“Dnevnik zavodnika” (S. Kierkegaard): Obuzdajmo se da nam sreća ne izmakne

Filozofirati o ljubavi dugo je bila zanemarivana tema od strane filozofa, takozvanih ljubitelja mudrosti, koji bi naizgled trebali razumijeti kako se najbolje postaje ljubavnikom. Danski mislilac, filozof i teolog koji se smatra pretečom egzistencijalizma, Søren Kierkegaard, napisao je jednu takvu priču pod nazivom „Dnevnik zavodnika” u kojoj mladi narcisoidni Johannes piše o susretu s lijepom i mladom Cordelijom, zavodeći je svojim intelektom i spletkama kako bi ju učinio svojim objektom zavođenja. „Dnevnik zavodnika” završni je dio prvog dijela njegove najutjecajnije knjige „Ili-ili”, objavljene 1843. godine, koju je ove godine kao zasebnu knjigu objavila nakladnička kuća Cid – Nova.

Kazna koja treba stići

Danski filozof Søren Kierkegaard rođen je 1813. godine u Kopenhagenu i smatra se prvim egzistencijalističkim filozofom koji je od rane mladosti bio zaokupljen apsurdom postojanja, vjerojatno zbog religioznog osjećaja krivnje koju mu je nametnuo otac, opterećen tjeskobnim iščekivanjem neodređene kazne koja je trebala pogoditi njegovu obitelj zbog očeva grijeha. Ta prijetnja je toliko djelovala na Kierkegaarda da ga je praktički paralizirala – raskinuo je zaruke s djevojkom Reginom Olsen i odustao od poziva pastora kako bi mogao djelovati kao samostalan čovjek. U narednih deset godina posvetio se pisanju i ispisao mnoštvo utjecajnih rasprava i važnih filozofskih djela, od kojih je mnoge potpisivao pseudonimima.

Sørena Kierkegaarda teško je kategorizirati: za čitatelje on može biti kršćanski mislilac ili teolog, književnik, pronicljivi psiholog i kulturni kritičar. No, iznad svega, bio je filozofski pisac i izvanredno plodan autor. Njegova djela bave se problemima izbora u mnogim aspektima, od osjećaja pojedinca do religijskih, filozofskih i političkih aspekata ljudskog društva. Kao izuzetno kompleksna osoba, život je proveo u otvorenim sukobima s mnogim tadašnjim intelektualcima i novinarima, između ostalog i s danskom crkvenom elitom.

Preteča psihoanalize

No, ne može mu se osporiti da je bio genijalni mislilac. Prema vlastitim riječima, proveo je najveći dio svog vremena introspektivnom razmišljanju, istražujući intenzivno najdublje točke svoje duše i njezinu dubinu, stoga se može reći da je bio preteča psihoanalize čiji su predmet bili patnja, briga, utjeha, gubitci, ali i skrivene čežnje, poput onih tjelesnih. Za većinu teologa ostao je jedna od najtajanstvenijih osoba u povijesti uopće. Mnogi smatraju da je njegova osobnost po sebi jedna od najsloženijih uopće, da je imao nevjerojatan dar sjevernjačke sposobnosti patnje koji je sve pozitivno u životu prekrivao tamnom ozbiljnošću.

Neka njegova djela su izrazito provokativna, osobito za razdoblje u kojem je živio, jer prkose žanru filozofske i religijske tematike, napisana pod raznim pseudonimima.

Na njegovu filozofiju i pisanje najviše je utjecala njegova zaručnica Regina Olsen. Upoznali su se 1837. godine, dok su bili studenti na sveučilištu, i zaručili se tri godine kasnije. Međutim, on je tada skrivao svoju mračnu tajnu osobne prirode i odlučio je raskinuti zaruke bez ikakvog odgovarajućeg objašnjenja. Regina se kasnije zaručila za drugog, a Kierkegaard je otada počeo pisati i objavljivati svoja djela, koja će Dansku u godinama koje dolaze staviti na značajno mjesto zapadne filozofije.

Život kao igra

Bilo je to davno kada sam se prvi put susrela s „Dnevnikom zavodnika”, završnim prvim dijelom knjige „Ili – Ili”.  Moram priznati da sam tada bila pomalo ‘zaljubljena’ u njega, odnosno u njegov opis različitih osjećaja i ‘neobičnih’ osjetila, čiji cilj zavođenja nije bio tjelesni užitak, već prije svega i iznad svega samo – igra. Pokazao nam je da se u ime igre sve, pa i sam život, može staviti na kocku, jer čovjek je doista čovjek kad se igra.

Upravo zbog tog stava privukla su me i ostala njegova djela. Možda zvuči pomalo cinično da je cijela ova priča samo dio igre, ali ne smijemo zaboraviti da je sposobnost igranja znak zrelosti. Za Kierkegaarda igra je bila jedini mogući način ljudskog opstanka, jer u konačnici i sam život je igra.

Estetika i Etika

„Nije umjetnost zavesti djevojku, veća sreća je kad se pronađe netko koga vrijedi zavesti”.

Kierkegaard zastupa tri životne faze: estetsku, etičku i religioznu.

„Dnevnik zavodnika” prikazuje transformaciju estetskog u etički stadij života – estetski način razmišljanja do čijeg će negiranja kasnije doći u etičkom stadiju. Zavodnik Johannes misaoni  je esteta koji osjetilno oduševljava ne toliko činom zavođenja, koliko mogućnošću zavođenja. Dijalektika egzistencijalnih stadija može se analizirati kroz dijalektiku raspoloženja, osjećaja i duha koja zahtjeva kretanje od samozatajnih raspoloženja u trenutku do emocionalne brige za druge. Estetska perspektiva pretvara svakidašnju tupost u bogato pjesnički svijet bilo kojim sredstvima koja posjeduje. Stoga Johannes koristi umjetnost, samovolju, ironiju i maštu da bi svijet stvorio na svoju sliku. Glavna motivacija za estetu je transformacija dosadnog u zanimljivo.

Radnja „Dnevnika zavodnika” činila bi se prilično trivijalnom da nema snažne inteligencije glavnog junaka koja nas tjera na nastavak čitanja. Johannes, kao Kierkegaardova verzija Don Juana, šarmantan je, inteligentan i zanimljiv muškarac koji teži osvajanju mladih žena jer mu to pruža smisao života. On obožava njihovu individualnost, nevinost i nježnost. Svaku ženu smatra različitom osobom i shvaća da svaka od njih zahtijeva drugačiji pristup zavođenju. Glavna meta njegovog zavođenja je mlada djevojka imenom Cordelija, koju slučajno upoznaje na ulici i od tada planira svoju dugu i lukavu strategiju osvajanja. Preko svoje tete i mladog obožavatelja Edwarda, Johannes dobiva pristup Cordeliji, a svojom elokvencijom i moćima osvajanja uspijeva, uz tetino prihvaćanje, pridobiti Cordelijinu ruku za zaruke. Zaruke traju pet mjeseci i tri tjedna, što približno odgovara Johannesovom mišljenju o trajanju ljubavi.

Pomno isplanirana ljubav

Johannes je izuzetno misaona osoba čiji nam unutarnji svijet ostaje do kraja nepoznat. Ima snažnu moć da djevojke učini zaljubljenim, uvjeravajući ih u vlastitu zaljubljenost. Njegovo zavođenje je sustavno, a glavno sredstvo do postizanja cilja su promatranje (vrebanje) i pisanje dnevnika. Tijekom cijelog postupka zavođenja on se preispituje, analizirajući prvi potez i razmišljajući o najboljem načinu da Cordeliju učini zaljubljenom. Njegove namjere su jasne; želi Cordeliju osvojiti svojim suptilnim riječima i pažljivo isplaniranom akcijom, a ne putem površne izjave ljubavi.

Ovaj dnevnik predstavlja Johannesov nezasitni apetit za prisjećanjem na to kako su se njegove želje ispunile. Sjećanja su pomno isplanirana, majstorski i rječito opisana na stranicama dnevnika. Dobivamo dojam da za Johannesa događaji postoje samo kako bi se mogli zabilježiti. Zavodnika ne zanima Cordelija, već samo njegova želja i životna svrha koja bi ga ispunila. Zaruke koristi kao sredstvo za poticanje onog erotskog dijela u sebi i pristup Cordeliji da ga prepozna i konačno probije granice ljubavi koje zaruke sugeriraju. Nakon njezinog pristanka, Cordelija je napuštena.

„Treba se obuzdati, nema pravog uživanja bez obuzdavanja.”

Golem posao za psihoanalitičare

Johannes nije tradicionalni lik Don Juana koji jednostavno voli zadovoljstvo zbog užitka. Ono što je fascinantno u njegovom liku jest to što on na gotovo dijaboličan način uživa u vlastitom intelektu; proračunatom i bezuvjetnom, tražeći najveći izazov u zavođenju i istovremeno problematizira pojam žudnje.

Cordelija nije predmet žudnje, ona je poticaj Johannesove žudnje. Ona je uzrok njegove žudnje. Lacanovski rečeno, uzrok koji je nedohvatljiv jer izmiče njegovom hvatu, što god učinio da ga dohvati. Stoga Johannes odlučuje napustiti ljubav pred gotov čin, ne iz kukavičluka ili neodlučnosti, već iz nemogućnosti dohvata objekta žudnje. Možda je samo na lukav način želio izbjeći obvezu braka da bi se posvetio pisanju, ali svakako je udario temelje analizi subjekta-objekta žudnje kasnijim psihoanalitičarima.

Obuzdajmo se da nam sreća ne izmakne

Iako je ova priča u svoje vrijeme stekla veliku popularnost, naišla je i na mnoge kritike i ogorčenja jer je shvaćena uglavnom kao priča o okrutnom i proračunatom zavodniku, pa i ženomrscu koji vara mladu djevojku i ostavlja ju pred gotov čin. Naprotiv, Kierkegaardu ‘neprijateljice’ nisu bile žene, nego ljudska logika žudnje i identiteta. Za onoga tko to ne shvaća, tko je žrtva te ironije, to može izgledati okrutno. Zar i sam život nije okrutan? Život nas je doveo u svoj prostor a isto tako nas ubrzo daje smrti. Pružio nam je mogućnost radosti, a neprestano nam uskraćuje to veselje. Obuzdajmo se, kaže Kierkegaard, da nam sreća ne izmakne. Ako grčevito trčimo za srećom, moglo bi se dogoditi da je prestignemo i sreća će tako zaostati za nama…

Kako god ga shvatili, ovaj romantični ikonoborac živio je vrlo brzo i umro mlad, ali na toboganima riječi i ideja, a ne tjelesnih užitaka i alkohola. Upoznao je intenzitet ljubavi, iako je od nje odustao jer nije vjerovao da braku može dati obvezu koju je zaslužio. Ljubav, Boga i filozofiju shvaćao je preozbiljno da bi mogao dopustiti da ih zaslužuje sve troje. Tijekom 1840-ih iz njegova pera slijevale su knjige. Samo u 1843. godini, objavio je tri remek-djela: „Ili-Ili”, „Strah i drhtanje” i „Ponavljanje”. I  nakon skoro dvjesto godina, njegove knjige još uvijek nas istinski zavode.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.