Acid Arab (Tvornica): Bolji u studiju, bolji iz slušalica
Teško da bi se to moglo atribuirati priljevu turskih sapunica posljednjih godina, post-osmanskom melosu u susjedstvu i dvorištu, koji je postao (prihvaćali ili ne) dio glazbenog folklora Balkana, ali orijentalni je zvuk Hrvatima zavodljivo hipnotičan. Potvrda tome bili su Acid Arab u Velikom pogonu zagrebačke Tvornice kulture.
Petak nije bio proslavljen kao Dan Republike, ni kao dan prosvjetarske pobjede, koliko prigodni namaz (tur. molitva) prije početka zime. Nju je još malo potjerala premijerna sesija pariškog trojca (donedavno duo) koji nema etnički veze s Bliskim istokom ili osmanskom kulturom, čiji su visokofrekventni žičani modus podvukli kroz nimalo nježan techno beat.
Brak tradicije i modernoga pritom ima ne samo hipnotički, nego i mistički element proizašao iz nadahnuća francuskih rejvera, muslimanskim molitvama, folklora različitih kultura islamskog Mediterana, pa i samih mističkih denominacija islama. Podvuci ispod toga trancea i evo ti kontakta s izvorom. Sufizam se Tvornicom kulture širio ispod debelih dionica basa koje su vapile ipak za nekim boljim ozvučenjem u elektronici adekvatnijem prostoru. No posjetiteljima ispunjene Tvornice nije smetala ova činjenica, s obzirom na to da su se prepustili pulsirajućim putešestvijama arapsko-turskih svjetova.
Zagrebačka je klupska publika ozarenih lica, nerijetko očiju boja zjenica, sinkronizirano reagirala na derviške pozive Cema Yildiza – turskog etno-folk kantautora – koji je u mantričkim vokalnim dionicama pjevao o predaji izvanjskom i nebeskom. I premda Acid Arab redovito poručuju kako publici ne podvaljuju orijentalne ljestvice i harmonije u zapadnjačkom elektroničkom ruhu, na trenutke se u petak činilo da trojac pojačan Kenzijem Bourrasom (donedavno dvojac Guido Minisky i Herve Carvalho) upravo servira takav take-out – nimalo originalnu fuziju. Meandrirajući europskim disco i tehno zvukom ranih devedesetih, nisu oduševljavali u trenucima kada bi zvučnici emitirali bazične trake koje zvuče kao da se mladi producent poigrava opcijama novog softvera za produkciju i miksanje. Puno baba – kilavo dijete.
No prosječni set Acid Araba fokusiran na friško studijsko izdanje “Jdid” previše je zvučao kao zajebancije Omara Souleymana, držeći se čvrsto previše kontrastiranih visokih tonova što su mogli biti balansirani ili barem ublaženi kombinacijama s oudom ili neyom. Platforma Pariza Acid Araba daje im stratešku prednost u ovom žanru zbog kulturnog utjecaja i objektivnog prestiža francuskih producenata u odnosu na one s istoka. Zato valja uputiti na istraživanje originalnih alternativa poput Baris K, Burak Yeter, CC Twins, Insanlar ili Viken Arman koji sličnim pristupom spajaju prošlost i budućnost u glazbi, dok se Acid Arab uspješno asertiraju na tržištu neupoznati s neobjašnjivim zvukom i melosom orijenta, ma što god da on konkretno bio i čime god bio definiran.
Iako smo se svi rasplesali, teško je bilo ostati predan i prenesen upravo ovom dervišovskom impulsu kada bi bradati momci neobjašnjivo prekidali flow promjenama beata i ritma, radeći prebrzi slalom među technom, sporadičnim houseom i očekivanim psy trance sugestijama. Možda malo previše momenata ‘šarafljanja žarulji’ , a premalo masnog i debelog beata kakvim ih proguta set domaćeg Pepija.
Premda dobrodošao dašak svježine, Acid Arabu ne samo da je nedostajalo autohtonosti, nego i pedigrea, zbog čega su se (trijeznoj osobi) pokazali kao producentski trio koje je bolje slušati u studijskoj varijanti.
