Francuska povrtna animacija („Ma vie de Courgette“, C, Barras, 2016)
Već prvi osvrt je dovoljan da se shvati kako Moj život kao Tikvica nije običan animirani film. Prije svega, priča o usamljenom dječaku koji ne zna tko mu je otac, te koji prolazi kroz iznenadnu smrt majke, sirotište i nasilje ne zvuči kao nešto što bi zdravorazuman čovjek servirao kao film za djecu, ipak ovaj film uspijeva da nijedan od ovih događaja ne predstavi kao katastrofalno traumatičan.
Film prati Tikvicu, koji se nakon majčine smrti povlači u sebe i odbija mnogo razgovarati o tome što mu se desilo. U sirotištu, iako nailazi na veliku pažnju i brigu od strane staratelja, djeca ga ne prihvaćaju. On se suočava sa zadirkivanjima, otvorenim uvredama i generalnim odbačenjem, dok ne sruši zidove iza kojih se skrivao i djeca ne vide da je baš kao i oni. Upravo tada, pojavljuje se novo dijete sa sličnim teretima i zidovima, mala Camille, koja Tikvici pokazuje sasvim novu vrstu ljubavi. Na ostatku filma je da pokaže kako se Tikvica i njegovi novi prijatelji nose s preprekama koje im je život nanio, kako traže sreću u naizgled beznadnim situacijama i koje vrijednosti uslijed toga stavljaju u prvi plan.
Kao jedna od tih vrijednosti, sigurno je uočljiv stoički optimizam koji se provlači kroz mnoge aspekte u filmu. Sama estetika uveliko podsjeća na animirane filmove Tima Burtona uz koje se najčešće asociraju mrak, tamne boje (ako ih uopće ima), pojavljuju se čudovišta i luđaci,a uz njih osjećaj straha, morbidnog, neprirodnog. Ovdje je zadržan neki generalni kalup takvih likova (velike oči, naglašena glava, malo, vitko tijelo), međutim jake, žive boje korištene kako na figurama, tako i na ambijentu, kontrastiraju ove mračne asocijacije čineći estetiku filma potporom njegove poruke. Već na prvi pogled u nama se miješaju utisci pozitivnog i negativnog karaktera što je glavna osobina života svih likova koje ćemo upoznati.
U srcu Tikvice
Pored Tikvice, vrijedi obraditi pažnju i na Camille koja svojom zrelošću i blagom naravi unosi potpuno novu dinamiku u malu porodicu sirotišta. Ona se prva od sve djece sukobljava sa Simonom, samoizabranim vođom grupe, spuštajući ga na zemlju. Sarkastična, ali šarmantna; distancirana, ali i altruistična. Često je prikazana kako čita Kafkovu Metamorfozu, što doprinosi simbolici u filmu. Djeca se osjećaju bezvrijedno, nevidljivo i nepoželjno, kao i kukac u djelu.
Treći zanimljiv lik ovoga filma bila bi Simone koji se, s druge strane, ne krije iza zidova, već maske opasnog, nedodirljivog dječaka. On napada sve iz odbrane, bez obzira na to da li postoji zaista prijetnja u predmetu netrpeljivosti ili ne. Ipak, ispod tvrde ljuske, Simone je brižan, dosjetljiv, razuman i vrlo važan član grupe koji nastoji da je održi.
Drugačiji obiteljski animirani film
Jedan od najljepših aspekata filma je njegova tipično francuska dinamika. Dešavanja dolaze lagano jedno za drugim, ustaljenim tempom, bez senzacionalizma ili besmislenog nametanja. Iako se radi o animiranom filmu, sve što se dešava vrlo je realno i lako za pratiti što garantira impresiju istinite životne priče koja prosto nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
Uzimajući sve ovo u obzir, Moj život kao Tikvica je divna priča o prijateljstvu, uklapanju, porodici (pogotovo onoj koju stičemo) i svim formama ljubavi ispričana kroz prividne paradokse u estetici i žanru koja nam pokazuje da velike stvari možemo naći nekada tamo gdje ih najmanje očekujemo. Film je moguće pogledati na ovogodišnjem Zagreb film festivalu u sklopu programa „LUX“ u subotu 19.11 u kinu Tuškanac od 16.00.
