Damien Chazelle: Čovjek za novi i bolji Hollywood
Najmlađi dobitnik Oscara u kategoriji Najboljeg redatelja, ponosan osvajač Zlatnog globusa, BAFTA-e i još šezdesetak nagrada, polako, ali sigurno okreće paradigmu moderne kinematografije. Nagrade na stranu, ako se sagleda talent i potencijal Damiena Chazellea, američkog redatelja francuskog podrijetla, možemo govoriti o desetljećima buduće dominacije na području Hollywooda. Tamo gdje se u filmove strašno puno ulaže, puno se od njih i očekuje, a malo je reći kako Chazelle do sada s nevjerojatnom pažnjom i posebnim osobnim dodirom korača u vodama koje često znaju progutati mladiće poput njega.
S trenutne trideset i tri godine ima dovršenu povijesnu dramu First Man, u kojoj će nam uz pomoć Ryana Goslinga ispričati priču o Neilu Armstrongu, u pripremi je zasad neimenovani projekt s Apple TV-om, a režirat će i dvije epizode mini-serije The Eddy, gdje će se vratiti u domenu klubova i glazbenih krugova. Uostalom, to je područje u kojem se snalazi kao riba u vodi.
Ovaj američko-francuski redatelj ima nešto drugačiji početak karijere, kasnije vješto prenesen na filmsko platno, sa svim svojim dvojbama, problemima i (ne)mogućnostima s kojima se suočio kao srednjoškolac i jazz bubnjar na Princetonu. Od tuda seže ljubav prema glazbi, jazzu, ritmu, bubnjevima.
Što učinio je jazz od života tvog?
Osim što mu je dao dobar glazbeni ukus, moglo bi se reći da ga naučio disciplini, smislu za kompoziciju, razmišljanje, pravovremenost, dinamiku i ostale sposobnosti koje su potrebne minucioznom redatelju. Svoj filmski život započeo je romantičnom dramom, ujedno i mjuziklom Guy and Madeline on a Park Bench 2009. godine, što bi značilo da je prvijenac napisao i snimio sa samo dvadeset i tri godine. Ako ste ga kojim slučajem uhvatili negdje u bespućima interneta, onda znate da pričom podsjeća na jedan njegov kasniji uradak.
Radnja se vrti oko mladog bostonskog trubača, njegove bivše i aktualne ljubavi. Crno-bijela tehnika, privlačna filmska zrnatost, krupni planovi većinom lica protagonista i prolaznika kroz njihove živote ne daju nam puno toga za otkriti. Sasvim mirna priča, u čijem se središtu nalaze fragmenti jazza, ima karakteristike mjuzikla i ideje koje su razrađene u La La Landu, ali s obzirom na budžet (za koji bi i hrvatski filmaši rekli da je suludo skroman), ovo je bila prva i odskočna stepenica Chazelleove filmske karijere. U tom pogledu, dobili smo vrlo dobar indie glazbeni film, motive ljubavnika i epizode koje ne dočaravaju impresivnu vizualnost, kasnije karakteristične za njega, već lagano učenje i otvaranje ladica te otkrivanje potencijala mladog redatelja.
Zamisli život u ritmu ludila
I zatim je došao kratkometražni Whiplash.
Ideja, razvijanje radnje, kontekstualizacija, glazbeni „score“, J. K. Simmons i Sundance film festival na kojem je za 18 minuta dugi film uzeo nagradu žirija. Za dugometražni je dobio tri milijuna razloga više da pokaže svoj talent, a ostalo je povijest. Trijumf se dogodio sljedeće godine ponovno na Sundanceu, Sony je film uzeo pod okrilje svoje distribucije, a do prve polovice 2015. godine zaradio je šesnaest puta više nego što je u njega uloženo. Na 87. dodjeli Oscara osvojio je tri kipića, a bio je nominiran za još dva.
Na neki način, J. K. Simmons pokazao je koliko strašan i lud može biti, Miles Teller otvorio si je mnoga vrata s glavnom ulogom studenta Andrewa Neimana, a osim Chazellea, čest gost internetskih tražilica postao je i Justin Hurwitz. Tko je dovraga čovjek koji je skladao početni Overture i devedeset posto ostatka glazbe u filmu? I zašto odjednom po cijele dane slušam samo jazz?!
Vjerni pratitelj, kolega i prijatelj još od najranijih dana uvijek je stajao uz bok Chazelleu, a bez njega vjerujemo da ne bi bilo ni toliko zanosnog prvijenca, ni toliko vještog i perfekcionističkog Whiplasha.
Dvije godine nakon Ritma ludila, u vrijeme kad smo slušali malo Coltranea, Parkera, Ellingtona, Davisa i Gillespieja, taman u vrijeme Božića zahvatio nas je val vrućine, plesa, čarobnog neba i ulične rasvjete, romantiziran prikaz Los Angelesa i njegovih zadimljenih klubova u kojima Sebastian objašnjava Miji zašto voli jazz.
Stvaranje u tvornici snova
La La Land nije posve mjuzikl. Nije posve ni romantična drama, a još je dalje od komedije, iako ima humorističnih elemenata. Taj fantastični svijet, u kojem je nebo iznad LA-ja neobično ljubičasto-plavo, prikazuje razlike i karijerističke dvojbe dvoje ljudi koji se nalaze u predvorju života i umjetnosti, te kroz međusobnu ljubav u glazbi i glumi nalaze svoje puteve za budućnost i ostvarenje snova.
Gotovo epskog karaktera, ova vožnja ulicama (a i nebom) najvećeg grada Kalifornije, donosi dah i duh vremena starog Hollywooda, načina snimanja i koreografija koje su u sveopćoj poplavi nemaštovitih naslova bili kao plivanje u oceanu. Emma Stone i Gosling odlučno su prihvatili možda najzahtjevnije uloge u svojoj karijeri te nas na svojim glumačkim leđima prilijepili za ekran. Numera City of Stars podsjetila nas je na Hurwitzovo prisustvo, ponovo reproducirano na osam skladbi koje su se mjesecima vrtjele, ne u radijskom eteru, već na puno pragmatičnijem i medijski eksponiranijem Facebookovom „news feedu“.
Iza La La Landa, osim što je na dvije minute bio proglašen za Najbolji film godine, ostalo je šest dobivenih Oscara. Stone je ponijela kući svog prvog, a ostatak produkcijske ekipe te redatelj i glazbeni kompozitor uzeli su još pet zlatnih kipića. Još osam ostalih nominacija bilo je dovoljno da se još uvijek mladi Chazelle smjesti u sam vrh filmskog neba.
Sam svoj redatelj
Osim u redateljskom poslu, Amerikanac je aktivan i u scenarističkom. Osim filmova koje je sam režirao, napisao je scenarije za više ili manje uspješne naslove. Redateljska vizija itekako je bitna, a Chazelle možda to i najviše sam dokazuje. Grand Piano i Posljednji egzorcizam 2 naslovi su koji nisu izazvali gotovo nikakvu pažnju, ali oba scenarija pisao je u vrijeme nakon kratkog i prije dugometražnog Whiplasha. Očito je i na tim projektima pekao zanat, usavršavao se, ali i zarađivao, uostalom, kako bi i sam mogao biti na čelu projekata koje napiše.
Nekoliko mjeseci prije La La Landa, bio je suscenarist nastavka Cloverfielda – 10 Cloverfield Lane – također jednog vrlo ambicioznog i kroz godine razvučenog projekta, koji je s tom posljednjom epizodom ipak pokrenuo neke stvari i još malo raspršio misteriju oko čudovišta koja se nalaze vani, ali i u zatvorenim prostorima.
U predvečer dolaska Prvog čovjeka na velika platna, i u ovoj kratkoj retrospektivi redateljeva rada, u obzir se moraju uzeti dvije stvari. Svaki put dok je Chazelle imao spisateljsku i režisersku slobodu, stvari su apsolutno bile na njegovoj strani. Napravio je tri dojmljiva djela, i iako mu je opus kvantitativno slab, u svakom od njih pokazao je stil koji se pamti, onu barem jednu scenu koja nam ostane urezana u pamćenju kada se prisjećamo radnje filma. Prema ulogama i castingu nikad nije bio ”mekan”, znao je kakav mu karakter treba i glumce ukalupio u svaki lik, dajući im dovoljno slobode da ga sami izrealiziraju do kraja. U iščekivanju i traganju za kvalitetnim naslovima, budućnost će aktivno biti okrenuta njemu i nekim novim holivudskim strujama.
