Po’ metra crijeva (Močvara): Metal ča diže iz mrtvih

Kada jadranski orci tripaju, izmaštava se fantazmagorično raspjevano kazalište o beštijama, štrigama i štrigunima Istre i Kvarnera gdje pastoralnu idilu potresaju izvanjski -izmi: historijski fašizam i suvremeni kapitalizam i turizam.

Da je sve nadrealno, iz vijugavih silueta dimne zavjese karikirano poskakuju monstruozni svirači istrapokalipse, a u paklu hrvatske birokracije i e-Građaninu iskopali smo im prave identitete: Č.R.U. (vokali), Šaman Šamanić (sopela, vokali, udaraljke, kljave i sintovi), Armageljon Espaljon (gitare, vokali), Aywar Groszgrock (gitare, vokali), DrOgan Keksburgh (vokali, bas gitara i bend monitoring) i Tomo Niprija (bubnjevi). Nisu ni nova imena, a nisu ni s tarot karata: ovdje su već dvadeset godina, ali iz podzemlja izlaze tek pred Treći svjetski rat.

Dok sam se vraćao pješke s koncerta s prvim sitnim satima nedjelje uspio sam od savske magle, uklizane u svoje rashlađeno korito, na orošeni ekran pun pukotina utipkati uzorke električnih signala koji će kasnije na tom osvijetljenom staklu napisati: banda bez usporedbe.

Vještoruki metalci kroz svoja četiri albuma i vizualni okvir scenskog nastupa mapiraju topografijom Sjevernoga Jadrana. Tako u njihovim demonskim štorijama odisejski plovimo oko Cresa i Krka, nasukavamo se na oštre heavy metal hridine gitara što usmjeravaju u labirinte furija, a ondje ne pjevaju sirene, nego jedinstveni hibrid; mutant sirene i orka – Čru.

Glasnogovornik grotesknog, ali veselog Vijeća metala vješto se zna vinuti u stratosferu glasom odakle se u bljesku običava srušiti u ponore zemlje koju razmiče režanjem, krikom i rikom, sve dok pripovijeda o “ljekovitom blatu” Čižića u kojem ćete svršiti ako ne poštujete život kakov je bija vajka.

Po’ metra crijeva u Močvaru se, kao jednom od posljednjih ovogodišnjih nastupa, vraćaju svega nekoliko tjedana nakon posljednjeg posjeta, ali samostalno i dobivaju priliku pokazati zašto su trenutno jedno od najzanimljivijih imena (alternativne) glazbene scene.

Usvirane iskusnjare u crno-bijelim nošnjama možda djeluju kao da su vragu ispali iz torbe, zajebanti iz horor-komedija, ali vještina i fluidnost sviranja, kao i sinkronicitet u zahtjevnim, prije svega, brzim metal dionicama potvrđuju njihovu pojedinačnu muzikalnost.

Kad se u sve to upletu sopile, kakve ste zadnji put čuli u regionalnim televizijskim reportažama devedesetih, na zvučnicima etnografskih muzeja ili, ako vam se posreći, kakvoj lokalnoj istarskoj ribarskoj fešti u unutrašnjosti poluotoka, onda znamo da u vremenu fuzija, sljubljivanja, miješanih brakova imamo autentičnu formu. Ma koliko god zazirao od riječi autentično…

Skandinavija nema Istru i Kvarner

Jesu li Po’ metra crijeva jedinstvena pojava u svijetu? Apsolutno nisu ako govorimo o zajednici modernoga žanra metala i folklornih praksi, pa smo tako već navikli na skandinavske ekvivalente Ensiferum, Finntroll, Korpiklaani i Turisas.

No Skandinavija nema Istru i Kvarner, nema mitove, legende, kulturni bestijarij ove jadranske regije, pa tako ni ovaj oblik miješane pizze čija je korica slatka, na mjestima gorka od pregorenosti od plamena u kojem se pekla, a nadjev joj je taljena povijest mikrokultura regije.

Metal bendovi često tako objedinjuju lokalni folklor, stvarajući svojevrsni žanr poznat odavno kao folk metal. Ovaj spoj u slučaju Po’ metra crijeva koristi bogatu tradiciju istarskog folklora, uključujući mitove, legende i lokalne priče kako bi očuvao kulturni identitet. Inovativnost i eksperimentiranje u glazbi omogućuju istraživanje kulturnoidentitetskih razina i povezanost s istarskim prirodnim krajobrazom.

Folk metal bendovi poput Ensiferuma, Finntrolla i Korpiklaanija često uključuju tradicionalne instrumente, usklađene s teškim gitarama, stvarajući zvuk koji odražava snagu prirode i ekspresivnost metala, ali s lokalnim motivima.

Ples mrtvaca

Gledati Po’ metra crijeva vizualna je aluzija na beramski „Ples mrtvaca”, samo s puno duhovitijom, prozračnijom i ironičnijom atmosferom. Njihovo ikonografsko poigravanje s ritualom prijelaza iz života u smrt manifestira se kroz motiv plesa Djeda Mrza, kao suvremenog prikaza čestih srednjovjekovnih motiva europske sakralne umjetnosti (gotike).

Ritual karakteriziraju scene u kojima živi likovi plešu s kosturima u povorci, simbolizirajući prijelaz iz života u smrt, a to dodatno potencira misteriozni serijski mesar Frane Iznutricosijek koji će se spustiti sa scenskog trona i zaći među živu publiku te ih karikirano ‘poklati’ kako bi se ona sjedinila s nemrtvim zborom furija imena PMC.

Smrt se promatra kao neizbježan ciklički dio ljudskog života, s dvojakim aspektom koji vodi čovjeka u nepoznate svjetove pakla, čistilišta ili raja. Za ljude srednjovjekovlja, umjetnička djela predstavljala su način čitanja biblijskih priča, oblikovanje prostora Crkve te odražavanje emotivne i duhovne veze između Crkve, vjere i puka. Danas, motiv smrti u folk metalu – i ča metalu kao trademarkom zaštićenoj inačici PMC – postaje početak crnohumornog putovanja iz smrti u novi život.

Metal je ča na MIK-u

Možda tako nije ni previše neobično da se svi elementi zazora za ćudoredne i dušobrižnike te (pop)kulturni elementi koje Po’ metra crijeva nosi sa sobom nađu na pozornici Melodija Istre i Jadrana (MIK) bez prevelikih kontroverzi tijekom izvedbe pjesme Metal je ča s aktualnog i sve rasprostranjenijeg „Boškarina IV”.

Jasno je da PMC ne diraju ni u čija uvjerenja, a da se u svojoj estetskoj maneštri od domaćih sastojaka u metalnome loncu itekako dobro zajebavaju. To su i prenijeli na sve brojniju publiku koju su u Zagrebu činili pristaše iz svih krajeva zemlje, mnogi od njih iz rodne im Rijeke, a svoju posvećenost pokazali su modnim izborima.

Ispunjenu je Močvaru dobrim dijelom poplavio i (stariji) merch benda čija ikonografija odgovara publikama različitih glazbenih ukusa, kao i generacija: moshali su srednjoškolci, studenti i ovi između milenijalaca i Gen X-ovaca.

U večeri dok su Pipsi u Saxu imali svoj grand finale koncertnoga maratona, milenijalska trap atrakcija Vojko V održavao spektakl u Domu sportova u kojem je pet godina sa zebnjom očekivan, pop-senzacija Eurosonga Joker Out nakrcao Tvornicu, natrpati Močvaru kao bend kojeg nitko nije htio od velikih izdavača znači da se napokon ubiru plodovi rada Po’ metra crijeva.

Ovaj zanat nije od jučer, talio se u istarskom i kvarnerskom podzemlju dvadeset godina i kulminirao je albumom „Boškarin IV” kao i dalje nenadmašnim izdanjem 2023. godine, pločom koju će poznavati svaki ljubitelj glazbe koji drži do sebe. Krstili su je pakleno na fešti od mladega vina (iako se u Močvari govorilo: biru daj) i pokazali ne samo zašto je „Boškarin IV” ponajbolji domaći album godine, nego i da bi ča mogao biti taj koji će vratiti publiku sve tišem metalu na domaćem terenu.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.