Eurofilm: Kyss Mig
Ako je suditi po švedskoj kinematografiji, predrasuda da su Šveđani hladni daleko je od istine. Ne samo da kinematografija ovog naroda vješto prikazuje prirodu ljudske naravi, već pri tome ne podliježe patetici, koju često viđamo u nekim drugim kinematografijama. Čak se ni u romantičnim filmovima likovi ne romantiziraju u tolikoj mjeri da djeluju umjetno. Odličan je primjer toga drama Kyss Mig, redateljice Alexandre Therese Keining, koja osvaja Breakthrough Award na AFI festivalu 2011. godine.
U središtu radnje nalazi se arhitektica Mia (Ruth Vega Fernandez), koja sa svojim zaručnikom Timom (Joakim Nätterqvist) odlazi proslaviti očev 60. rođendan i zaruke s Elisabeth (Lena Endre), gdje upoznaje Elisabethinu kćer Fridu (Liv Mjönes). Zaintrigirana je njome, no isprva dobivamo dojam da joj također nije nimalo simpatična. Već u ovim prvim scenama očito je da likovi nisu jednodimenzionalni, nego ljudi s dobrim i lošim stranama, u nekim trenucima odvažni, u drugima pak nesigurni. Tako na samoj rođendanskoj zabavi Mijin otac Lasse (Krister Henriksson) drži zdravicu, zahvaljuje ljudima koji su došli, ali i priznaje im da je nervozan, na što mu gosti odgovaraju odobravajućim osmijehom olakšavajući mu daljni govor. Prizor nimalo neuobičajen i izrađen tako da i sami možemo suosjećati s njegovom nervozom.
Mia želi provesti što više vremena nasamo s ocem te joj on obećava da će priliku za to imati na otoku. Mia i Frida zapute se na otok gdje ih čeka Elisabeth, ali na Mijino veliko razočaranje Lasse nije došao. Kako ovo nije bio prvi put da se nije držao dogovora, jasno je da nije veoma pouzdan. Budući da je Mia tek upoznala Elisabeth i Fridu, u njihovu se društvu ne osjeća potpuno ugodno, a nedolazak oca samo je produbio nelagodu. Iako uznemirena, daje si priliku upoznati ove dvije žene.
Fridu je, doduše, imala prilike bar djelomično upoznati tijekom vožnje do otoka, a njihov je razgovor prožet ozbiljnim primjedbama Mije i ironičnim odgovorima Fride, no na kraju se čini da su se ipak našle na istoj valnoj duljini. Zanimljivo je za uočiti kako cijela ova obitelj, unatoč povremenim razmiricama, nalazi užitak u čaši vina u toplo predvečerje. Mia u njemu uživa toliko da jednom prilikom na otoku odnosi čašu sa sobom, što Elisabeth vidi kao dobru priliku da se Frida i ona upoznaju, stoga Frida odlazi i nudi Miji još vina te je vodi kroz šumu kako bi joj pokazala prizor u kojemu sama očito često uživa. No mi ne dobivamo priliku uživati u prizoru jer Mia već u sljedećem trenutku poljubi Fridu. Čitav njihov odnos toliko se brzo razvio da se gledatelji ne stignu ni pripremiti. Za razliku od uobičajenih filmova gdje se priča razvija tako da sve vodi k poljupcu, zanimljivo je primijetiti da je ovdje poljubac motiv iz kojeg će se film razviti.
Kako je i za očekivati, ovo će u Miji pokrenuti lavinu osjećaja, pogotovo zato što će na otoku i spavati s Fridom. Po povratku između ovih dviju žena nastaje nelagoda baš zato što Miju tu čeka zaručnik, a Frida ne zna što očekivati od svega što se dogodilo. Komična scena u kojoj se Frida očajnički pokušava ispričati s večere žaleći se na mučninu zbog pojedenog vebaba (vegetarijanski kebab) uvelike pridonosi šarmu filma, ali je i vjerodostojan prikaz nespretnih izlika kakvima se služimo pokušavajući izbjeći neugodne situacije, pritom upadajući u još neugodnije. Sam čin jedenja, bilo da se radi o ručku ili večeri, pojavljuje se nekoliko puta u filmu i svaki se put za stolom osjeća težina emocija i dijaloga nekih likova. Jednom prilikom zajednički ručak Elisabeth i Lassea prekinut je njihovom prepirkom, u kojoj Lasse nerado sudjeluje, smatrajući da će stvari doći na svoje ako se o njima ne bude razgovaralo, a neugodnost dijaloga koja nastaje u ovom prizoru bit će nelagodna i gledateljima.
Fridina majka Elisabeth draga je žena koja je prihvatila svoju kćer onakvom kakva jest i pokušava budućem suprugu dati do znanja koliko je važno da i on prihvati svoju kćer. U tom trenutku shvaća da nije sigurna za kakvu se to osobu planira udati, no poslije vidimo da je Lasse ipak zreo i spreman prihvatiti nešto s čime se možda i ne slaže te shvaća da mu je iznad svega važna sreća njegove kćeri.
Mia, kao i Elisabeth, promišlja o braku s Timom i spoznaje da su se ponad svega odlučili vjenčati jer su to svi od njih i očekivali nakon 7 godina veze. Tim, pak, za njenu nevjeru saznaje sam vidjevši je s Fridom te ju ogorčen i tužan tjera iz stana. U međuvremenu Frida napušta grad uvjerena da od njenog i Mijinog odnosa neće biti ništa i želeći si dati vremena da sve to preboli. Mia žali zbog svoje nesigurnosti i vremena koje joj je trebalo da odluči što zapravo želi te odlazi u Barcelonu potražiti Fridu. Tek u ovom dijelu preispitat ćemo vjerojatnost ostvarivanja takve situacije jer ne samo da je pronalazi, već je i prepoznaje sleđa i to s velike udaljenosti, što možda i nije za očekivati u ovolikom gradu.
Malo kojem filmu uspijeva puno toga pokriti u kratkom vremenu istovremeno donoseći mnoštvo likova koji su priča za sebe, prožeti mnoštvom karakteristika i ponekad definirani neočekivanim odlukama. Zbog toga, ali i zbog činjenice da obrađuje temu homoseksualnosti o kojoj mnogi još uvijek s mnoštvom negativnih emocija ili nerado govore, ovaj je romantični film odličan i ni po čemu uobičajen.
