Filmski vremeplov: Uspomena na zvjezdani sjaj filmske kritike (R. Ebert)

Književna, glazbena ili filmska kritika u svojoj najvećoj snazi diktirala je ukus publike, uzdizala ili potkopavala naslove te tako posredno utjecala na karijere umjetnika. Nekada nije bilo toliko kritičara kao danas, ali su imena bila zvučnija i imali su, baš zbog toga, odgovorniju i važniju funkciju. Put do gledatelja je zbog tehnoloških ograničenja bio teži, a u vremenima slabije obaviještenosti, povjerenje u kritičare bilo je od veće važnosti. Takav kontekst iznjedrio je određene pojedince koji su se elokvencijom i kvalitetom kritičarskih uvida isticali. Ponekad su se izdvajali iz gomile neobičnim stavom, nekonvencionalnim ponašanjem i izgledom, ali da bi bili primijećeni, morali su imati faktor koji bi natjerao čitatelja ili gledatelja da ih s interesom uvijek iznova poprati. Neki su učestalim pojavljivanjem na televiziji, ogromnim brojem tekstova i izvrsnom rječitošću izrasli u zvijezde filmske kritike. Jedan od najpoznatijih među njima je američki filmski kritičar Roger Ebert, prvi filmski kritičar nagrađen Pulitzerom.

Priča o Rogeru Ebertu prvenstveno je priča o velikom filmskom kritičaru, o ulozi filmske kritike koju (ni)je danas zadržala, ali i životu koji kao da je sam po sebi filmska priča. Poznavajući sklonost ka obrađivanju zanimljivih biopica od strane Hollywooda, za očekivati je da će ovaj život prepunjen tekstovima, razmišljanjima, patnjom i ljubavlju, dobiti svoju filmsku verziju prije ili kasnije. Do tada, onaj koga zanima interesantni život ovog velikana filmske kritike ima prilike upoznati se s njim preko sjajnog dokumentarca Life Itself, koji dokumentirajući posljednje Ebertove dane nagrižene okrutnom bolešću, paralelno oživljava najuzbudljivije trenutke njegove duge karijere. Ebertov kritičarski stil bio je specifičan. Uveo je neobično ocjenjivanje filmova s maksimalnom ocjenom od četiri zvjezdice, ali i pristup kritici koji je ponekad bio klasična kritika, a ponekad eksperimentalna, pišući iz zamišljene perspektive jednog od glumaca filma ili u nekom drugom obliku, rušeći pritom okvire koje je kritika prije njega postavila. Ipak, važno je naglasiti kako priča o Ebertu nije priča o uspjehu  preko noći, već ona o predanom novinarstvu jednog marljivog radoholičara koji na putu k uspjehu nije preskakao stepenice, već je prvo postao afirmirano novinarsko ime, čije je pisanje s vremenom sve više cvjetova počelo puštati u sferu filmske kritike. Onaj koji radi na duge staze gradi kulu koja ga nadživljuje i koja nakon smrti predstavlja njegov zagrobni život, ali i bazu za sve filmofile, kritičare i mlade novinare koji joj se vraćaju u potrazi za inspiracijom, mišljenjem ili savjetom.

Njegova priča, priča je o radnoj etici osobe koja se vježbom toliko izvještila da joj je za gotovu filmsku kritiku bilo dovoljno trideset minuta. Kako ističe, pogledao je desetak tisuća filmova, te napisao nekoliko tisuća kritika. Vrijeme tjera pojedinca da zaboravi loše filmove i nespretno pisane uratke, ali ono kvalitetno ostaje u istoj memorijskoj ladici s najvažnijim trenutcima života i obogaćuje nas na iskustvenoj razini. Zatim se Roger Ebert nakon dugog vremena pisanja pojavio na televiziji u društvu filmskog kritičara Georgea Siskela. Ovaj legendarni par u televizijskom je programu diskutirao filmove, analizirao ih, iznosio mišljenja, ocjenjivao, i što je najvažnije: podizao zaljubljenost i informiranost prema sedmoj umjetnosti. Promišljajući o ovakvom tipu emisije osjeća se nedostatak takve obrazovno-zabavno-informativne forme ne samo na domaćem terenu, u domaćem televizijskom programu, nego i na široj razini. To nipošto ne znači da velikih filmskih imena danas nema, nego da za takvu jednu emisiju očito nema sluha, pa se komentiranje o filmu često vodi u društvu komentatora opće prakse, dok je sam film sveden na perifernu temu određene emisije.

Ideja o emisiji u kojoj se govori isključivo o filmu i u kojoj gostuju značajne ličnosti iz svijeta filma na domaćem terenu nije novost, iako je vjerojatno uspomena na nju isparila iz kolektivnog sjećanja smjenom generacija. Ovom prilikom je potrebno starije generacije podsjetiti, a nove upoznati s emisijom 3,2,1…kreni! koja je na hrvatskoj televiziji emitirana od 1977. do 1983. godine, a u to je vrijeme glasila kao jedna od najboljih filmskih emisija, ugostivši eminentna imena poput: Orsona Wellesa, Wernera Herzoga, Catherine Deneuve, Françoisa Truffauta te Claudea Chabrola. Kako bi samo danas dobro došla jedna ovakva emisija koja bi popratila novije filmske trendove, te približila moderna kretanja u filmu gledateljima kojima je unatoč internetu teško sve pohvatati, napraviti izbor između dobrih naslova i onih lošijih koji se vješto kriju iza dobre medijske maske.

Preko lika i djela Rogera Eberta moguće je analizirati evoluciju filmske kritike, njen sadašnji izgled i budući razvoj. Reagirajući na pesimistične glasine o tome kako je došao kraj filmske kritike, Ebert je zdušno odbacio takva predviđanja smatrajući kako zapravo dolazi vrijeme njene renesanse. Uloga kritičara ne mora nužno biti ona kakvu javnost i većina uglavnom percipira. Uz kritiku čitatelji mogu zavoljeti film i razviti mišljenje kada im kritičarski uvidi pomognu da formuliraju, verbaliziraju i kontekstualiziraju ono što su do tada samo naslutili u pojedinom filmu. Tako informirani gledatelji mogu participirati u punom smislu na svima dostupnom „javnog trgu“, kako je Ebert nazvao kritiku, smatrajući da fokus uvijek mora biti na razgovoru. Danas je to moguće više nego ikad, jer tehnološkim dostignućima svaki gledatelj može pripremiti teren informirajući se o filmu i čitajući gomilu kritika napisanih o nekom filmu iz raznih uglova. Također, odnedavno postoji i sve više teoretičara koji filmu pristupaju s filozofske strane analizirajući ga iz raznih perspektiva, od psihoanalitičke do društvene, s naglaskom na fabulu, stil, utjecaj ili ekonomske čimbenike. Sjajan primjer je i filozofski celebrity Slavoj Žižek koji je velik dio prvog gostovanja na Filozofskom teatru posvetio filmu, a uz to je snimio dva filma u kojima analizira velik broj filmskih klasika. Svi ovi pristupi stvaraju plodno tlo za raznovrsne filmske analize od kojih je filmska kritika samo jedna. Zato ovakvim analizama treba naći mjesta u tisku i na televiziji, pa da plodovi stoljetnog filmskog stabla budu dostupni najširoj publici. Bila bi to budućnost kakvu je zamišljao Roger Ebert.