Istaknuto
13.11.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Borba za singl tjedna može početi jer donosimo novu rundu glazbenih noviteta za koje možete glasati te nekoliko stranih preporuka za slušanje.

09.11.2019.

Vrijeme čitanja: 4 minute Fraktura, kao i svake godine, donosi zanimljive naslove od kojih se mnogi nađu na našim policama.

Knjige

“Evanđelje po Barabi” (J. Mlakić): Iz perspektive antipoda

04.11.2019. Marija Anušić
Vrijeme čitanja: 3 minute

Biblijske priče inspiracija su piscima od pamtivijeka, a dobar dio književne povijesti barata upravo najvećim dijelom obradama biblijskih predložaka.

Tu ne moramo ići dalje od naših prostora prisjetimo li se Marulićeve “Judite”, “Davidijade” ili “Herodijade” Nikolice Bunića. Jedna od poznatijih obrada Novog zavjeta jamačno je ona u djelu “Majstor i Margarita” Mihaila Bulgakova. Mudro je tamo ukomponirana u suvremenu Moskvu kao radnja romana stanovitoga Majstora, i to romana o Ješui ha-Nocriju, istorijskom Isusu, i njegovom dolasku pred Poncija Pilata, gdje su obojica prikazani bez mitologizacije, kao dva čovjeka od krvi i mesa.

Upravo taj roman u romanu odzvanjao mi je u glavi tijekom čitanja Mlakićeva “Evanđelja po Barabi”. Usudila bih se reći da to nije slučajnost jer već na prvim stranicama knjige, točnije, na prvoj stranici, nailazimo upravo na Bulgakovljev citat iz “Majstora”. Cijeli taj koloplet asocijacija postaje još jasniji ako se prisjetimo da se Mlakić poigrava imenom upravo tog romana uzimajući ga i preoblikujući u naslovu svog krimića “Majstorović i Margarita” (koji mi je idući na popisu za čitanje). Iz svega toga vidimo da postoji određena autorova fascinacija Bulgakovom i da ju vrlo rado pretače u svoja djela, što meni osobno ni malo ne smeta. Čak je i scena u “Evanđelju po Barabi” u kojoj se susreću Isus i Pilat pomalo slična onoj iz Majstora. Tu bismo intertekstualnu intervenciju mogli shvatiti i kao stanoviti hommage Bulgakovu i njegovu romanu.

I barabe i Nazarećani su ljudi od krvi i mesa

Vratimo se ipak na “Evanđelje po Barabi”. Baraba je, na što sam se morala podsjetiti malom pretragom, onaj koji je oslobođen umjesto Isusa, time zauvijek ocrnjen u kršćanskoj vizuri svijeta. Njegovo ime je čak ušlo u kolokvijalni govor i poopćilo se označavajući osobu grubu, bez manira, čovjeka kriminalca: barabu. Mlakić uzima njegov lik i priča Isusov život upravo kroz Barabina usta. Baraba kao pripovjedač ovdje je neprestano svjestan čitatelja i ne otkriva ništa o sebi, odnosno, otkriva vrlo malo. Pripovijedanje teče lako, nije oteščalo namjerom da se približi izvornom diskurzu, i za to sam beskrajno zahvalna. Također sam zahvalna na manjku pretencioznosti koja često isklizne autorima koji obrađuju teme velike poput lika Isusa Krista. Ovdje, na ovim stranicama, Isus je izmučena duša koja se, kao i svi, boji smrti i patnje.

Pripovjedač nije išao toliko daleko da negira Nazarećaninova (tako se na Isusa referira kroz cijeli roman) čuda ili pokušava čitatelju podvaliti priču o samo još jednom mistiku, čovjeku od krvi i mesa kakvi smo svi mi. Ne, Nazarećanin i ovdje jest pretvarao vodu u vino, ozdravljao bolesne i uskrsavao mrtve. Ono što ovaj roman izdvaja od drugih interpretacija Krista i njegova djelovanja je progovaranje o iskrivljavanju onoga što je on sam naučavao. Nekako je moralo doći do toga da se u ime najmiroljubivijeg čovjeka ubija na način koji poznajemo danas. Rušenje hrama koje se u romanu spominje moglo bi simbolizirati rušenje i urušavanje onog unutarnjeg hrama u ljudima, onog o kojem je Krist i propovijedao, jer odabrali smo onu drugu stranu, što se u našem svijetu iz priloženoga i vidi.

Hram se uvijek iznova urušava

Josip Mlakić izvrstan je pripovjedač i to će vas kroz ovaj roman provesti lako i “bez ogrebotine”, ali ne očekujte dramu, veliki zaplet i epifaniju. Ova se verzija priče o Kristu, o Nazarećaninu, uvelike bazira na svojevrsnoj analizi apostola i atmosfere koja je u to vrijeme vladala. Bilo je to vrijeme raznoraznih mistika, kad je bilo teško odijeliti varalicu i šarlatana od prave stvari, ali jedna stvar je ostala ista, a to je želja za novcem, za vlašću i moći. I upravo zbog tih nepromjenjivih želja hram nije mogao opstati.

Čovjeku bude nerijetko pomalo teško čitati još jednu interpretaciju ove priče, ali nakon nekog vremena jezik i ritam pripovijedanja uvuku vas duboko u svoju klopku. U današnje vrijeme kada se pomalo napuštaju klasične teme, kada se (barem domaća) književnost uglavnom vrti oko kakve nostalgije, trauma i britkoga jezika, jedan ovakav roman dolazi kao osvježenje. Kao da je došao iz nekog drugog vremena. Ta izjava vrijedi i na više razina s obzirom na to da Evanđelje ima sve potrebno za to da postane klasik: tema nije prolazna i ne plovi niz vjetar trenutno aktualnih struja. Zato će i ostati pomalo nezamijećen i neće ga se razvlačiti po fesjbucima, ali će ostati. Mogla bih zazvučati pomalo konzervativno ili čangrizavo, ali zvjezdani status rijetko sjaji dovoljno dugo, dok bi Baraba mogao malo po malo blagim svjetlom obasjavati mnoge čitalačke generacije.

(Visited 70 times, 5 visits today)
Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari