Dunja Knebl: “Gitara je najgenijalniji instrument kad želite pjevati, a nemate bend”

Dunja Knebl nam u srijedu 22. siječnja u Močvari priprema opušteno druženje uz etno glazbu. Na ovom glazbenom putovanju, pretežno sjevernim krajevima Hrvatske (Međimurja, Podravine, Slavonije, Turopolja…), društvo će joj praviti bend Kololira i Roko Margeta.

Dunja već dugo samozatajno svojim radom i predivnim glasom krasi našu scenu, zahvaljujući njoj brojne tradicionalne pjesme ponovno su opjevane i neće biti zaboravljene, no malo toga znate o ovoj skromnoj i multitalentiranoj glazbenici.

Pjeva otkad zna za sebe, a uz brojne kazališne aktivnosti, profesorica engleskog i ruskog jezika živjela je u Americi, Indoneziji i Rusiji te je tamo otkrivala folklorno blago. Putevi života su ju vratili u Zagreb, na čemu možemo biti vrlo zahvalni. S punim pravom možemo reći kako bez Dunje Knebl naša etno scena ne bi bila ista.

Dojam da ljudi premalo znaju o Dunji Knebl odlučila sam popraviti intervjuom kojim ćete ovu nevjerojatnu glazbenicu, ako već do sad niste, bolje upoznati. Prisjetit ćete se njenih pjesama i emotivnih izvedba, a etno glazbi s našeg područja posvetit ćete barem na tren malo više vremena.

Za početak jedno pitanje koje vas često pitaju. Što je potaklo i rasplamsalo vašu ljubav prema glazbi, pjevanju i gitari?

Ljubav prema glazbi postoji od kada pamtim – uvijek sam pjevušila i voljela slušati najrazličitiju glazbu. Voljela sam slušati kako su pjevali moji roditelji zajedno s rodbinom i prijateljima kad bi se našli za stolom. U vrijeme kad nije bilo medija kojima smo danas okruženi i od kojih ne možemo pobjeći, ljudi su se zabavljali sami, družeći se uz razgovor, šalu, pjevanje, sviranje. S deset godina sam pokušavala pjevati arije iz opera i opereta, zatim country (živjela sam u SAD-u), američki folk, pa indonezijske i ruske, i naravno, hrvatske narodne pjesme koje su svi znali i pjevali. Gitaru smo imali u kući pa sam počela prebirati po žicama. Gitara je najgenijalniji instrument kad želite pjevati, a nemate bend. S njom ste pokretni i samostalni. To mi se najviše svidjelo kad sam počela pjevati za širi auditorij – bilo je jednostavno, s gitarom sam sve mogla sama.

Zadivljujuće je kako ste tijekom godina ostali dosljedni u svom glazbenom izričaju, ne osvrćući se pritom na bilo kakve glazbene trendove. Osjećam da vam je odluka da se glazbom bavite kao “amater” donijela slobodu kojoj mnogi glazbenici teže.

Ovo pitanje ste jako lijepo formulirali i djelomično odgovorili na njega. Odluke sam morala donositi kad sam počela javno pjevati. Ovo što radim je tradicijska glazba, stare narodne pjesme na neki moj način. Bilo je puno najrazličitijih reakcija kad smo 1995. Lidija Bajuk, Legen i ja snimili album Ethno Ambient Live koji je postao jako „in“, riječ etno počela se sve više koristiti, a mi smo odjednom imali brojne nastupe po cijeloj Hrvatskoj. Danas to zvuči nevjerojatno, ali mnogi iz folklornog miljea napadali su nas jer pjevamo tradicijske pjesme uz pratnju gitare koja nije hrvatski tradicijski instrument, a Legen jer koristi ritam-mašinu za stvaranje ne-hrvatskih ritmova. Taj stav se, naravno, promijenio, pa su se ti isti ljudi koji se i danas bave folklorom upustili u eksperimentiranje s . U svijetu je najnormalnije da se tradicijska glazba reinterpretira smjenom generacija.

Za mene je frustrirajuće kad ti mnogi ljudi tumače što bi ti, zapravo, trebao raditi i kako, pa sam odlučila sama odrediti što mi je bitno u tom mojem bavljenju glazbenim nasljeđem. Od tada uvijek imam na umu zašto sam uopće „propjevala“ s 47 godina. Osnovni je razlog – da učinim sve kako se ne bi zaboravile narodne pjesme, često pohranjene u knjigama koje više nitko ne čita i ne koristi; da snimim što je moguće više pjesama koje nisu nikad snimljene – kako bi se mogle i čuti, te da širim saznanje o njima. Još je jedna odluka bitna – da melodije i riječi ostanu jednostavnima, prepoznatljivima, bez puno „ambalaže“, kako bi ih lako naučili svi koji to žele. Stoga je forma kod mene često krajnje jednostavna: glas + par akorda na gitari. Bitna je pjesma, – da je svatko može lako naučiti i reinterpretirati na svoj način.

Mnogo ste putovali i živjeli ste na drugim kontinentima, daleko od naše male Hrvatske. Koliko su ta putovanja utjecala na vašu ljubav prema domaćem folkloru?

Voljela sam slušati i pjevati najrazličitije pjesme, ali folklor me uvijek privlačio svojom neposrednošću i jednostavnošću koja krije duboke emocije. Nisam dijelila pjesme prema tome iz koje su zemlje, nego prema tome što one znače, na koji način su mene osobno dotakle. Postala sam pjevačica za veći auditorij u godinama kad su mnogi već na zalazu pjevačkih karijera jer sam otkrila da znam i pjevam više pjesama iz drugih zemalja nego iz svoje, a pojma nemam što uopće postoji u Hrvatskoj. „Otkrila“ sam brojne zbirke hrvatskih tradicijskih pjesama prvo iz Međimurja (u kojem nikada do tada nisam bila), a zatim iz drugih krajeva. Nisam mogla vjerovati da postoji tako veliki broj prekrasnih pjesama koje ne samo da nikad nisam čula, nego nisam ni znala da postoje.

Postepeno sam shvatila kako i danas postoji veliki broj pjesama koje nikad nisu snimljene. Ljudi su ih nekada pjevali i prenosili s koljena na koljena, etnomuzikolozi su ih zapisali, ali su tonule u zaborav jer je postepeno bio sve manji broj ljudi koji su ih znali – prevladale su neke nove pjesme, a stare su pale u zaborav.

U jednom od prijašnjih intervjua spomenuli ste kako su vas ganule pjesme iz zbirke međimurskog pjesnika i sakupljača narodnih pjesama, Florijana Andrašeca. Biste li mogli izdvojiti nekolicinu pjesama iz njegove zbirke, kojima se uvijek rado vraćate?

Najjače su me impresionirale pjesme koje su govorile o ratnim zbivanjima. To je bilo 1992.-1993. kad smo bili u ratu, kad smo trčali u skloništa na zvuk sirena i kad je bilo neizvjesno što će dalje biti. Pjesme koje su me tako impresionirale i dirnule govorile su o ratu i o osjećajima ljudi koji su bili zahvaćeni ratnim zbivanjima stotinjak godina ranije, no bile su tako univerzalne i svevremene da sam ih osjećala kao svoje, kao da govore o meni, o mojim osjećajima.

Jedna od tih pjesama je Došlo nam je vreme koju sam prepjevala na engleski jezik i pjevala je u Engleskoj i Njemačkoj gdje sam bila s mirovnom inicijativom „Srcem do mira“. Još uvijek rado pjevam pjesmu Ogledam se koju je obradila i grupa Legen te pjesmu Vulica.

S narodnim napjevima koje Hrvatske regije vam se najlakše povezati? Simpatizirate li folklor određene regije više od drugih?

Bez obzira na to što nisam iz Međimurja, pjesme iz tog dijela Hrvatske bliske su mi i lijepe, kao da sam ih nekad znala, kao da su na neki način moje. Još uvijek osjetim uzbuđenje kad „otkrijem“ neku pjesmu koju još nisam obradila, a drukčija je i posebna.

Imam osjećaj da jako malo naših mlađih generacija zna išta o svom folkloru. Kako zainteresirati i potaknuti mlađe generacije na istraživanje i održavanje narodnih pjesama na životu? Mislite li da bi se u školski program trebalo uvrstiti nešto sati učenja o hrvatskom folkloru?

Nažalost, to je općenita pojava u cijelome svijetu: uvijek je zanimljivije nešto što dolazi iz neke druge zemlje.

U današnjem obilju i poplavi informacija, teško je odabrati one „prave“. Trebalo bi usmjeriti pažnju na zanimljivosti iz toga područja kako bi se mlađi ljudi zainteresirali. To bi trebalo biti tako da sami sudjeluju na neki način. Znam da su takvim pristupom uspjeli zainteresirati mlade generacije u Poljskoj, Mađarskoj. U nekim mjestima je započeo trend odlaziti na tečajeve narodnih plesova, a zatim na večeri-plesnjake gdje sviraju tradicijsku glazbu na tradicijskim instrumentima, a ljudi (najčešće oni mlađi) plešu i zabavljaju se. Ne radi se o folkloru za pozornicu gdje jedni sviraju i pjevaju, a drugi sjede i slušaju/gledaju, nego svi sudjeluju i doprinose ugođaju.

Radionice tradicijskog pjevanja su, također, odličan način da se osjeti ljepota glazbe i prednost pjevanja s drugim ljudima uživo. Pri tome je dobro zadržati taj „amaterski“ odnos – pjeva se i svira radi vlastitog odnosa prema glazbi i vlastitog zadovoljstva, bez opterećenja da nešto mora biti dobro i po nekakvim fiksnim pravilima.

Pratite li domaću glazbenu scenu? Ako da, možete li izdvojiti neka od imena čiju glazbu rado slušate?

Volim slušati kantautorice i kantautore. To su Nina Romić, Ivana Picek, Sara Renar, Irena Žilić, Tomislav Zorić (Nevjerni Tomo), J.R August i drugi. Naravno, etno scenu: Kries, Cinkuše, Lidiju Bajuk, Kazan, Afion, a volim i neke alternativne izvođač kao što su: Cura i Dečko, Šumovi protiv valova, Šumski, Lizards Exist. Mislim da imamo nevjerojatno veliki broj jako kvalitetnih mladih bendova i muzičara koji ne dolaze do izražaja; možda najviše stoga što ih ignoriraju jaki mediji.

Prošle godine objavili ste album “Svilarica svilu prede” u suradnji s najmlađim članom Kololire, Rokom Margetom. Album je uvršten na Transglobal World Music Chart, jednu od najprestižnijih svjetskih lista etno glazbe, ali u domaćim medijima, po mom mišljenju, nije dobio pažnju koju zaslužuje. Etno glazba jest premalo zastupljena i ne promovira ju se dovoljno iako događanja u Zagrebu ima, kao da nismo svjesni blaga koje se skriva pred našim očima i ušima. Mislite li da će se situacija po tom pitanju promijeniti?

Nažalost, zakoračili smo u svijet kapitalizma gdje je najvažniji novac, pa je najmanje zanimljivo ono što ne donosi profit. Također, na cijeni je blještavilo i lažni sjaj, ambalaža a ne proizvod, stvari se mjere i ocjenjuju prema broju lajkova (koji mogu biti lažno napumpani), sve je brzinski i ljudi „nemaju vremena“ da nešto poslušaju ako nemaju informaciju sa strane o „uspješnosti“ proizvoda, odnosno da je dobro (što god to značilo). U Zagrebu su u raznim klubovima gostovale najveće strane zvijezde iz područja etno glazbe, a da je na koncert došlo jedva par desetina ljudi. Ako nije u Dvorani Lisinskog, to često za širu publiku znači da je manje vrijedno.

Još malo o albumu “Svilarica svilu prede”. Ono što je mene oduševilo su aranžmani pjesama obogaćeni brojnim egzotičnim instrumentima. Kako je došlo do suradnje s Rokom Margetom? Koje sve egzotične instrumente možemo čuti na albumu?

Roko je najmlađi član mojeg benda Kololire i po starosti, i po stažu s nama. Odmah me oduševio talentom i sposobnošću da se momentalno uklopi i svira s nama pjesme koje nikad nije čuo, i to na vrlo različitim instrumentima. Iako on za sebe kaže da je prvenstveno bubnjar, broj instrumenata na kojima uspješno svira impozantan je. Na albumu se mogu čuti: indijski harmonij, ukulele, kalimba, sansula, swarmandal, tanpura, tapan, frame drum, različite egzotične frule i frulice, od indonezijske do irske, te najrazličitije sitne perkusije/šuškalice.

Do suradnje s Rokom došlo je kad sam pozvana na ETNOFEST u Subotici – da predstavim svoj album “33 balade”. Hrvoje Nikšić (producent albuma i izvođač) nije mogao ići sa mnom, pa sam pozvala Roka. U rekordnom vremenu smo pripremili skoro dvadeset pjesama. Naravno, nakon ETNOFEST-a pomislila sam kako bi bilo zanimljivo snimiti album samo s Rokom i njegovim brojnim instrumentima. Bilo je pravo zadovoljstvo raditi s njim jer smo se odlično razumijevali kod dogovora kako bi pjesme trebale zvučati, a u tome nam je savršeno pomagao kod snimanja albuma Hrvoje Nikšić, snimatelj i producent s kojim surađujem više od deset godina.

Sasvim slučajno sam prije nekoliko dana naletjela na stare fotografije Zagreba, one iz doba djetinjstva mojih roditelja, i požalila što ga ne poznajem kao takvog. I sama svjedočim tome kako se grad mijenja pred mojim očima i kako nestaju neka mjesta na kojima sam stvarala uspomene. Što najviše pamtite iz doba “starog” i nekog drugačijeg Zagreba?

Sve je prolazno, sve se mijenja i to je tako od pamtivijeka. Nekad nam se to sviđa, a često – ne. Žalim za dijelovima grada gdje je bilo više zelenila, kao što su, na primjer, Draškovićeva ulica i Cvjetni. U Draškovićevoj je posađeno drveće, ali to neće nikad biti kao nekada kad su krošnje bile guste i stvarale po ljeti divnu hladovinu. Zatim, nešto što uopće ne primjećujemo jer je to postalo normalno i kod nas i u svijetu: ogromna količina automobila je svakodnevni i najčešći „pejsaž“. Parkirani automobili „gutaju“ ulice i mjesta gdje nikako ne spadaju, na primjer na Gornjem gradu.

Došli smo do zadnjeg pitanja, ovo je pitanje koje volim postaviti svakom svom sugovorniku. Koja je najranija uspomena vezana uz glazbu, a koje se možete sjetiti?

To su već ranije spomenuta druženja uz glazbu kad su moji roditelji i svi ostali pjevali zajedno sjedeći oko stola. Neki su svirali (gitaru, harmoniku, bajs), pričale su se šale, svi su bili odlično raspoloženi, trajalo je satima, duboko u noć…

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.