Foto – Žanrovi: Film ceste
Film ceste, kako bi se to najlakše i najbrže objasnilo, jest film u kojem se radnja pretežito događa za vrijeme nekog putovanja.
Naravno, najčešće na cesti ili u nekim egzotičnim i udaljenim krajevima. No, budući da je film ceste kao žanr nastao i faktički se etablirao i oblikovao u Americi – uglavnom ispada da najpoznatiji i kultni filmovi ceste bivaju odigravani na nekim zapuštenim cestama Zapada SAD-a, među prerijama, pustinjama i daleko od blještavih svjetala New Yorka ili Los Angelesa…
Povijest i definicija
Podosta opskuran, rijedak, i što je najvažnije – vrlo težak i zahtjevan za snimanje, film ceste je žanr koji nerijetko biva prevelik izazov za brojne nominalno velike i odlične režisere, kao što je i (pre)često jako slabo atraktivan i željen kod publike. Vezano za to, činjenica je i da je dobar, ali ono zaista dobar film ceste, izuzetno teško osmisliti i snimiti, budući da je manevarski prostor scenaristima, kao i svima drugima koji moraju osmisliti dobru priču, uglavnom jako sužen, s obzirom da se radnja žanra mora događati na nekom putovanju i/ili nekoj cesti.
Ipak, unatoč tomu, kao i svim drugim preprekama koje sputavaju mnoge da se uopće bace u koštac s ovim, ako ne najtežim onda zasigurno jednim od težih žanrova, svijet filma znao je “izbaciti” prava remek-djela i zaista kultne filmove koji spadaju u ovaj žanr. Međutim, čini se kako je to bilo u puno manje slučajeva, nego što se znao dogoditi – debakl.
Poboljšane definicije i povijesti radi, treba napomenuti kako sama ideja žanra filma ceste vuče još u najdavnije davnine. U doba velikih grčkih pisaca i pjesnika, a potom i srednjovjekovnih pisaca i usmenih predavača epova. Kao što su, primjerice, Vergilije ili Homer pisali svoja ponajbolja djela o junacima koji putuju i na tim svojim putovanjima doživljavaju razne promjene, poteškoće, preispitivanja vlastitih stavova i mišljenja, formiranja osobnosti i sl., primjerice u Eneidi ili Odiseji, tako su i kasniji srednjovjekovni pisci u svojim epovima imali likove junaka sa sličnim obilježjima, poput Rolanda ili Cida. A isto tako su kasniji filmofili i filmaši snimali filmove ceste – o junacima koji se tijekom radnje mijenjaju, preispituju se, suočavaju se sa svojim najvećim strahovima i spoznaju neke nove, dotad nepoznate životne istine i tajne.
Struktura i stereotipi
Kao što je i taj segment ono što “pod mus” jedan film ceste mora zadovoljiti, tako je i njegov ishod uglavnom ukalupljen. Ne isti i ne sličan, ali se iz brojnih završetaka mnogih filmova ovoga žanra može pronaći nekoliko “stereotipa”. Primjerice, kao film koji uglavnom prati jednog, dvojicu ili grupu likova, uglavnom se oni nalaze u nekoj “herojskoj potrazi” ili misiji te se tijekom radnje obavezno mijenjaju te završavaju u filmu kao bolji ili lošiji ljudi.
Bez obzira što se film ceste formirao, a i nastao, u Americi u vrijeme Drugog svjetskog rata, a posebno mjesto u povijesti Sedme umjetnosti dobio poslije velikog sukoba, dakle otprilike 60-ih godina prošlog stoljeća, radnje, završeci i “modus operandi” likova uglavnom je bivao i ostao isti. Samo s drugačijim temama i nadogradnjom svih segmenata filma u “Moderni film ceste”. Međutim, nakon procvata u doba automobila, film ceste je kasnije zamro, što zbog pomanjkanja ideja, što zbog razvijanja drugih, financijski isplativijih žanrova koji i danas sve više ovladavaju publikom, ali i zbog mnoštva drugih produkcijskih i tehničkih razloga.
S obzirom na to, s vremenom se film ceste počeo gubiti s velikih i malih ekrana, budući da su teme uglavnom, zbog velikog broja faktora koji moraju biti zadovoljeni da bi neki film mogao biti svrstan pod žanr filma ceste, bile iscrpljene i “već viđene”. Zbog toga, film ceste se negdje 80-ih godina prošlog stoljeća smjestio u još jednu svoju povijesno važnu ulogu – podžanr.
Stoga od tada pa i do danas kada je sve to i mnogo izraženije, nego što je bio slučaj u doba kada film nije toliko poznavao riječ “komercijalizacija” ili “kapitalizam” i “neoliberalizam”, film ceste postaje podžanr koji daje posebnu notu, ugođaj, ali i što je najvažnije – vrijednost nekom filmu. Obično su to drame ili trileri koji i najuspješnije prolaze kod publike kada budu stopljeni s filmom ceste, međutim, znao se ovaj žanr miješati s mnogo drugih – pa čak i s komedijom, zbog čega je nastao “Glup i gluplji” (Dumb & Dumber), jedan od najeklatantnijih primjera komedije i filma ceste u jednom.
Još jedno važno obilježje filma ceste, pogotovo s obzirom na mijenjanje lika kojeg se u filmu prati, jest svojevrsna epizodna struktura. Koju uglavnom imaju svi raniji i kompliciraniji filmski žanrovi. Jer, s obzirom na brojne uspone i padove i lika i radnje u filmovima, kompleksnost događaja, različite ishode postavljenih prepreka – uglavnom likovi i radnja prolaze kroz određene epizode svladavanja svojih problema s kojima se bore.
Zbog svega toga, filmovi ceste gotovo uvijek završavaju na način trijumfa glavnih likova – dakle povratak kući riješenih problema, mudriji i iskusniji ili dolazak na željeno odredište. Ili na način da se putovanje nastavlja unedogled, što na neki način ostavlja otvoreni kraj i priliku gledatelju da sam sebi stvori željen zaključak filma (kao i u brojnim romanima). Ili, posljednje od četiri tipična kraja, tako da na koncu svega protagonisti budu ubijeni, odnosno njihova borba bude neuspješna, nikad i uzaludna.
Filmčine i Glumčine
Za razliku od brojnih drugih filmskih žanrova, film ceste i nema nekog predstavnika, “svog” glumca koji se uvijek pojavljuje kao protagonist u tim filmovima, kao što je primjerice Adam Sandler vječiti priglupi golf-dječak koji postane pametan i plemenit, Sean William Scott nasilni party-kreten, Chazz Palminteri ili Danny Trejo uglavnom vječiti negativci ili pak Arnie “komandos/robot” Schwarzenegger, ili uvijek ljupka i nevina, ali dosadna Katherine Heigl. Kristen Stewart da i ne spominjem…
Ipak, nevezano za to, film ceste je tijekom godina iznjedrio mnoštvo kultnih filmova. U prvom redu, kao filmovi koji su definirali taj žanr i dali mu oblik, to su Easy Rider Petera Fonde s Jackom Nicholsonom i Dennisom Hopperom te kultni i poznati Bonnie and Clyde s Warrenom Beattyjem kao Clydeom Barrowom i Faye Dunaway kao Bonnie Parker. Nakon tog oblikovanja 60-ih na red su došle 70-e i ostvarenja poput Sorcerera Williama Friedkina, Vanishing Pointa, “najcestovnijeg filma ceste”, što je film koji i danas izaziva polemike zbog svog završetka, ali i egzistencijalistički postavljenih teza zbog kojih ga čak i Tarantino ili Spielberg smatraju jednim od najboljih filmova svih vremena. Također, u tu kategoriju spadaju i Smokey and the Bandit s fantastičnim Burtom Reynoldsom i Sally Field te Spielbergov Duel – film iz najboljih dana ovog genijalca dok još nije bio opčinjen specijalnim efektima, vanzemaljcima i green screenom – koji je jedan od najstresnijih filmova ikad, tjeskoban do te mjere da nakon njega recimo Buried Rodriga Cortésa dođe k’o kladioničarima Dinamo u Ligi prvaka.
Nadalje, filmovi koji su kasnije održali slavu filma ceste i malo ga čak redefinirali – jesu filmovi serijala o Mad Maxu s kraja 70-ih i početka 80-ih. Mel Gibson njima je stekao status zvijezde, a uz Thelmu & Louise iz 1991. godine, to su bili gotovo i posljednji veliki filmovi ovoga žanra. Također, Heart of Darkness, Wild at Heart Davida Lyncha, Coppolin Apocalypse Now, Rain Man, Crazy Heart pa čak i Saving Private Ryan i Y tu mamá también filmovi su koji se ovdje moraju navesti, koji jesu iz žanra ili imaju neizostavne elemente filma ceste. Iako bi ih se u novije doba moglo naći još nekoliko odličnih ili vrlo kvalitetnih poput Gone in 60 Seconds, Transamerica, Into the Wild i drugih.
Nažalost, posljednjih godina, uslijed sveopće komercijalizacije filma, taštine i utrke za zaradom, pored blockbustera o raznim stripovskim herojima i antiherojima, film ceste rijetko dolazi do izražaja kao žanr, ali su i kvalitetna djela toga žanra – izuzetno rijetka. U posljednjih par godina valjda i jedini “pravi” film ceste vrijedan spomena bio je Jackie, film u nizozemsko-holivudskoj koprodukciji sa sjajnim sestrama Van Houten i oskarovkom Holly Hunter u glavnim ulogama.
Na kraju, film ceste je definitivno žanr koji je tijekom posljednjih pola stoljeća postavio možda i najviše standarde što se tiče kvalitete filma. Jako je malo takvih filmova, pogotovo unazad nekoliko godina, ali dobar film ceste uglavnom ostavlja bez daha. Nešto kao talijanski ili filmovi brojnih drugih europskih produkcija – film ceste je žanr koji ne trpi greške, koji postavlja visoke standarde i filmovi kojeg su ili katastrofalni ili – što je oku pamtljivije – fantastični.
