novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

“Ono što nedostaje” (ZKM): Kartografija otuđenja

[Ono što nedostaje] Foto: www.zekaem.hr
Vrijeme čitanja: 3 minute

Posljednja premijera Zagrebačkoga kazališta mladih u 2017. godini izvedena je 16. prosinca. Praizvedbu drame “Ono što nedostaje” etabliranog pjesnika, romanopisca, dramatičara i scenarista Tomislava Zajeca režirala je bosanskohercegovačka redateljica Selma Spahić. Dvorana Polanec neobično je (opravdano) sužena, a ogoljena duguljasta scena u obliku pravokutnika po podu i na zidovima obložena je bijelim sterilnim pločicama koje izazivaju dojam bolnice ili mentalne ustanove. Lijeva strana pozornice blago je uzdignuta u svrhu uprizorenja alegorije koja prožima cijelu sadržajnu liniju predstave – Mount Everest, simbol otuđenja, ali i slobode.

Radnja prati živote dviju sestara, Žene (Katarina Bistrović Darvaš) i Mlađe žene (Nataša Dangubić) koje je pred tridesetak godina ostavila majka Katja (Doris Šarić Kukuljica) kako bi otišla na Mt. Everest. Dok s jedne strane gledamo nošenje Mlađe žene s majčinom smrti u bolnici, usporedno pratimo probleme s kojima se nosi rastrzana obitelj Žene – Muškarac (Zoran Čubrilo) ju je ostavio, a šesnaestogodišnji sin David (Adrian Pezdirc) je homoseksualac i uslijed nerazumijevanja na koje nailazi kod kuće okreće se Humanitarcu (Frano Mašković) čiji je život s Djevojkom (Milica Manojlović) lažno ulickan, a koji ga naposljetku siluje.

Čitavu narativnu liniju komentira prisutnost Ikebane (Dora Polić Vitez) koja usporenim pokretima brisanja pločica kod gledatelja izaziva jezu. Trepavice i obrve svih likova bjelkaste su kao da su posute injem, čime se podvlači sveprisutnost Everesta koji ih nijemo obavija. Svi su oni rastrgani između dvije strane bivanja i međusobno otuđeni unutar napetih odnosa, a jedini likovi koji su odlučili ostvariti vlastitu individualnost (indikativno, jedini koji nose vlastito ime) nisu izbjegli posljedice životnih odabira – Katja se nosi s činjenicom da je ostavila svoje dvije kćeri, a David svoje prvo seksualno istraživanje plaća silovanjem i samoubojstvom koje je, za razliku od drame, u samoj izvedbi označeno vrlo suptilno.

Foto: www.zekaem.hr

Redateljica se poigrava imitacijom filmskih postupaka. Upareno s konfuznom i potresno glasnom glazbom nalik na buku, naglo gašenje i paljenje svjetla otvara novu scenu, čime se izaziva dojam montaže sadržaja, svojevrsnog eksperimentalnog kadriranja koje očuđuje kontekst kazališnog uprizorenja. U izvedbi veliki naglasak nosi i pokret – na samom početku Katja svoj monolog prati grčevitim trzavim plesom koji funkcionira kao uvod u priču o bolnim odabirima i njihovim posljedicama, već spomenute usporene kretnje Ikebane služe kao svojevrsni komentar na radnju, Davidovo ljepljivo povlačenje po zidu i podu sugerira emocionalno i mentalno utapanje…

Snaga kolektivnog

Izrazito su snažne i začudne kolektivne scene koje dominiraju pri kraju predstave, poput puzanja, glasnog trčanja ili pak zajedničkog lomljenja ledene sante svih likova dok nose narančaste bunde. Kolektivne scene mogli bismo čitati kao njihovu (našu) težnju da pomire dvije strane u sebi, ljubav i mrak, te uspiju u veranju k vlastitom najvišem vrhu, vlastitom oslobođenom otuđenju ili otuđenom oslobođenju.

Za razliku od zaista brojnih predstava koje se neopravdano razbacuju golotinjom i provokativnim scenama, one su ovdje itekako opravdani momenti koji u suglasju s uskom dvoranom izazivaju osjećaj invazije u intimno, pri čemu se namjerno izaziva neugoda kod gledatelja. Nezaobilazno je spomenuti i eksplicitne erotske homoseksualne scene između Davida i Humanitarca oko kojih vješto istkani kontekst otežava zadržavanje i najokorjelijih štitova predrasuda. Takvi su prizori nužno subverzivni i danas zaista potrebni našem kazalištu i društvu.

Čitavu predstavu moglo bi se okarakterizirati kao iznenađenje na hrvatskoj kazališnoj sceni. Nastoji se isplesti fina mreža obiteljskih odnosa oko srži koja nedostaje, pametno raspolažući sa svim kazališnim sredstvima koja su postavljena u međusobni dijalog i sveukupno izrazito doprinose cijelom rezultatu. “Ono što nedostaje” jedna je od rijetkih predstava koja je uspjela uprizoriti nešto svima poznato, opća i specifična mjesta problematike obiteljskih odnosa bez trunke patetike, tankoćutno rišući ono čega nema sa svime što ga okružuje.

Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari