Eurofilm: 10.000 KM – Krv, znoj i suze tehno-romanse
Još prije 90 godina, u vrijeme kada je J.L. Baird javno predstavio prototip snimljenih silueta u pokretu, rekao bih, pradjeda suvremenih LCD i HD televizora, ni u najluđim snovima nitko nije mogao pretpostaviti koliko će ta intrigantna stvarčica zaprijetiti iskonskim elementima civilizacije remećenjem prirodnog tijeka ljudske interakcije. Sada je 2015. godina. Čak je i taj čudesan izum postao staromodan. Svjedočimo nezaustavljivom tornadu moderne tehnologije – visoko funkcionalni mobiteli, laptopi, računala, tableti, koji nam nude najvažniji element koji paradoksalno zanemaruju – povezivanje.
Briljantan uvodni kadar španjolskog redatelja Carlosa Marques-Marceta, koji traje 23 minute, daje nam intiman uvid u spomenutu povezanost bez svih tih modernih čudesa. Alex (Natalia Tena) i Sergi (David Verdaguer) su mladi par iz Barcelone čija intenzivna i uska vizija zadovoljstva ne dopušta uplitanje stranih tijela. Nakon jutarnjeg seksa, raspravljaju o bebi koja će, prema Sergiju, izaći na drugačiji način od uobičajenog. Ustaju i potom peru zube te se usput zaigrano mlate ručnicima dok im kipi voda spremna spojiti svoje teksture sa zrncima kave. Neprekinuti kadar završava e-mailom, tim demonskim sjemenom koji, kao i prirodna katastrofa, može banuti nenadano i duboko poremetiti životnu crtu.
Alex mu obznani kako je dobila ponudu za stažiranje u Los Angelesu na godinu dana, nakon čega se ime filma materijaliziralo na ekranu sugerirajući kilometražu koja će ih držati razdvojenima u dosljedno vrijeme. Ono što slijedi je čista jednostavnost – muškarac i žena koji nastoje održati osobnu vezu koja je stavljena na ispit. Nakon što se Alex pojavi u svojem osunčanom, IKEA-inim materijalima ispunjenom stanu, postaje jasno kako su oni jedini likovi u 10.000 km. Kroz neko vrijeme, njihova iskra uspijeva ostati netaknutom; on njoj pokazuje kako skuhati omiljeni ručak preko Skypea, dok mu ona u međuvremenu šalje sve fotografije koje je zabilježila u toj sunčanoj saveznoj državi. Isprva, ona ne izlazi mnogo te se najveći dio vremena zadržava u interijeru komunicirajući s njim. Sergi joj predloži kako bi trebala steći nove prijatelje te pokušati zabaviti u odmoru od posla. Alex prihvati njegov savjet, a Sergi, vođen onim izrazom ‘pazi što ćeš poželjeti, možda će ti se to i ostvariti‘, postane paranoičan nakon, s njezine strane, sve rjeđe interakcije.
Ono po čemu se ovaj film uspješno otkida od većine modernih rom-com naslova jesu redateljeva spretna rješenja što se tiče erotičnih scena. Ovdje te scene nisu u službi lažne i izopačene gradacije njihove intimnosti, već doprinose razumijevanju njihovog odnosa hendikepiranog zbog udaljenosti. Naravno, neminovna je pojava cyberseksa, sesije koja biva isprana hladnom vodom, što zbog manjka strasti, što zbog apsurdnog oslanjanja na tehnologiju kako bi zadovoljili svoje potrebe. Osim što su takve scene izvrsna dramaturška i narativna solucija, također služe delikatnom pucanju njihovog ružičastog balona pod težinom situacije. Metaforički gledano, postoji li išta duhom siromašnije od muškarca koji, očajno pokušavajući zadržati svoju djevojku, pleše s laptopom u ruci na pjesmu Nothing Matters When We’re Dancing?
No, veza i dalje slabi. Kako intimna, tako i ona virtualna (česti zamrznuti ekrani pri razgovoru preko Skypea). Usprkos minimalizmu kod ovakvog prikaza dvočlane dinamike, Tena i Verdaguer u tih 99 minuta izrazito profesionalno i vješto materijaliziraju tehnologijom obavijene probleme u vezi. Prije su u svađi zalupili jedno drugome vratima, a sad to plačući čine stiskanjem tipki ili zatvaranjem laptopa. Njihova raspoloženja više nisu pod međusobnim utjecajem, a ekrani video chata postaju kontrasti. Ona je sretna nakon uspješno obavljenog posla i alkoholom natopljene večeri s društvom – on je obeshrabren gubitkom posla te u mraku ispija pivo dok, kao kakav voajer, gleda njezine fotografije na Facebooku i profile novostečenih prijatelja.
Teško je za povjerovati da redatelj i suscenarist Marques-Marcet ima samo 32 godine, jer mu je vještina poigravanja s yinom i yangom moderne intimne veze kao u kakvog starosjedioca sa sveznajućim trećim okom koje posjeduje sve najsitnije detalje suvremene romanse. Kroz lepezu vizualnog kontinuiteta, ovaj Španjolac, za kojeg će se sigurno čuti i šire, od prvog do posljednjeg kadra odiše inteligencijom i strateškom kontrolom. Protagonisti su mu se odužili na najbolji mogući način sjajnim glumačkim izvedbama koje suptilno ogoljuju manama ispunjenu modernu interakciju. Nikakva pikselizirana lica i video poruke ne mogu nadomjestiti one osnovne elemente prirode čovjeka – razgovor licem u lice uz poneki dodir. Kvragu, ljudi smo.