“Five Easy Pieces” (Festival svjetskog kazališta): Mali izvođači i velike teme
Izvedbom predstave “Five Easy Pieces” (Pet lakih komada) u HNK u Zagrebu otvoren je ovogodišnji Festival svjetskog kazališta koji već tradicionalno tijekom rujna zagrebačkoj publici donosi najbolje od svjetskog kazališta. Iako su se ove godine na repertoaru našle tek tri predstave, kontroverzna predstava ove subote pokazala je da je moto ovog festivala sasvim sigurno kvaliteta ispred kvantitete. Redatelj predstave je Milo Rau, sociolog, novinar i svjetski poznati švicarski redatelj, učenik slavnih sociologa i mislilaca Pierrea Bourdieua i Tzvetana Todorova.
Najavljivana kao šokantna i uznemirujuća, ova je predstava i premašila očekivanja. U njenom tematskom središtu stoji slučaj Belgijanca Marca Dutrouxa, doživotno osuđenog pedofila, otmičara i ubojice djece. Otevši i zatočivši šest i ubivši četiri djevojčice između osam i 13 godina starosti, Dutroux je osamdesetih godina monstruoznim zločinima, pri kojima je zakazala i belgijska policija, zapanjio i prestravio čitavu Belgiju te se prometnuo u zao mit i tabu temu belgijske današnjice.
Tijekom predstave podijeljene u pet jednostavnih glumačkih vježbi, koje zazivaju Brechtove Lehrstücke, izvođači utjelovljuju različite likove, osvjetljavajući sadržaj s raznih kuteva. Tako saznajemo o Marcovom ocu Viktoru, sagledavamo policijsku perspektivu, slušamo pismo roditeljima preživjele djevojčice Sabine, suosjećamo s roditeljima ubijene djevojčice Julie. Cijela predstava dopunjena je filmskim medijem i neposrednim snimkama u crno-bijeloj fotografiji koje gledamo na platnu.
Iznimno neuobičajen i neočekivan kazališni postupak angažman je osmero djece između osam i 14 godina starosti čija je dob i karakter u potpunom raskoraku s tematikom predstave. U tome se jasno vidi rauovska estetika autentičnog kazališta, karakterističnog po okrutnom bombardiranju realnošću koju najbolje prenose naturščici. Surovost tematike osuđenog pedofila ubojice te činjenica da su svi intervjui zapravo povijesne činjenice, razrahljena je humorističnim momentima (pri kojima se u gledatelju javlja neki čudan osjećaj sukoba, krivnje) koje donose djeca glumci.
Lakšem probavljanju sadržaja doprinose i autoreferencijalni elementi pa je tako nastanak predstave prikazan otvoreno, poput audicije u uvodnom dijelu, uputa izvođačima i prekida igranja casting directora Petera ili pak korištenjem pomagala za plakanje u obliku stika. Pedagoškim, izvođačima prilagođenim pristupom, sjajno se dozira tema ponajprije za djecu, a potom i za gledatelja. Pojednostavljenim i do srži ogoljenim diskursom, lako shvatljivim djeci, posve se precizno i čvrsto napada problematika iz raznih kuteva, pritom ne zalazeći u banalnosti.
S jedne strane, kroz prikaz Dutrouxovog života, dobivamo i nelinearni, politički nabijen pregled belgijske povijesti, od proglašenja neovisnosti belgijskog Konga 1960. godine do “bijelog marša”, masovnog prosvjeda protiv Dutrouxa 1996. godine. S druge pak strane svjedočimo glumačkom razvoju izvođača koji uz odrasle glumce na platnu igraju poprilično teške scene, propitujući velike teme poput smrti ili slobode.
Rauova redateljska estetika izvire u sociološkom pristupu materiji te se iz nje lako mogu iščitati snažni brehtijanski utjecaji. On smatra da su adaptacije klasika smrt kazališta, a svaka njegova predstava svojevrsni je rezultat istraživanja najčešće po cijelo društvo traumatičnih i tabu događaja. Rauovo kazalište nema ambiciju dočaravanja iluzije zbilje, ne računa na emocionalnu ucjenu i ne želi da izgubite osjećaj za stvarnost – ono okrutno želi u vama izazvati uznemirenost i nagnati vas da razmislite o svojoj okolini i društvu. Iako ne smjera na emocije, uz neobičnu dinamiku u kojoj se izmjenjuju smijeh i nijemost, tijekom i nakon “Five Easy Pieces” osjećat ćete se kao krpena lutka kojom u tom trenutku upravlja netko drugi.
