Eurofilm: Žanrovska delicija bez ijedne kapi krvi (”El Orfanato”, J. A. Bayona)
Moram priznati da, što sam stariji, u sve manjoj mjeri uživam u horor filmovima. Ljubav prema tom žanru i kvaliteta uradaka smještenih u isti postali su proporcionalni. Nema to veze s prerastanjem, već s činjenicom da se izrodila nova vrsta hororaca koji su isključivo orijentirani na mladu, nezahtjevnu publiku, pritom se uvelike oslanjajući na ono što se vidi. Među hrpom smeća (The Human Centipede, Hostel..), pojavi se i ono nevidljivo, prepuno insinuacija koje ne vrište s ekrana: OVO JE STRAŠNO! OVO TE TREBA PREPLAŠITI!
Kada jeza nije formirana u obliku obmane, svašta se može postići. To je uspjelo španjolskom redatelju Juanu Antoniu Bayoni, koji je 2004. naletio na zanimljiv scenarij Sergija Sancheza. S ciljem da ga provede u punokrvno djelo, zamolio je dugogodišnjeg prijatelja Guillerma del Tora da producira film te udvostruči budžet. Otisci del Tora itekako su vidljivi, ponajviše onaj koji dokazuje da je priča strašnija ako smo svjesni konteksta u kojem je ona odigrana. U uvodnoj sekvenci, mlada se Laura (Belen Rueda) pozdravlja s ostalom djecom iz sirotišta nakon što dozna da ju je posvojio mladi bračni par. Potom, skačemo 30 godina unaprijed. Laura se, zajedno s mužem i sinom Simonom, useljava u isto, davno napušteno sirotište, s namjerom da ga pretvori u dom za hendikepirane mališane. Simon tvrdi da se u kući skriva još jedno dijete, što Laura okarakterizira kao uobičajenu dječju psihološku fazu u kojoj stvaraju zamišljene prijatelje. Ipak, stvar postaje kompleksnija kada Simon počne proizvoditi crteže koji jezivo nalikuju njezinim sjećanjem vezanim uz sirotište.
Bayona ne posjeduje nikakve nadnaravne filmske trikove. Jednostavnu je priču o duhovima, uz pomoć svog mentora, bogato nadogradio vještim radom kamere te upotrebom nelagodnih zvukova koji bi svaku prostoriju pretvorili u jezivi kolaž izboden učmalim atmosferičnim iglama. Toj negativnoj energiji doprinosi i sjajna Ruedina glumačka izvedba čiji je emocionalni kolaps obavijen borbom s duhovima prošlosti, ali i sadašnjosti. Stare su i kreštave, dotrajale stepenice sirotišta zamijenili jednako glasni zvukovi nesretne djece, pritom sugerirajući da se prije 30 godina, upravo na tom mjestu, dogodilo nešto gnjusno i žalosno.
Kad su sile jednako jake, povijest će se ponoviti. Pa tako i Simon nestaje nakon zabave pod maskama, nakon čega se El Orfanato suptilno pretvara u nimalo zabavnu igru skrivača. Nakon što svaka racionalna misao naleti na nepremostivu prepreku, očajna majka zatraži pomoć Aurore (Geraldine Chaplin), paranormalne istražiteljice čija je meditativna i smirena narav kontrast Laurinoj pomahnitaloj i uznemirenoj energiji. Majčina je ljubav prema djetetu najsnažnija moguća sila, ali kada je u vrtlogu događaja koji su izvan ljudskog razuma, nastupa osjećaj melankolije koji nadglasava svaki jezivi element.
Upravo je to najveća odlika ovog filma – nije toliko shocker, koliko je avantura u nepoznato, puna tjeskobe i anksioznosti. Ta je avantura, usudim se reći, namjerno usmjerena prema onima s manjkom pažnje s ciljem eliminacije. Nakon što je pokus obavljen, ostatak ostaje sjediti u intimnom mjestu u kojem, u jednakoj mjeri, levitiraju simpatija prema likovima, ali i jeza uzrokovana praćenjem njihove nesreće. Jeftini trikovi, koji su prisutni u većini modernih američkih horor-proljeva, ne postoje. No, vjerojatno će ih biti u remakeu koji se sprema. Nije li to krasno?
