10 najboljih filmova Studija Ghibli: Animacija, glazba, emocija i važne društvene teme iz dalekog Japana
Studio Ghibli od svog nastanka u ’80-ima osvaja generacije mladih i onih nešto starijih gledatelja. Donedavno nisam bila jedna od njih, dapače, odbijala sam gledati ‘neki tamo anime’, ali određena situacija koja-se-ne-smije-imenovati je učinila svoje.
Ghiblijevi filmovi osvajaju samom vizualizacijom likova i okoline koja je osvježenje naspram zapadnjačkog stila animacije na koji je većina nas navikla. Drugačija je i reprezentacija tih likova i teme koje se rijetko spominju u „klasičnim“ crtićima, poput zaštite okoliša, odrastanja i sazrijevanja, a samim time su zanimljivi i spomenutim ponešto starijim gledateljima. Likovi su često inspirirani japanskom religijom šintoizmom što im daje određenu dozu mističnosti.
Još jedna stvar koja se posebno ističe je glazba – svaki od filmova, bio bolji ili lošiji, ima divnu glazbu koja je povod desecima playlista na Youtubeu koje vas vode u neki drugi, Ghiblijev svijet.
Iako Studio Ghibli proizvodi razne sadržaje, ova lista se fokusira na dugometražne filmove koji su poredani kronološki jer izabrati boljeg od odličnog je nezgodno.
„My Neighbor Totoro”
Ghiblijev film za koji je većina ljudi čula, ako ne i zavoljela. Radnja prati sestre Satsuki i Mei koje se s ocem dosele u staru kuću kako bi bile bliže bolnici u kojoj im se nalazi majka. Djevojčice traže avanturu i uskoro mlađa Mei upozna duhove koji žive u drveću i sprijateljuje se s najvećim kojeg nazove Totoro.
Totoro je svojevrsna reprezentacija duhova kami koji se štuju u šintoizmu, a Ghibliju je donio svjetsku prepoznatljivost. Film možda nije prepun akcije i velikih preokreta, ali su njegova opuštenost i magični realizam na koji film podsjeća dovoljni da mu date šansu, pogotovo u današnje vrijeme kada je sve oko nas preozbiljno.
„Kiki’s Delivery Service”
Temeljen na dječjem romanu književnice Eiko Kadono, film prati djevojčicu Kiki koja kao trinaestogodišnja vještica vježbenica odlazi u lučki grad kako bi tamo našla svoju samostalnost. U gradu otvori svoj posao dostavljanja paketa na metli. Društvo joj radi njen mačak Jiji koji joj pomaže da se snađe u novoj okolini.
Redatelj Hayao Miyazaki smatra kako ovaj film predstavlja odrastanje i neovisnost japanskih tinejdžerki. Sukladno tome, film istražuje teme poput prelaska u odraslost, sve veće razlike između tradicije i suvremenosti, kao i sumnjanje u sebe i svoje sposobnosti što je zapravo i Kikin najveći neprijatelj u filmu. Sve je to dio puberteta koji smo, vjerujem, i sami prošli. No, izvukli smo se i zato se s likom Kiki lako povezati i navijati za nju.
„Only Yesterday”
Meni jedan od najdražih, „Only Yesterday” je čak i za Ghiblijeve standarde drugačiji od normalnih animiranih filmova jer je riječ o realističnoj drami usmjerenoj ponajprije odraslima. Taeko Okajima je 27-godišnja djevojka koja iz Tokija u kojem radi i živi odlazi na selo kod obitelji svojeg šogora kako bi pomogla u žetvi. Na putu se odjednom počne prisjećati svojeg djetinjstva, kako nije mogla na praznike van grada kao njeni prijatelji, nezgodnosti puberteta, prve ljubavi… Taeko nije jasno zašto ju proganjaju ta sjećanja koja ne prestaju dolaskom na selo. Počinje se pitati je li iznevjerila svoje mladenačke snove i želje.
Film je lagan i pitak, a kroz njega se izmjenjuju scene sadašnjosti i prošlosti, koju karakteriziraju nejasne linije i nedostatak detalja, baš onako kako ih se i u stvarnosti prisjećamo. Iako je film izašao 1991., američka verzija je svjetlo dana ugledala tek 2016. zato što se u filmu, između ostalih stvari spominje (ono što slijedi će vas šokirati!) i menstruacija, a scena nije mogla biti izrezana jer Studio Ghibli ima strogu no cut politiku. No, priča je i danas relevantna, s njenim dijelovima se lako može poistovjetiti, a ljepota animacije je i dalje dojmljiva.
„Pom Poko”
Naslov filma odnosi se na zvuk koji proizvode bake-danuki, nadnaravna bića iz japanskog folklora kada udaraju svoje trbuhe. Glavni likovi su rakun psi (tanuki) koji se često povezuju s bake-danukijima. Radnja počinje u 1960-ima kada grupa tanukija postane ugrožena zbog razvoja Tokija, njegovog proširenja i nestanka zelenih površina. Odluče se ujediniti kako bi to zaustavili, koristeći svoje moći iluzije. No, nakon neuspjeha, odluče pozvati stare mudrace iz drugih japanskih regija da im pomognu.
Najveća vrlina ovog filma su upravo tanukiji, koji su nestašni i dobronamjerni i preslatki. Prema japanskom folkloru, onu si upravo takvi i svoje moći mijenjanja oblika i iluzije koriste za zabavu. Oni nisu jedini dio folklora koji je uključen u film, ali neću vam pokvariti veselje gledanja. Još jedna prednost filma je sama njegova tema, razvoj gradova i povećanje stanovništva i zapravo uništavanje zelenih površina i šuma zbog ljudske sebičnosti i pohlepe. Film je izašao 1994. godine, a danas je taj problem veći nego ikad. Iako bezazlen, Pom Poko će vas natjerati na razmišljanje.
„Whisper of the Heart”
Još jedna drama o odrastanju, ali i ne samo to. Priča prati četrnaestogodišnju Szizuku koja voli pisati i čitati, a otkrije da su sve knjige koje je posudila prije nje bile kod nekog pod imenom Seiji Amasawa. Jednog dana prateći mačku koja se vozila u istom vlaku otkrije antikvarijat u kojem je predivan kip mačka nazvan The Baron.
Zvuči nepovezano i zbunjujuće, ali morate priznati i intrigantno. Film nije neko veliko otkriće koje se bavi važnim temama poput zaštite okoliša, nego je slatka priča o djevojčici koja se trudi pronaći svoje mjesto u svijetu. Prvi taktovi na početku filma će vas osvojiti jer se radi o japanskoj obradi pjesme Take Me Home, Country Roads koja ima prominentnu ulogu u filmu.
Pišući ovu listu, saznala sam kako je u planu i igrani nastavak filma, a najavljeni glavni glumci su ponešto stariji od likova iz animiranog, tako da se imamo čemu veseliti. Također, nekoliko godina nakon ovog filma, snimljen je svojevrstan nastavak u kojem je glavni lik upravo mačak The Baron. Ne mogu ga izdvojiti kao nešto posebno, osim da je ostvarenje mojeg dječjeg crteža s obitelji mačaka na dvije noge. No, šarmantan je i ukoliko vam se svidi „Whisper of the Heart”, neće vam biti žao ako pogledate i „The Cat Returns”.
„Princess Mononoke”
Još jedan Ghiblijev film za koji ste možda čuli. Smještena u srednji vijek, priča prati posljednjeg princa naroda Emishi, Ashitaku kojeg napadne bog Nago u obliku velikog vepra. Postane uklet i sazna kako mora otići na zapad, na prostore odakle je Nago došao, kako bi pronašao lijek. Na putu nailazi na željezni grad pod vodstvom Lady Eboshi koja uništava šume upravo zbog proizvodnje željeza te je time naljutila šumske bogove. Ashitaka se udružuje sa Sen, djevojčicom koju su odgojili vukovi kako bi zaustavili uništavanje.
Među brojnim motivima ovog filma, glavno mjesto zauzima opet okoliš i njegovo uništavanje zbog ljudskih potreba. Ipak, u ovom filmu, nijedna strana se ne može nazvati dobrom, a druga lošom. Likovi nisu crno-bijeli, imaju svoje mane i vrline, bore se za ono što misle da je ispravno. U filmu ima dosta nasilja što ga također, unatoč tome što je animiran, ne čini filmom previše prikladnim za djecu, ali ima jaku poruku.
„Spirited Away”
Možda poznatiji i od Totora i Mononoke, „Spirited Away” je za sada jedini animirani film koji ne dolazi s engleskog govornog područja koji je osvojio Oscara. Glavni lik je djevojčica Chihiro koja s roditeljima slučajno uđe u svijet duhova (šintoizam). Roditelji su pretvoreni u svinje, a ona počinje raditi u kupalištu vještice Yubabe kako bi spasila sebe i roditelje.
Ovaj film je možda i najviše povezan s i baziran na japanskom folkloru i šintoizmu. Osim Chihiro, većina ostalih likova su neka vrsta kamija ili duhova iz folklora. Naizgled običan fantasy film, na dubljoj razini bavi se temama poput kapitalizma i pohlepe, korupcije, ali i, naravno, okolišem i time kako su ljudi postali nemarni. Zbog toga je privlačan i djeci i odraslima, zbog činjenice da se poruke filma mogu doživjeti na različite načine.
„Spirited Away” do danas drži prvo mjesto po zaradi u kinima u Japanu. Film je i smiješan i tužan, ponekad u isto vrijeme, a glazba je, kao i u drugim Ghiblijevim ostvarenjima, čarobna i nije bez razloga nazvan jednim od najboljih filmova 21. stoljeća.
„Ponyo”
Uz Totora, gotovo jedini Ghiblijev „dječji“ film, bez dubljih poruka i tema. Radnja prati dječaka Sōsukea koji spasi zlatnu ribicu iz oceana. Njih dvoje se brzo povežu i zapravo pratimo put ribice Ponyo od želje da postane djevojčica, do ostvarenja i problema koji dolaze nakon toga, a koji uključuju njenog oca znanstvenika/čarobnjaka.
Iako namijenjena mlađim uzrastima, ni starijima ova jednostavna priča neće biti dosadna jer likovi djeluju na osnovi svojeg dječjeg instinkta i uzbudljivo je pratiti kamo će ih to na kraju dovesti. Priča i tema su pitke, a animacija je, kao i uobičajeno na visokoj razini. Određeni elementi priče bazirani su na operi „Valkira“ Richarda Wagnera. Primjerice, pravo ime ribice Ponyo je Brunhilda, a utjecaj je vidljiv i u glazbi.
„From Up on Poppy Hill”
Smješten u 1963. godinu, film prati srednjoškolku Umi koja dane provodi u pansionu koji pomaže voditi dok joj majka radi u SAD-u. Upoznaje Shuna, kolegu koji uređuje školske novine, te zajedno odluče pokrenuti obnovu zgrade školskog kluba Quartier Latin. No, ravnatelj škole i biznismen je zgradu otpisao pa se Umi i Shun moraju potruditi da mu promijene mišljenje.
Opet obična klasična romantična drama nije samo to. Film je temeljen na mangi iz 1979./1980. godine koja prati djevojku koja mora brzo odrasti nakon što joj otac pogine u ratu. Iako u manjoj mjeri, ta tema se proteže i u filmu i zbog toga mu daje dozu stvarnosti i ozbiljnosti. Također, veliki dio radnje zauzima aktivizam učenika da spase voljenu zgradu, a 1960-e su obilovale brojnim studentskim revolucijama, političkom i društvenom aktivizmu…
„From Up on Poppy Hill” režirao je Gorō Miyazaki, sin redatelja i suosnivača Studija Ghibli Hayao Miyazakija. Mlađi Miyazaki je nekoliko godina prije ovog filma imao vatreno krštenje s adaptacijom serijala „Earthsea” pod imenom „Tales from Earthsea”. Nije se proslavio, film je do danas najslabije ocijenjen Ghiblijev, fanovi knjiga kažu kako ih nije dostojan, a i onome tko ih nije čitao vidljivo je da „Tales from Earthsea” nemaju srca koliko i drugi filmovi ovog studija.
Drago nam je da mladi Miyazaki nije odustao od režiranja jer je ovim filmom pokazao kako može. „From Up on Poppy Hill” mi je jedan od dražih Ghiblijevih filmova, a vi procijenite sami. U prosincu izlazi treći film u njegovoj režiji, pa vrijedi vidjeti hoće li se i s njim proslaviti.
„The Tale of the Princess Kaguya”
Posljednji, ali ne i manje bitan film je „The Tale of The Princess Kaguya”, baziran na japanskoj priči iz 10. stoljeća o rezaču bambusa. Riječ je o djevojčici koju stari rezač bambusa pronađe u izdancima spomenute biljke. Vjerujući da se radi o božanskom biću, odvede ju kući te ju odluči podići kao svoju kćer.
Animacija nije klasična, minimalna je i omogućuje gledatelju da se fokusira na priču. Ipak, i dalje je prekrasna i odgovara načinu na koji je priča ispričana. Produkcija ovog filma trajala je osam godina, a do danas je najskuplji japanski film ikad napravljen. No, kao što znamo, nije u šoldima sve, „The Tale of the Princess Kaguya” je očaravajuća bajka o djevojčici koja je izašla iz bambusa i njena priča je istovremeno i predivna i tužna. Nemojte propustiti ovaj Ghiblijev biser.
