Festival svjetske književnosti odao počast Danilu Kišu
Kao što to obično biva na hrvatskoj kulturnoj sceni, obljetnice su idealni trenutak da se prisjetimo važnih umjetnika. Iako inače nisam poklonik takve prakse, posljednja panel diskusija ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti kojom je obilježeno 25 godina od smrti Danila Kiša opravdala je svoj cilj, a to je podsjećanje na opus tog velikog pisca o kojem se u Hrvatskoj i danas mnogo govori, ali za kojeg i postoji veliki interes.
Diskusiju je moderirao Zvonko Kovač, profesor s odsjeka za južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a u njoj su sudjelovali Aleš Debeljak, Miljenko Jergović i Igor Štiks. Svi sudionici izrazili su svoje divljenje prema velikom broju posjetitelja tribine, odnosno interesu koji za djelo Danila Kiša i danas postoji u Zagrebu. Od svih diskusija koje sam posjetio na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti, sinoćnji razgovor o Danilu Kišu bio je najbolje strukturiran jer ga je moderator podijelio u tri djela. Prvi je bio posvećen osobnim uspomenama sudionika vezanim uz 1989. godinu i samog Danila Kiša. Sam moderator tako se prisjetio diplomskih radova koji su se pisali na teme vezane uz Danila Kiša, Miljenko Jergović svoje fascinacije Kišem koju naziva dječačkom i elementarnom jer nikad nije studirao književnost za razliku od Aleša Debeljaka, koji je tih godina pisao predgovor Enciklopediji mrtvih te čitao samog Kiša, ali i mnogo znanstvene literature o Kišu.
Igor Štiks je 1989. imao 12 godina, ali tvrdi da se sjeća spominjanja imena Danila Kiša i njegovih knjiga na policama kućnih biblioteka obiteljskih prijatelja. Štiks se prisjetio i prve Kiševe knjige koju je pročitao i s kojom se identificirao, Ranih jada, a tek kasnije otkrio je Grobnicu za Borisa Davidoviča i Enciklopediju mrtvih, za koje tvrdi da ih nije mogao čitati na toj jednostavnoj razini identificiranja. Ističe i kako u Zagrebu postoji određen broj poklonika Kiša, što su potvrdile i ankete koje su izašle u Vijencu 90-ih, a u kojima se Kiš ovisno o generaciji koja je bila ispitivana uvijek nalazio među tri najznačajnija književnika.
Sljedeća tema koje su se dotakli jest ona o razlici u terminologiji između postjugoslavenskih književnosti i književnosti koje se pišu na prostorima bivše Jugoslavije. U prvu jednosložno smještaju književnike i djela koja, kako kaže Debeljak, evociraju i evaluiraju zajedničku književnu tradiciju i kulturnu baštinu te se svjesno fokusiraju na zajedničke prostore, dok u drugu stavljaju one koji se prisilno žele odrediti nacionalnom kategorijom. Zvonko Kovač kao moderator istaknuo je kako Kiš u postjugoslavenskoj književnosti ima kultni status, ali i izrazio žaljenje zbog toga što je Kiš izostavljen u školskim programima, baš kao i mnoštvo drugih srpskih pisaca.
Debeljak se posvetio usporedbi rada trojice velikih književnika – Miroslava Krleže, Ive Andrića i Danila Kiša. Dok je Andrić bio blisko vezan uz državni aparat kao diplomat, a Krleža uz hrvatski nacionalni projekt, Danilo Kiš nije bio vezan niti uz jedno niti uz drugo, već je bio jaka individua te je spajao različite kulturne i civilizacijske krugove u svojoj književnosti. Jergović se na raspravu o postjugoslavenskoj književnosti nadovezao tvrdnjom kako se o tom terminu ne govori na hrvatskom, srpskom ili slovenskom, već samo u stranoj literaturi i na stranim jezicima.
I nakon toga je krenulo nizbrdo. Miljenko Jergović zauzeo je svoj svima nam znani stav Pisca i Mislioca koji je apsolutni autoritet kad je u pitanju književnost te za početak prozvao mlađe poklonike Kiša kojima odriče pravo da ispravno čitaju i tumače Kiša te izjavio kako u postmodernom svijetu svatko može imati svoje mišljenje o svemu, što je klasičan stav pripadnika starije generacije prema novom, dekadentnom svijetu. U sličnom se tonu nastavilo i nakon što je Igor Štiks izjavio kako Kiš nije imao potpuno jasno artikulirane političke stavove, što je Jergović odlučio pobiti prvom prilikom. Kao nepristrani promatrač koji se sam nikad ne bi upustio u takvu raspravu, mogu samo prenijeti kako je Jergović svoje stavove iznio bez ikakvih argumenata kao apsolutnu istinu, zanemarivši mogućnost da je netko možda na drugi način protumačio neko djelo. Ta se rasprava pomalo nepotrebno otegnula, a Štiks ju je dplomatski zaključio izjavom da je polemika o Kiševom djelu dobrodošla i kako ona pokazuje koliki je njegov značaj.
Naposljetku, iz publike se za riječ javio Predrag Matvejević koji je osobno prijateljevao s Kišem, pa se prisjetio načina na koji je Kiš radio na tekstu, njegovih susreta s Krležom s kojim je pričao isključivo mađarski i osjećao duhovnu povezanost te njegovog samrtnog straha od nacionalizma koji se tih godina budio u Jugoslaviji. Šteta što sam Matvejević nije bio pozvan da sudjeluje u ovoj diskusiji jer vjerujem da bi imao mnogo toga za reći i o samoj književnosti, ali i mnogo ovakvih sentimentalnih crtica. Nadajmo se da ovo nije posljednja tribina o Danilu Kišu i da ćemo uskoro opet imati priliku razgovarati o njegovom književnom radu koji je definitivno značajan i u okvirima hrvatske, postjugoslavenske, ali i svjetske književnosti.
