novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Filmski vremeplov: Legendarni filmski modernist svjetskog ugleda (Vatroslav Mimica)

Foto: facebook.com/Klick.ba
Vrijeme čitanja: 5 minute

Nezahvalno je pisati o velikim imenima određene umjetnosti jer se unaprijed zna kako se neće moći sve obuhvatiti, analizirati, pojasniti ili vrednovati. Ali upravo zato i usprkos tome treba pisati, kako bi se doprinijelo jednoj priči koja se nastoji uokviriti, a nikad ne uspijeva. Tako je to s velikim imenima, a Vatroslav Mimica gigantsko je ime hrvatskog igranog i animiranog filma, prvo ime kada se govori o domaćim modernistima, uvijek intrigantan, inovativan i originalan. Biografsku faktografiju najbolje je preskočiti ili samo spomenuti kako bi ga se moglo smjestiti u prostorno – vremenski okvir. Rođen je daleke 1923. godine u Omišu, upisao je medicinu koju nije diplomirao na fakultetu, već u partizanskim bolnicama, na terenu. Ova biografska crtica koja odaje specifično iskustvo i pojašnjava senzibilitet za ljudsku patnju kristalizirat će se u njegovim filmovima tijekom cijele karijere.

Bez filmskih škola i adekvatne literature Mimica je učio filmski zanat analizirajući režijske i dramaturške postupke Wylera, Kurosawe, Forda i drugih velikih imena filmskog svijeta. Njihovi filmovi generaciji samoukih redatelja bili su uzor, udžbenik i mentor preko kojih su razvijali stil i senzibilitet. No po pitanju forme, tematike i pristupa, Mimica je lutao poput protagonista iz svojih modernističkih ostvarenja plodnog razdoblja šezdesetih godina. Debitirao je igranim filmom U oluji, a onda se okrenuo animiranom u sklopu Zagrebačke škole animiranog filma. Naravno, kao u svemu, pristup i u ovoj formi mu je bio inovativan i u opipljivoj suprotnosti s modernim tokovima, radeći odmak od stila kojeg je afirmirao legendarni Walt Disney. Najpoznatiji animirani filmovi iz tog razdoblja su Strašilo i Samac. Značajke animiranih filmova tematski su srodne filmovima koje je radio šezdesetih godina kad se vratio igranoj formi. Mijenjajući vrste, forme i žanrove ostajao je dosljedan ideji koju je provlačio kroz sva ostvarenja svoje duge i bogate karijere.

Foto: thegameofart.tumblr.com
Foto: thegameofart.tumblr.com

Šezdesetih godina prekida s animiranim filmovima, vraća se igranima i ostvaruje znamenitu neformalnu trilogiju Prometej s otoka Viševice, Ponedjeljak ili utorak i Kaja, ubit ću te. U njima se zrcali modernistički pristup primjetan i kod raznih eminentnih imena europskog filma. Protagonisti tih filmova u pravilu su neprilagođeni pojedinci koji se ne uklapaju u svakodnevicu i savijaju se pod teretom osobnih i kolektivnih problema koji ih tište. To se odnosi na vizionara, povratnika na otok iz filma Prometej s otoka Viševice, novinara Marka Požgara kojeg pratimo kroz jedan dan njegovog života u filmu toka svijesti Ponedjeljak ili utorak, (dok mu se san, želje, sjećanja i traume miješaju sa stvarnošću, a podsvijest ključa) i kroz sudbinu ljudi u malom i mirnom dalmatinskom gradiću kojem se lice i narav mijenja pojavom crnokošuljaša u filmu Kaja, ubit ću te. Pogrešno bi bilo promatrati otuđenost Mimičinih likova bez poveznice s dehumanizirajućim točkama stvarnog života i ljudske povijesti koje su utjecale na cijelu generaciju umjetnika koja je svjedočila razarajućem efektu atomske bombe, Holokaustu i drugim užasima režiranim od ljudske ruke, koje su zaslužne za gubitak vjere u ljudski razum i dobrotu.

Mimica je sjajno prikazao upliv tih stravičnih slika u (pod)svijest čovječanstva i način na koji ih svatko mora sebi objasniti, s njima se nositi, dijeleći odgovornost kao pripadnik ljudske rase ako ih prepusti zaboravu koji bi bio „strašniji od samih logora“ kako to kaže lik Pavla Vuisića u filmu Ponedjeljak ili utorak. Te slike upliću se u tok svijesti i miješaju s osobnim mislima novinara Požgara u centralnom filmu Mimičine trilogije. Gljiva nuklearne bombe, scene holokausta i rata kao kolektivne točke potopa čovječanstva nadovezuju se i prelijevaju na osobne traume glavnog lika produbljujući mrak njegove osobne tjeskobe, otuđenosti i bespomoćnosti. Pasivnost i bezizražajnost glavnog lika gotovo je jeziva, ona kao da tiho vrišti da smo to svi mi uhvaćeni u jednoj velikoj paukovoj mreži zla.

Foto: yumenoyuna.tumblr.com
Foto: yumenoyuna.tumblr.com

Kaja, ubit ću te briljantan je film i možda ključna točka Mimičinog opusa u kojem do kulminacije dolaze njegove glavne tematske preokupacije i filmski postupci. Mimica tu koristi, kao i u prethodna dva filma, fragmentarnu strukturu, diskontinuitet montaže, a priču spaja neravnomjerno, po nepredvidljivom slijedu asocijacija, uz prisutnu igru boja te naglašeno korištenje simbolike. U jednoj prilici Mimica je ispričao kako mu je film pohvalio i veliki talijanski scenarist Tonino Guerra poželjevši ga pokazati velikom Felliniju. Ne bi bilo pretjerano reći da u filmu Amarcord postoje otisci koji podsjećaju na Mimičine. To je još vidljivije kod nekih domaćih autora, u prvom redu Lordana Zafranovića kojeg nije krasila suptilnost karakteristična za Vatroslava Mimicu, već prije raskošnost i groteska. Ovaj film neobičnog stila podijelio je publiku i  kritiku. Domaća publika dočekala ga je na nož dobivši sadržaj koji nije lako dekodirati i spojiti u cjelinu. S druge strane, Kaja, ubit ću te dobio je velike inozemne pohvale i nagrade. O njemu su pisani eseji, opsežne, mahom pozitivne, kritike, a domaću revalorizaciju doživio je nešto kasnije s nekom novom publikom otvorenom za drugačiji filmski pristup i promišljanje, pa je na taj način Kaja prošla test vremena, djelujući originalno, inovativno čak i danas. Nažalost i aktualno.

Foto: facebook.com/croatielavoici
Foto: facebook.com/croatielavoici

Filmom Događaj iz 1969. godine Mimica je napustio modernistički pristup koji mu je bio zaštitni znak i uhvatio se onog klasičnog. U tom filmu očit je njegov maestralni rad s glumcima, vidljiv u trokutu Pavle Vuisić, Boris Dvornik i Fabijan Šovagović. Mimica je tu pokazao da ima sposobnost naći u glumcima karakteristike koje su uglavnom stajale skrivene i izlazile iz domene njihovih uobičajenih uloga. To se u prvom redu odnosi na Borisa Dvornika kojem je pronašao mračnu stranu koju je ovaj punokrvni Dalmatinac brižno krio pod šarmantnom maskom. Događaj se najvećim dijelom odvija u šumi poput one iz koje je Mimica izašao u svojim partizanskim danima i krenuo se baviti filmom. Priroda ga je vidljivo fascinirala, pa je to vidljivo i u filmovima Seljačka buna 1573, te njegovom posljednjem, Banović Strahinja kojim Mimica zatvara svoj golemi autorski krug. Ipak, dominantna crta u ovim filmovima je činjenica da je lokalne priče digao na međunarodnu razinu, pa je Seljačka buna bliža Kurosawi nego Šenoi.

Foto: iguyugo.tumblr.com
Foto: iguyugo.tumblr.com

1981. godine s Banović Strahinjom Mimica je zatvorio svoje umjetničko putovanje na koje sada s ponosom može gledati. To je u prvom redu tako jer je bio usmjeren na svjetsku filmsku scenu ne mareći za prolazna traženja publike i komercijalnu dimenziju filmske industrije. Uporan, inovativan i originalan ostvario je zavidan opus u igranom i animiranom filmu progovorivši o izgubljenom čovjeku koji želi napredovati i živjeti u miru unatoč osobnom i kolektivnom teretu kojeg nosi na leđima, koji bi htio ostati moralno odgovorna i napredna osobnost unatoč posvemašnoj deindividualizaciji najočitijoj u ratu i uništenju. Mimica se držao filma smatrajući da tako može donijeti kreativnu vatru i suočiti čovjeka s njegovom prirodom i situacijom u kojoj se nalazi. S takvom autorskom snagom i originalnošću sve osporavateljske strelice koje su ga godinama ciljale otišle su u prazno. Vatroslav Mimica ostao je veliko ime domaćeg filma kojem se treba vraćati. Njegovi filmovi i danas mnogo toga govore, možda i više nego prije.

Be social

Komentari