novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Eurofilm: O manipulaciji identiteta i ”čistokrvnom” rasizmu (”Play”, R. Östlund)

Foto: youtube.com/screenshot
Vrijeme čitanja: 3 minute

Znate kako kažu: ako nešto funkcionira, drži se toga. Nakon što je Michael Haneke, zvani ”imam-jednu-jedinu-poziciju-kamere-za-jedan-dan-snimanja”, na osnovu toga izgradio čitavu karijeru, mnogi su europski filmaši preuzeli takav minimalistički i strpljivi pristup koji zahtijeva veliku dozu tehničke vještine i osjećaja za kadar. Upravo na osnovu preuzimanja ponekih komponenti tog prepoznatljivog stila, švedski je redatelj Ruben Östlund postao jedno od razvikanijih imena europske kinematografije.

Prije sjajnog filma Force Majeure, Östlund je svoju kontroverznu dramu Play otvorio totalom šoping centra u Goteborgu, unutar kojeg se nalaze dvije skupine dječaka. U jednoj se skupini nalaze dva mala bijelca koja nakon obavljene kupnje raspravljaju o tome koliko im je novaca još ostalo. Druga se skupina sastoji od petorice starijih dječaka afričkog podrijetla, koji pripremaju rutinsku, funkcionalnu muljažu: jedan od njih će prići dječacima i upitati mogu li mu pokazati mobitel koji, naravno, izgleda potpuno isto kao onaj koji je navodno ukraden od jednog dječaka iz te skupine. Mali to poriče jer je dobio mobitel od svojih roditelja, ali svejedno se osjeća krivim. Klik – zamka je uspješno aktivirana.

Foto: tumblr.com
Foto: tumblr.com

Zašto je uopće bitno napomenuti etničko podrijetlo dječaka i njihovu boju kože? Naime, crni su dječaci savršeno svjesni svoje boje kože i tu činjenicu iskorištavaju do maksimalnih mogućih razmjera. Ne samo da znaju da njihovim vršnjacima nije ugodno susresti se s djecom imigranata, nego su i sigurni da dječaci neće pozvati starije u pomoć, upravo zbog srama proizašlog iz (ne)opravdanog straha. Njihove sadističke igrice sežu puno dalje od samog pljačkanja – tjeraju dječake da rade sklekove kako bi im vratili njihove stvari, vuku ih po javnim prijevozima te usputno zadirkuju putnike koji im se, zbog raznih kulturno-političkih razloga, ne smiju suprotstaviti. Njihovo grupno ponašanje jest izrazito problematično, no to ne znači da je svaki od njih robotizirani jednodimenzionalni član bande. Potvrda toga je i scena u kojoj Kevin, jedan od članova bande, kaže istraumatiziranom dječaku da je sam kriv za novonastalu situaciju jer pokazuje mobitel petorici crnih momaka. Ta je scena zapravo jedina u kojoj se čuje riječ ”crno/a”.

Östlundovo inzistiranje na zaobilaženju korištenja takvih ”teških” riječi je gorući problem s kojim se bori paralizirano švedsko društvo opsjednuto političkom korektnošću. Stoga i nastaje tišina u busu kada mladići zlostavljaju dječake jer ako netko reagira protiv njih automatski postaje rasist. Naravno, to jest dio većeg problema zvanog difuzija odgovornosti, ali kada ste svjedok maltretiranja i gledate si u cipele pritom misleći ”netko će drugi pomoći”, situacija postaje problematičnija kada su nasilnici upravo oni koje društvo svim silama želi zaštititi. Spomenuta je paraliza vidljiva i pri kraju filma kada nastaje konfrontacija između mladog crnog člana bande i oca jednog od opljačkanih dječaka. Liberalno nastrojeni prolaznici nisu svjesni situacije i automatski staju u obranu jadnog dječaka kojeg je napao zadrti, ksenofobni bijelac.

Foto: youtube.com/screenshot
Foto: youtube.com/screenshot

Ovakav izbor pokretnih fotografija naišao je na salve kritike od strane lijevih političkih opcija u Švedskoj, koje su film u startu proglasile rasističkim, a Östlunda prikrivenim ksenofobom. Stoga i ne čudi činjenica da su redatelja na premijeri filma u Cannesu direktno upitali je li on rasist. Provokativan narativ nije došao direktno iz njegove glave. U jednom je intervjuu napomenuo da je preko novina otkrio pljačke sličnog uzorka koje su se dogodile u Švedskoj te je odlučio pročitati sudske izvještaje i upoznati sve sudionike tih događaja. Preuzeo je istinit događaj i smjestio ga u kompleksni kontekst suvremene Švedske kojoj je vitalno potreban jedan ovakav kontroverzan materijal koji propitkuje temeljne ideje heterogenog društva koje nepripremljeno forsira ideju homogenosti.

Bez imalo manipulacija kamerom, Play je izrazito zanimljiv komad fikcije kojeg ne treba gledati samo kroz prizmu rasne međuigre i klasnih podjela, već i kroz način na koji će grupa ljudi prihvatiti društvene uloge koje i ne moraju nužno bacati pozitivno svjetlo na njih. Bitno je zaštititi se, biti prihvaćen, čak i preuzeti kontrolu nad drugima istovremeno prihvaćajući uloge koje su im dane. Bez obzira na to, pojedinci će se zakačiti za ono što njima odgovara. Uostalom, intelektualci i ljubitelji filma bi se u jednakoj mjeri zgražali da je situacija obrnuta – petorica bijelih dječaka koji shematskim prijevarama pljačkaju mlade crnce. Tako da, gospodine Östlund, što god snimili, rasist ste.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari