kombinaciji s gitarskim sekcijama, podiže ovu pjesmu na novu razinu.
All the Works of Nature Which Adorn the World – soundtrack za čovječanstvo
Drugi dio albuma sastoji se od osam kompozicija koje su popraćene, naracijom britanske glumice Geraldine James i osim par vokalnih dionica koje se pojavljuju kako bi popratile glazbu, djela su u potpunosti instrumentalna.
Vista otvara drugi dio albuma i od prvog tona orkestralne sekcije, počinje zvučati kao glazba za epski film. I to ne bilo kakav. Ovaj film je autobiografski. Prikazivanje čovječanstva i njegovog sklada s prirodom kroz glazbu nikada nije zvučalo preciznije, odlučnije i intimnije. The Green nosi u sebi mir i zaigranost, Moors predstavlja gajde koje na neki način simboliziraju humanost, a pomalo destruktivna orkestralna sekcija naglašava kontrast i osjećaj prirode prema čovjeku.
Aurorae je vrhunac ovog filma sa zborovima i puhačkom sekcijom koja čini ovu kompoziciju očaravajućom. Quiet as the Snow zvuči tragično, želi smrtnost pokazati kao poveznicu između nas i prirode, sve do zadnje minute kompozicije u kojoj se rađa nada za novo i bolje sutra.
Anthropocene sa svojim staccato tonovima poziva gledatelja da ne gubi nadu u jer će ova predstava uskoro završiti. Ad Astra, kao zadnja kompozicija na ovom albumu izvedena je vrlo prikladno – s ulomkom iz djela Carla Sagana pod nazivom „Pale Blue Dot”. Ovakav završetak albuma, i cijela poruka koju on prenosi, prikazuje čovječanstvo na najbolji moći način, sve dok se ova priča ne završi i jednog dana nova ne započne.
