Društvo mrtvih pjesnika: Zapreke u filozofiji slobodnog duha

Retrospektiva | piše: Ana Lorena Jurilj 

Otkako je svijet krenuo s novom akademskom godinom te smo zašli dublje u jesenski ugođaj, nisam mogla a da se ne prisjetim svevremenog klasika od kojeg se svaki put naježim zbog istine koju predstavlja. Spomenuti klasik je Društvo mrtvih pjesnika (engl. Dead Poets Society), drama iz 1989. godine u režiji Petera Weira, koju je spisateljica Nancy H. Kleinbaum romanizirala.

Film je zasluženo osvojio nagradu Oscar za najbolji izvorni scenarij, koji je napisao Tom Schulman, a bio je nominiran i u kategorijama za najbolji film, režiju te glavnu mušku ulogu, koju je utjelovio pokojni Robin Williams.

Robin je bio izabran za ulogu karizmatičnog i nekonvencionalnog profesora engleskog jezika Johna Keatinga, koji svoje učenike nadahnjuje kroz poeziju i potiče ih da razmišljaju vlastitom glavom. Kroz različite neobične vježbe i razgovor s učenicima, Keating je postigao ono što rijetko koji profesor postigne u svojoj karijeri – potaknuo je dječake da budu vjerni sebi i životu koji vode.

Nekonvencionalan pristup

Zanimljivo je da su njegovi učenici bili potpuno međusobno različiti: sramežljivi, buntovni, strastveni ili čisti konformisti, a poezija je ono što ih je uspjela povezati i izvući onaj žar koji su gorljivo držali u sebi. Neka od poznatijih imena koja su utjelovila njegove učenike bili su Robert Sean Leonard, koji je strastveno odglumio ulogu potisnutog i talentiranog Neila Perryja, te Ethan Hawke, koji je uvjerljivo prikazao sramežljivog Todda Andersona, kojeg poezija potiče da bude hrabriji.

Još bih spomenula glumce poput Josha Charlesa, Galea Hansena, Dylana Kussmana, Allelona Ruggiera te Jamesa Waterstona kao neke od važnih učenika do kojih je Keating uspio doprijeti.

Ono što izdvaja Keatinga kao profesora, a potom i figuru u kojoj dječaci vide svjetlo i spas u vremenu kada se strasti često zatome, jest njegov pristup. Profesori su često bili hladni prema učenicima, gotovo bolnički su se držali propisa te nisu stvarali prisnost; učili su po “šabloni” i zato što je tako propisivao kurikulum, a učenici su zbog pogrešaka često bili i fizički kažnjavani.

Iako su dječaci na prvu bili skeptični kada su upoznali Keatinga, izraz „Carpe diem” (Iskoristi dan) ostao je s njima dugo nakon predavanja. Također je tražio da ga zovu „O kapetane! Moj kapetane!” prema istoimenoj pjesmi američkog pjesnika Walta Whitmana, napisanoj 1865. godine. Na taj je način rušio hladne zidove te im pokazao da im može biti mentor i saveznik.

Time uviđamo koliko je Keating bio važan za živote dječaka te ga vidimo kao mudrog voditelja i mirnog profesora koji razmišlja izvan kutije. Dok su dječaci često prisiljeni završavati škole, pisati zadaće i držati se stroge strogosti protokola, on im napokon daje oduška da i sami počnu razmišljati izvan vlastitih granica koje su im vrlo često bile postavljene.

Kraj šezdesetih

Kada dječaci pronađu godišnjak profesora Keatinga iz njegovih srednjoškolskih dana na Weltonu, uoče da je aktivnost kojom se Keating bavio bila Društvo mrtvih pjesnika. Keating im objašnjava da je to bio tajni klub koji se održavao u indijanskoj špilji blizu kampusa, daleko od strogih očiju. Znatiželjni i potaknuti da prekrše pravilo i nahrane svoje duše, dječaci su ponovno pokrenuli klub. Scena je na zaigran način prikazala slobodu koju su osjetili približavajući se špilji, te se te noći Društvo mrtvih pjesnika ponovno rodilo.

Iako se radnja događa u jesen 1959. godine, ljudi su uvijek gubili i zatomljavali strasti zbog vanjskih propisa i pritiska da “nešto moramo postići”. Bilo da je riječ o visokim fakultetima, financijskoj sigurnosti i uspješnosti ili određenoj djevojci ili muškarcu sa statusom – oduvijek nas je nešto kočilo i obeshrabrivalo. Upravo se zato toliko možemo poistovjetiti s ovim klasikom.

Računi, dobar posao, novac, brak, visoke škole, konstantan hustle i brzo koračanje kroz ulice i vrijeme čine našu svakodnevicu. Ova drama nam dopušta da se opustimo, da uvidimo vrijednost izvan granica financijske sigurnosti i poslovnog svijeta. I kako je sam Keating rekao: „Ne čitamo i ne pišemo poeziju zato što je to slatko. Čitamo i pišemo poeziju jer smo pripadnici ljudske rase, a ljudska rasa je ispunjena strašću. Medicina, pravo, poslovanje, inženjerstvo – to su sve plemenite aktivnosti nužne za održavanje života. Ali poezija, ljepota, romantika, ljubav… to je ono zbog čega ostajemo živi.”

Zaokruženost na kraju

Samim ovim citatom uviđamo do koje je mjere Keating “naložio vatru” unutar dječaka i otvorio im oči prema drugom svijetu, pritom ne potkopavajući onaj primarni zbog kojeg možemo preživjeti. Ljudska rasa se oduvijek borila sa zatomljenim strastima i ovaj film nas podsjeća kako je život stvarno jedan te kako s latinskom izrekom “carpe diem” možemo stvoriti vlastitu filozofiju i koračati s njom ruku pod ruku kroz život.

Osim što sam klub s vremenom prestaje biti toliko tajan i što se određena čar špilje pomalo urušila, film progovara i o realnosti koja nas može sustići, kao što to nažalost vrlo često i biva. Nakon tragičnog incidenta, uzrokovanog pritiskom koji je jedan od učenika često doživljavao od svog oca, učenicima se otvaraju oči kada ih realnost naposljetku ošamari.

Nemoć i strah ono su što učenike tjera na do tada im nezamisliv čin cinkanja. S gorčinom u duši učenici su morali ići protiv svoje volje – ponovno zatomljavajući vlastite snove – te izdati osobu koja im je pokazala velikodušnost. S tim se otvara gotovo egzistencijalno pitanje: bismo li podlegli masi kako bismo i dalje imali sigurnu poziciju ili bismo se držali vlastitih uvjerenja i postupili usprkos strahu od gubljenja čvrstog tla pod nogama?

Scena u kojoj Todd Anderson (Ethan Hawke) trči i pada kroz potpuno bijelo polje prekriveno snijegom dok viče i plače za izgubljenim prijateljem pokazuje nam koliko su dječaci bili nemoćni i što su svojim postupkom zbog straha izgubili. Ta tiha bjelina ono je što zadržava poetski tonalitet filma, zbog čega ju smatram apsolutno genijalnom. Također je genijalna scena prije tragičnog momenta kada jedan od učenika stavlja krunu sačinjenu od granja, a njegove kretnje i lik promatramo u obliku sjene. Kruna je ponajprije bila nagrada za njegov talent, a onda prikaz njegova neuspjeha da postane ono što želi, a ne ono što mu je nametnuto.

Film ostavlja određenu gorčinu u ustima zbog počinjene nepravde te same tragedije, a čini se da strogoća i strah od loše budućnosti ipak uvijek pobjeđuju. No zadnja je scena ono što ovome filmu daje onaj završni zaokruženi stih, kao i u pjesmama.

Iako nekonvencionalan i prisan, Keating nije uspio doprijeti do svakog učenika, ali jest do onih do kojih je i trebao. Navedenom gestom, koju je predvodio – ni manje ni više – nego sramežljivi učenik, dječaci su odali počast i ispriku profesoru Keatingu. Gledatelje to ostavlja sa slamkom nade, Keating je i dalje ostao heroj ove priče. a to je za njega bila pobjeda, iako se čini da je na prvi pogled izgubio ovu bitku.